Vukušićevi poetski dozivi

Stjepan Vukušić, Zemaljskom usprkos, Knjižnica Nova Istra, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2007.

Vukušićevi poetski dozivi

Podijelivši svoju treću knjigu pjesama Zemaljskom usprkos u sedam simboličkih i poetski intoniranih cjelina (I tamo kuda već nitko ne kroči, Tu sva oštrina goli život bode, O koja snaga leta je u mene, Zar i ja da sam tvoja slika?, Na Himalaji oglodanih kostiju, Samo stvoritelj, Neumorno srce živa mlađenja), Stjepan Vukušić, lingvist (doktor filoloških znanosti) i romanopisac (pet objavljenih romana!), zapravo je samozatajan pjesnik, u poeziji nalazi smisao svojih doziva i čekanja. Njegova privrženost i odanost lirskom izričaju odraz je vjere u trajno i smisaono bivstvovanje poezije, u njezinu fedeističku jezgru kreiranu – pjesmom. Taj sve uspravniji povratak osebujnom životu pjesme izražava pjesnikovu žudnju za vlastitim, ozvjezdanim vremenom, poetskih, duhovnih koordinata: … »Poslije bezbroj izgubljenih bitaka / boriti se već u nevidjelici / padati na svome živom tlu / biti poražen od vlastite krvi / biti ponižen od vlastite duše / i još se ne dati / i nikad se ne predati« (U slutnji herojstva).

Vukušićevi lirski dozivi u vremenu, »kad ništa nije sigurno u ljudskome liku«, odraz su njegove samozatajne poetske duše koja želi pjevati »zemaljskom usprkos«, želi »sjati kao krijesnica / u pospanom vrtu / ne mareći tko će vidjeti / osvijetljenu vlat« (XXX). I upravo ta »osvijetljena vlat« jest čarolija same pjesme koja hrani dušu pjesnika: »… i da mi zamladi / prignječena duša« (Nada).

Stjepan Vukušić, pjesnik sanjar, s nepresušnom snagom poetskog leta, otkriva u svojim pjesmama privrženost rodnom zavičaju na razmeđu Velebita i mora (rođen u Sitnici kod Senja): »Na cijelcu: smrekulje – / krute kaplje / krvi« (Zima na Velebitu). Pjesnikova sklonost konciznosti, lapidarnosti izraza, kreira bajkovitu i osebujnu sliku zavičajnoga krajolika. I njegovo otvaranje rimama, specifičnom jedanaestercu hrvatskoga stihovanja, svjedoči o povezanosti s tradicijom, ali i o izvornom poetskom senzibilitetu koji sebe kazuje stihom:

Odbjegli dani dok se pitam gdje ste

neko se vrijeme zgusne u dragulje

vjetar u hrašću lista palimpseste

bogove molim da časak produlje

(Svevrijeme)

Doista, pjesnikove vrline: samozatajnost i skromnost njegove poetske duše, u vremenu koje hirovito i nesređeno traži sveudilj nešto sve novije, snujući sve drastičniji odmak od svevremenosti aure – pjesme, pružile su nam užitak u prepoznatljivosti poetskih sintagmi, neponovljivu ugodu čitanja pjesme kao takve:

…………………………….

I ja rastem u tom plesu čuda

siguran u se na tom kozmodromu

dižem se gore nad Ikara luda

s ekstazom neba kao u svom domu

I znam da oteh zagrljaju Zemlje,

za zvijezde ono što u svima drijemlje.

(Plesač – astronaut)

Ljerka Car Matutinović