Vjernik hrvatskoga jezika

Vjernik hrvatskoga jezika

Tomislav Ladan (25. lipnja 1932 – 12. rujna 2008)

Tomislav Ladan bio je doista prevratna osobnost hrvatske kulture, jer je svojim koliko književnoznanstvenim toliko i proznim tekstovima još šezdesetih godina, kad je to bila vrlo potiskivana misao, glavnim junakom svih književnih djela učinio jezik, prvenstveno jezik. I zastupao je tu misao u praksi, sve do ispune svoga zemnog vremena. Teško bi sad bilo presuditi, je li ta temeljna teorijska misao više u podlozi njegovoj prozi, njegovim kritikama, ili silnom broju prevedenih djela. No misao da književno djelo mora ispuniti svoj prvi uvjet nastanka, uvjet naime da je ono krajnji proizvod oblikovanja u jeziku, bila mu je intuitivnim i znanstvenim uvjerenjem do kraja života. Vjerovati u jezik, prvenstveno u svoj hrvatski, ali i u sve druge s kojima je hrvatski bio u povijesnom ili vremenski istodobnu dodiru, vjerovati dakle u taj jezik, bilo mu je prvim vodičem i geslom. Tu je vjeru i to geslo kao autorsku vjeru iskazivao naglašujući jezikovu izraznu i sadržajnu stranu, a dokazivao ju je navlastito mnoštvom prijevoda antičkih i modernih filozofskih djela, novozavjetnih i starozavjetnih knjiga, latinskih i grčkih klasika, hrvatskih latinista, američkih pjesnika, suvremenih dramatičara. Znao je, što aktivno što pasivno, mnoge jezike. Ali u hrvatskom tekstu, izgovorenom ili napisanom, nikada ne bi upotrijebio riječ personality, nego uvijek osobnost; nikada celebrity nego značajnik; nikada glamour, nego uvijek sjaj, ili dapače svoj tipični ladanizam: velesjaj.

Današnje pučanstvo poznaje Ladanovo djelo po televizijskim nastupima, u kojima je objašnjavao oblike izraza i oblike sadržaja pojedinih riječi, što bi ih za komentiranje, zajedno s njim, bila odabrala gđa Ozana Ramljak. Posljedak te višegodišnje suradnje u televizijskoj emisiji bio je opsežna knjiga od više od tisuću stranica pod naslovom Riječi – značenje, uporaba, smisao, u Nakladi ABC (gosp. Mustafa Cero), Zagreb 2000. Valja reći da je Ladan, nerijetko ironizirajući i izraz i sadržaj riječi, svom izvornom jeziku izmislio i ironičnu riječ dalekovidnica. Valjda je i time htio reći ono što je dobro znao, naime kako su tzv. »mediji« odalečili čitatelja od prvog i trajnog medija: knjige. Bio je velik znalac i poznavatelj komunikacijskih i medijskih zbivanja u suvremenim globalnim uvjetima, pa dakako da se nije, za razliku od mnogih naivnih hrvatskih literatskih plačljivaca, tužio na nedostatak čitateljske publike. Znao je gdje i u koje doba živi. A štovanih je čitatelja Ladanovih knjiga bilo malo, premalo za takva autora i takvu sjajno napisanu književnu riječ. Posebice je malo bilo čitatelja njegovih književnokritičkih i proznih djela, objavljivanih šezdesetih i sedamdesetih godina. Ladanov su opus znali samo izabrani.

Takvima je pripadalo i zadovoljstvo čitanja njegovih dviju proznih knjiga. Naslovi su im za Ladana znakoviti: Premišljanja (1964), zapravo zbirka od šest osobnih eseja, te roman »struje svijesti« odn. »nepouzdana pripovjedača« Bosanski grb (1975).

