Zahtjevan kafkijanski roman

Zahtjevan kafkijanski roman

Iz bilješke o piscu romana Nestali ljudi saznajemo kako je autorica Ljiljana Filipović rođena Zagrepčanka koja je habilitirala na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Saznajemo također da se osim znanstvenim radom i pisanjem studija iz filozofije i psihoanalize bavi i pisanjem proze te da je, uz desetak radio-drama, objavila i tri romana. A baš kao što junak njezina novoga romana ne uspijeva odvojiti profesionalni život od privatnoga, tako se i Ljiljana Filipović u romanu bavi temama kojima je zaokupljena u profesionalnom, znanstvenom radu.

Junak romana Nestali ljudi neimenovani je inspektor zaposlen u policijskom arhivu neriješenih slučajeva nestalih ljudi. Riječ je o razvedenu osamljeniku i introvertitu koji svoj život svjesno lišava događaja i uzbuđenja, a dane provodi pišući romane, dok je jedina osoba s kojom se povremeno druži njegova kći Marka. Romane piše iz zabave, nanizao ih je već više od 140 i ne želi ih objavljivati. Romani, smatrao je inspektor, trebaju biti jednostavni, moraju čitatelju ispunjavati dušu i lijepo završavati. Upravo je stoga specifičnost tih romana to što – nakon uspješna razrješenja i sretna završetka – svi njegovi glavni likovi nestaju. Inspektor čini da mu likovi neobjašnjivo nestanu, utjecajem više sile, i to zato što se boji gledati kako nakon sretna završetka upadaju u nekakve neprilike. Roman Ljiljane Filipović prepun je sinopsisa i fabula inspektorovih romana, među kojima ima uistinu zanimljivih ideja, od kojih pojedine svakako zavređuju širu razradu, ako ne romanesknu onda barem u formatu kratke priče. No, osim fabula njegovih romana, Nestali ljudi ispunjeni su i brojnim opisima inspektorovih snova koje on, uz svoje romane, prepričava kćeri Marki. Upravo njegovi susreti s kćeri – koji se redovito pretvaraju u »konfuzne konverzacijske partije šaha« – čine labav fabularni okvir proze lišene čvrste okosnice u smislu zaokružene i dovršene radnje. Riječ je, naime, o naoko prilično zbrkanoj, asocijativnoj prozi izlomljene strukture i eliptičnoga pripovijedanja; o romanu snolike, ali povremeno mračne, kafkijanske atmosfere, prepunu nadrealnih, apsurdnih situacija na granici stvarnosti i mašte. Doslovno sve – pa čak i postojanje inspektorove kćeri kao stvarnog sugovornika – upitno je, nikada jednoznačno.

Nakon što odluči pokušati riješiti barem jedan slučaj iz arhiva nestalih osoba – i to onaj nestaloga antropologa – inspektorov se život sve više pretvara u presliku njegove psihe, uz očit paralelizam njegovih misli i događaja, ali i sve izraženiji utjecaj profesije u intimu. U svojim romanima inspektor je uvijek izričito izbjegavao pisati o sebi, dok njegovi likovi sada sve više postaju njemu nalik. Događaji na papiru i u zbilji počinju se pretapati, a pisac preuzima identitet likova, prelazeći iz prostora aktualne stvarnosti u prostor papira, na stranice svoga romana, osvješćujući na taj način konačno i vlastitu poziciju nestale osobe. Nestali ljudi ispostavljaju se tako romanom o samoći, o ljudima »zakopanima u život«, »prisutnima no ne i prisustvujućima«, ponajbolje utjelovljenima u čovjeku na kojega inspektor u svojoj potrazi za nestalim antropologom nailazi, a koji, nakon što mu posjeku jablan iz dvorišta, ostaje »bez horizonta, bez 49 godina pogleda, bez najvažnijeg dijela svoga vidika«, bez kojega nikako ne može živjeti, jer »kome će sad ujutro slati sjećanja na snove«, kome će pogledom prenositi ono što je vidio, što misli, čuje i osjeća?

Osim temom samoće, autorica se bavi i utjecajem nesvjesnoga u stvarnost i propusnošću granice između svijesti i iracionalnog, dok dopelgengerskim motivom izjednačavanja pisca i lika Ljiljana Filipović progovara i o prožimanju svijeta književnoga djela i piščeve stvarnosti, odnosno nesvjesnoj (premda možda i neželjenoj) identifikaciji autora i lika. Približavajući se kraju, rukopis postaje sve teže prohodnim, sve više ispunjen simbolima, referencijama i citatima, od kojih su najbrojniji oni Jamesa Joycea iz Mladosti umjetnika, čije je rečenice, na način zanimljive stilske vježbe, autorica skladno učinila dijelom svoga rukopisna tkiva, značenjski ih uspješno uklopivši u tekst.

U poplavi pojednostavnjene, žurnalističkim jezikom pisane proze namijenjene razonodi, Nestali ljudi svakako su rijetka i dobrodošla iznimka koja traži strpljiva, intelektualnom izazovu sklona čitatelja.

Božidar Alajbegović