Ono što se moglo slutiti na temelju nekih izrazito pripovjednih svojstava knjige Premišljanja, našlo je snažnu potvrdu baš u romanu Bosanski grb, u toj mozaičnoj a lelujavoj strukturi u kojoj se jasnije ikoničke protege mogu bjelodano očitovati samo pojmi li se cjelina; u toj rasplinutoj freski jasnih mikrostrukturnih sličica, kojima prostorni i vremenski raspored jamči tek izvanknjiževni, izvana znani zemljopisni i povijesni kontekst: Bosna tj. Banja Luka prije, za vrijeme, i nakon Drugoga svjetskog rata. Nikakvih individualnih likova kojima bi pristajalo kakvo ime; nikakve teme u smislu izdvojena središnjeg problema; nikakve ideje posredovane pripovjedačkom intencijom; tek grubo nabacano i porazbacano gradivo, upravo tvorivo, bio bi rekao Ladan. Temom su zapravo prostor i vrijeme, no lišeni metatekstom ostvarene ideološke ili duhovnopovijesne pojmovnosti, kako je to u klasika. Ulogu takva alegorična tumača, usmjeritelja alegoreze kao mogućeg smisla, igra zapravo naslovom označen povijesni grb Bosne, kakav potječe od Hrvoja Vukčića Hrvatinića te kakav je, tijekom povijesti, zadobio niz prepoznatljivih heraldičkih elemenata: oklopljena uzdignuta desnica, mač, štit, osmokraka zvijezda, polumjesec, u promjenljivim bojama i draperijama.

No više od tog jedinog mogućeg jamca makrostrukturnog modeliranja zbilje, Ladanov roman čuva od rasipanja četverovrsno slikovlje što ga je moglo zamjećivati kakvo zamišljeno mlado muško biće u rastu, otprilike od svoje sedme do dvadesete godine. Roman se zapravo jasno dijeli na četiri vremenski razmaknute podcjeline, koje se razlikuju baš s obzirom na zamjedbeni krug kakva mogućeg bića, nevidljiva i neoblikovana središnjeg lika. Svaka se pak cjelina dijeli na po deset kratkih poglavlja, zapravo mogućih zgoda.

Taj nevidljivi središnji lik, to oko koje gleda i opisuje krhotine predmetnog svijeta i nerazgovjetne društvene zbilje, oglašuje se govorom sebi dostupnih predodžaba; no one se cjelovitim tekstom romana transponiraju u jezik jedne sveprisutne inteligencije, današnjeg pripovjedača, koji posjeduje status sveznajućega; koji vidi sve i razabire sve, a da ne kaže, čini se, ni dio svega što zna. Stapanje je to dakle mogućeg znanja nezrela adolescenta i zrela mudraca. A budući da bi se mudrac sveznalica morao izražavati sveznadarskim jezikom, pa se to, tekstom romana, i zbiva, on se radi ispune načela unutarnjeg pripovjedača skriva, uvlači u moguće znanje adolescentovo. Ironični starac, alezon sveruga, preodijeva se, maskira, u naivna eirona: pa premda malo vidi, sve zna. Ova virtuozna igra ironije, sve-znanje koje se krije iza prividna ne-znanja, retorički je (izvorno Sokratov) mehanizam koji ravna unutarnjim pripovjednim procesima.

Pripovjedni se pak procesi odvijaju kao neobično hitro smjenjivanje jezičnih koprena, funkcionalnih stilova. Te se koprene očituju supostojanjem, mahom na leksičkoj razini, elemenata razgovornog, ruralnoambijentalnog ili urbanog, zagrebačkog ili bosanskog, znanstvenog ili propovjedničkog, vojničkog ili mehanskog govora, što sve tvori čudnu smjesu metaforičkih preskoka i metonimički povezanih nizova. Čudna proza. Otprve su joj bili našli uzore: Faulkner, Joyce, nadrealisti. Možda, u smislu nekih tehničkih postupaka, pa i grafičko/grafemske prezentacije. Možda, u smislu ironijske razdaljine. Nipošto međutim s obzirom na nositelje govornih činova. Ni dosljedni unutrašnji monolog, ni dosljedna struja svijesti, ni automatsko pisanje, Ladanova je proza nježno tkanje jedne memorije koja se, kao slučajno, za trenutak zadrži na ikonički prepoznatljivu podatku, da bi ga smjesta napustila tražeći izvjesnost i smisao. Možda je autorov naslov, Joyceovim navodom, work in progress, najbolji predikat djelu. Destruirajući kompaktnu historijsku i ambijentalnu sliku, ta memorija jezika – više no njegova ikonička priroda – smjera svom obuhvatnom smislu, svom naslovnom znaku, zasad jedinoj alegoretički pojmljivoj šifri. Sentimentalnoj? Zbiljskoj? Budućnosnoj? Tu valja stati. Roman nije splet poželjnih tvrdnji, nego fino tkanje nerazlučivih pretpostavaka.

(Ulomak o romanu Bosanski grb napisan je u rujnu godine 1989. Dio je predgovora izboru Ladanovih djela u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 157/III. Rukopis knjige predao sam tadašnjem uredniku Slavku Mihaliću u Ladanovoj nazočnosti, a potom smo u restauraciji Dubravka na Sofijinu putu prijateljski večerali. Drugoga jutra otputovao sam na svoju jednogodišnju profesuru u Oldenburgu. Otad je prošlo eto devetnaest godina. Njih dvojice, a puno su mi značili, zauvijek više nema na zemlji.)

Sudjelujući u žalobnu okupljanju, na kojemu se sabralo silno mnoštvo, praktički sva intelektualna krema grada Zagreba, za kršćanskog sprovoda u zagrebačkom Krematoriju, u srijedu 17. rujna u 12.30 sati, rekao sam, pa to rado priopćujem i sada:

Kao da smo se još jučer sreli, u prolazu, na Zrinjevcu, pred knjižarom. Ili pod neboderom, ili bilo gdje, kako se to s vremena na vrijeme s nama zbivalo tijekom više od četrdeset godina. Kao da i ovom pretužnom prigodom nastavljamo naše česte filološke razgovore i raspre. Sada te, dragi Tomo, eto nema, i naše su duše prazne, u srcima nam ruje zebnja, a um nam kazuje ono neporecivo Goetheovo Nimmer mehr, nikad više.

Ovih je dana ukratko rečeno dosta toga o tvom opsežnom djelu.

Javnost se mogla podsjetiti na tvoje brojne objavljene knjige, filološke rasprave; na tvoju prozu, prijevode modernih pisaca i antičkih pjesnika i filozofa, na tvoje sudjelovanje u prevođenju Biblije, navlastito na tvoje posebno objavljene prijevode četiriju Evanđelja. Na tvoj leksikološki rad; na tvoju obilnu leksikografsku proizvodnju. Na tvoje, nipošto na kraju, sada već davno sudioništvo u pisanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967. godine. Hotimice ne navodim tvoju bibliografiju. Ona bi zahtijevala dugo ljudsko vrijeme. Nalazi se otisnuta na svim važnim mjestima koja utemeljuju hrvatsku kulturu. A možda, izložena bešumnu svjetlucanju, za kratkotrajan trenutak zatreperi i na globalnoj elektroničkoj mreži.

Ostavio si svojim sugovornicima, govornicima istoga jezika, značajne knjige proze: Premišljanja i Bosanski grb. Ostavio si im model kritičkog mišljenja o pjesništvu: Tŕ kritikŕ, Zóon graphicón, U škarama te Pjesništvo, pjesme, pjesnici. Naslovi tih knjiga, baš kao i kasnija Parva mediaevalia, upućuju na tvoju temeljnu misao, da je hrvatska književnost, uopće kultura, nezamisliva ne oslanja li se na klasično nasljeđe: na antičku književnost i filozofiju te na judeokršćanski ontološki i religijski svjetonazor. Dakako, sudjelovao si i u popularnom prosvjećivanju puka, putem svojih jezičnih savjeta.

‘Ho bíos brachýs, he dč téhne makré. – Kratak je život, a dugo stjecanje vještine. Komu bi drugomu no tebi, dragi Tomo, mogao pristajati taj prvi Hipokratov aforizam. Stjecao si vještinu tumačenja – artem bene dicendi – mnogih riječi božanskoga nauka i ljudskog jezika, i prenio je na nas, tvoje znanjem skromne kolege i sustručnjake. No Vita nostra brevis est, brevi finietur. Prebrzo je nadošao tvoj kraj. Prerano si otišao od nas.

U ime Društva hrvatskih književnika, u ime Matice hrvatske, kojoj si svojedobno bio i potpredsjednikom, htio bih ti u ovoj jednoj i jedinoj ozbiljnoj ljudskoj prigodi najdublje zahvaliti za sve što si tijekom svoga plodnog a proteklog života učinio.

Neka ti svijetli vječna svjetlost, a ovdje, na zemlji, osiromašenoj za velik jedan um, neka te, dokle god bude hrvatskoga jezika, prati blaga uspomena svih nas današnjih, i onih budućih.

Ante Stamać

Svaki je Hrvat Ladanov dužnik

Obitelji pok. Tomislava Ladana

gospođa Danica Ladan

Poštovana gospođo Ladan,

Molimo Vas, da u teškom trenutku za Vašu obitelj – kad se opraštate od Vašeg supruga i oca, cijenjenog Tomislava Ladana – koji je i žalostan dan za cijelu kulturnu i domoljubnu Hrvatsku, za mnoge mu sunarodnjake, ali i druge, u zavičajnoj mu Bosni i Hercegovini, ali i diljem svijeta, primite izraze naše iskrene i duboke, prijateljske sućuti.

Prigibamo glavu pred čovjekom, koji je snagom svoje inteligencije, darovitosti, ustrajnosti, odgovornosti i pozitivne ambicije postao jednim od najistaknutijih Hrvata u drugoj polovini 20. stoljeća i na samom početku 21. stoljeća. Također i jednim od malobrojnih, kojima je i – za njegovih nastupa – hrvatska javnost ukazivala svoje povjerenje i svoje simpatije; njemu se, njegovim argumentima, ironiji i sarkazmu kojima se suprotstavljao tiranosaurusima, vjerovalo.

Erudit svjetskih razmjera, neusporediv znalac, leksikograf, filolog, književnik esejist i romansijer, kritičar, prevoditelj temeljnih filozofskih, književnih i znanstvenih spisa, knjiga, i scenarija – od Grka i Latina do modernih Engleza, Amerikanaca ili Šveđana – analitičar suvremene jezične prakse, proučavatelj i jezični odgojitelj naroda i čovjek, koji za sobom ostavlja cijelu, sjajnu i neobičnu, biblioteku napisanih i prevedenih knjiga, bio je – što visoko cijenimo – čovjek knjige, ali nikad samo knjiško biće.

To je sve tek dio Tomislava Ladana, koga će se Matica hrvatska sjećati kao jednog od svojih najborbenijih, najodlučnijih i, neprijeporno, najsjajnijih zastupnika u borbi za hrvatsku jezičnu – i svaku drugu – nezavisnost: za samostalnost u odlučivanju, za slobodu u izboru svojega puta i, nadasve, za kompetentnost u prosudbama. Bio je, u Matici, sudionikom burnih događaja; napose od 1967. do 1971, koji su doveli – uz njegovo zapaženo nastojanje – do Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika i, potom, u dramatičnom krešendu, do postignuća, koja će privremeno zakočiti tek puč u Karađorđevu. Kada je djelovanjem rastuće unutrašnje oporbe domaćem totalitarizmu i istodobnim rasapom svjetskog komunističkog imperija, nastupilo vrijeme promjena, u kojemu je iscrpljena Hrvatska tražila svoj novi put, Tomislav je Ladan bio među pokretačima obnove one Matice hrvatske, koja je – nasilnom eliminacijom svih njezinih dužnosnika, mnogih članova i brojnih simpatizera – bila stavljena izvan zakona Jugoslavije – u – agoniji, a uskoro je, po izboru zaslužnog Petra Šegedina za njezina predsjednika, 18. lipnja 1990, bio – uz Vlatka Pavletića – biran za jednoga od dvojice njezinih potpredsjednika. Taj je izraz povjerenja, koje su mu ukazali članovi uprave Matice hrvatske – u najkritičnijim trenucima – bio koliko objektivna, toliko i nedvojbeno afirmativna ocjena njegova višegodišnjeg djelovanja u Matici i časna držanja u godinama njezine prisilne šutnje.

Na kraju, svjesni smo, da je njegov bujan i raznovrstan rad često prelazio okvire Matice, težeći specijalističkim dionicama i u drugim značajnim hrvatskim institucijama ili pak u međuinstitucijskim naporima, zaduživši uz Maticu hrvatsku još i Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Društvo hrvatskih književnika, hrvatski P.E.N., Društvo hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatsku radioteleviziju i druge, čineći - golemim svojim djelom i visoko postavljenim kriterijima – svojim dužnikom gotovo svakog obrazovanog Hrvata: kako i onoga, koji je na njegovim lekcijama stjecao prva znanja, tako i onoga, kojemu je svojim doprinosom pomagao da dođe do završne, vrhunske naobrazbe.

Dugo u nas nije bilo čovjeka poput njega – znalca, profesora, pisca, prevoditelja, predavača i kozera – i dugo ga, nažalost, neće biti. K tome čovjeka, koji se nije ogriješio o domovinu, o slobodu – svoju i tuđu – o znanost i znanstvenu etiku, o pravo i obvezu intelektualca na život bez tutora i šaptača; ukratko čovjeka, koji je sam za sebe bio vjerodostojna institucija i koji nam već danas tako bolno nedostaje.

Matica će hrvatska čuvati spomen na svoga nezaboravnog člana, dužnosnika i autora, a svaki će od nas nositi u srcu sjećanje na prijatelja ili prethodnika, koji je – u najteže dane naše moderne povijesti – bio s nama i, nadasve, bio s Hrvatskom.

Predsjedništvo Matice hrvatske

Osovljavao je hrvatsku slobodu

Pulvis, cinis et nihil. Prah, pepeo i ništa. Kazano je.

Pa ipak darovanim životom u ljubavi, sućuti i dužnosti s tim nam se nositi.

To mi je prošlo glavom na vijest o smrti našega Tomislava.

Tomislav. Susreti, rad, prijateljstvo. U poodmaklom vremenu. Slike se miješaju, lome, izmiču i nestaju.

Zavodska desetljeća u kojima smo išli usporednim putovima, živjeli u različitosti svojih zvanja, sklonosti, nastojanja. Stanovali smo neko vrijeme u istoj zgradi, sjedili jednom u istoj sobi, radili povremeno na istim izdanjima.

Upoznao sam ga srpanjskoga dana 1965. kad me šef redakcije Oto Oppitz predstavljao leksikografima od prvoga do trećega kata u Matičinoj zgradi na Strossmayerovu trgu. Sjedio je tada u sobi s Dankom Grlićem, a mene su smjestili u susjednu sobu s Tonom Smerdelom.

Rukovao sam se s mladim čovjekom živih očiju, vedra osmijeha, a pamtit ću ga susretljiva, pristojna, oštroumna, jasna govora, nadasve nepresušna pripovjedača, duhovita, ironična, misaona, sućutna.

U ovim žalosnim trenucima kad svatko od nas na njega misli na svoj način nemam snage koliko-toliko sustavno, ma i najkraće, predočiti njegov život i rad. Učinit će to drugi, ne samo ovih dana nego i ubuduće, jer je Tomislav utisnuo svoj osebujan, plodan i nezanemariv trag u hrvatsku kulturu i javni život.

Reći ću tek ponešto, kao usput.

Potekao iz Bosne sobom ju je uvijek nosio. U svoj njezinoj ljepoti, složenosti i kobi. Njegovo vraćanje u njezinu i svoju prošlost, proživljavanje suvremenosti izviralo je i teklo nabojem književnoga kazivanja. Njim je uranjao u vlastite obiteljske prilike i neprilike, ocrtavao ljude, dobre Bošnjane, zahvaćao u mijene društvene i političke, u dubinu i ispraznost kulturnih pojava i zbivanja, uvijek ih protkivajući i začinjajući svojom prirođenom duhovitošću, vedrinom mudra čovjeka koji je mnogo toga proživio i doživio. Koji je više razumijevao nego nametao, koji je više praštao nego osuđivao, koji nije mrzio nego se nadasve nadao.

Meni je iz njegovih riječi Bosna izranjala u bojama one Jurkićeve slike, gdje se na noćnom cvjetnom proplanku nad stećkom naginje vrba i moli žena, a na njem ukočeni miruju velmoža i biskup i kao da se gibaju jedino ratar za plugom i zvjezdano nebo što zamiče za obzorje.

Da, Bosna, pa onda i Hrvatska.

Kad smo u onim vremenima, osobito u mlađim danima 1960-ih, progovarali i razgovarali o toj nesretnici, u našim je mislima bilo muke i optimizma, napose u olujnim Matičinim danima pa nakon izgubljene ondašnje bitke. Bilo je i bodrenja, ponavljanja prosudaba, iskrenja novih, stanovite tmaste raščlambe. Tomislav je na svoj način, svima vama dobro poznat, nastojao da pridonese povratku Hrvatske u njezino pretrgnuto povijesno vrijeme, njezinu osovljivanju u slobodi i demokraciji. Čuvajući ideale u koje smo vjerovali, vrednote na koje smo se oslanjali, rezultate u koje smo se pouzdavali, on je napose na jezikoslovnom polju dao svoj dragocjeni prinos braneći hrvatski jezik, promičući njegovu ljepotu i čistoću, njegovo nacionalno mjesto i ulogu. Kako pisanjem tako i sudjelovanjem u nastanku znamenite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a njegovo rodoljublje nije uzmaknulo ni pred izazovom da baš tada približi Starčevićeve spise i da kaže o njem svoje mišljenje.

Naposljetku vratio bih se pod leksikografski krov. Ne o tom što je Tomislav pridonio ukupnosti rada naših ljudi u impozantnom slijedu zavodskih izdanja ni o njegovim dužnostima. Više bih vas podsjetio na dijelak, onaj o potkrovlju na Strossmayerovu trgu, o kojem i danas kruži njegova doskočica. Tamo je u krugu sjajnih ljudi, različitih nazora i sudbina, kao u nekom sažetku hrvatske prošlosti u mijenama poredaka, diktatura, revolucionarnih i ratnih posljedaka, u onom živom intelektualnom ozračju on bio među najzanimljivijim. Najradije se sjećam njegovih, da tako kažem, duela s Krunom Krstićem. Pripadnici dvaju naraštaja, eruditi, polemičari, britka duha, oštra jezika, neočekivane argumentacije, ponekad lukava smiješka svaki su me se put dojmili, i dan bi postajao ljepši, posao lakši, život ispunjeniji.

S tim potkrovljem, tim trećim katom, koji je ušao ne samo u zavodsku legendu, evo otišao je i Tomislav.

Naši susreti nisu bili traženje, mučno spajanje prekinutoga. Nastavljali su se kao da smo se jučer rastali. Stoga ni njegovu smrt ne mogu shvatiti kao konačan rastanak. Bila je to moja nedovoljna riječ o našem Tomislavu, intelektualcu, rodoljubu, prijatelju i čovjeku.

Pokoj mu, slava i hvala!

Trpimir Macan, na komemoraciji u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža

Pobornik riječi

Gospodine Tomislave Ladane, brate naš u Kristu!

Hvala Ti za sve dobro koje nam je svima nama po Tebi i kroz Tebe Bog iskazao.

Hvala Tvojoj obitelji – supruzi Danici, sinu Hrvoju i kćeri Ani za vjeran suživot s Tobom.

Najdublja sućut Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i Društvu hrvatskih književnika zbog gubitka znamenitoga leksikografa, prevoditelja, pisca te čarobnog i uvijek obrazloženog predavača.

Hvala Ti, Ladane, za Tvoj jedinstven rad, s velikom erudicijom i krajnjom disciplinom, na poslu za Zagrebačku Bibliju koja upravo ovih dana slavi svoju četrdesetu obljetnicu. U njoj se nalazi više od 170 stranica Tvoga gnomičkog teksta mudrosnih knjiga. Pretočio si u prelijep hrvatski jezik Sovićev prijevod, pišući skromnim i samozatajnim rukopisom svoju stilizaciju povrh Sovićevih redaka.

Hvala Ti na Tvojim prijevodima četiriju evanđelja i Ivanova Otkrivenja.

Hvala Ti doista prevelika osobito na golemu prijevodu genijalnoga Augustinova De Civitate Dei.

Prezaslužan si kao sudionik onih osamnaest kulturnih hrvatskih skupina koje su godine 1967. potpisale Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Kao najmlađi sudionik ispisao si njenu prvu verziju.

Iz toga se izvila velika Tvoja inicijativa Osmojezični enciklopedijski rječnik sa 80.000 riječi na osam jezika koji je, nakon inicijative 1981, počeo izlaziti 1987. i uskoro će biti doštampan i posljednji osmi svezak.

U svojih šezdesetak prijevoda i četrdesetak pisanih radova, od kojih više njih nadmašuje tisuću stranica, bio si doista radnik jedinstven, uporan, često duboko u noć, samostanski samozatajan, skroman i bez samodopadnosti i veoma veoma uspješan.

Sveti Ivan počinje svoje evanđelje: En arhe hen ho Logos. U početku bijaše Riječ. Tu Riječ pišemo velikim slovom. Ona je zapravo drugo ime Isusa Krista Sina Božjega utjelovljenoga. Ta je Riječ sva i odjednom i zauvijek – odvijeka dovijeka – izrečena i odjelotvorena, a utjelovila se u čovjeku iz Nazareta Isusu Kristu i po njemu se – po Ivanovu evanđelju – nastanila u nama i među nama.

Ti si bio doista zatočnik riječi, kako Te nazvaše ljudi iz Leksikografskog, veliki, možda i najveći dosad naš pobornik riječi.

Želimo Ti da si se već u svojoj vječnoj egzistenciji susreo s tim božanskim i ljudskim Logosom i da Te on svega prosvijetli i obdari svjetlom vječnoga života. Amen.

Bonaventura Duda, na Mirogoju 17. rujna 2008.