Vizionar hrvatske sudbine

Vizionar hrvatske sudbine

I.

Knjigu Šime Đodana Raseljena Hrvatska. Uzroci i posljedice treba prosuđivati kao samostalni znanstveni uradak, ali i kao integralni dio cjelokupnoga znanstvenog i publicističkog autorova korpusa, opusa koji se sastoji od 14 knjiga i oko 150 rasprava i članaka. Riječ je o polihistoru, o djelu multidisciplinarnom: ekonomskom, demografskom, pravno-povijesnom, politološkom (geopolitičkom i geostrateškom).

U knjizi, kao i u ostalim autorovim djelima, osim čisto objektivnoga znanstvenoga odnosa prema predmetu rada, iznosi se i političko te etičko i moralno stajalište autora. U svim svojim djelima autor se zalagao za – državu narodnog blagostanja. To je koncepcija suprotna i konceptu komunističkoga kolektivizma kao i kapitalističkog individualističkog liberalizma. Zalagao se dakle za privatno vlasništvo, ali nije isključivao ni druge oblike vlasništva, za slobodno poduzetništvo, a ne za kapitalistički liberalizam, protivio se globalizaciji, a podržavao nacionalnu ekonomiju. Dakako, ne nacionalnu ekonomiju zatvorenu u nacionalne granice, za gospodarsku autarkiju, nego za nacionalnu ekonomiju koja će biti otvorena prema svijetu i svjetskom tržištu, ali u kojoj će sve gospodarske odluke biti donašane u okviru nacionalnoga gospodarskog suvereniteta, što pretpostavlja da nitko izvan Hrvatske ne može biti vlasnik hrvatskih gospodarskih resursa, niti učiniti odluke o njima ovisnim o centrima moći izvan Hrvatske. To je bio smisao Đodanove borbe za nacionalnu ekonomiju i za gospodarski suverenitet.

U djelu je anticipirao opasnost od restauracije društva klasno oštro antagonizirana, socijalno duboko rascijepljena, koje će u Hrvatsku vratiti politički i društveni rascjep koji ni na duže staze neće moći premostiti politika ni lijevoga ni desnog centra. Bio je svjestan da moderna društva rješenja socijalnih i političkih pitanja traže uzimajući u obzir da je svako društvo društvo konflikta, no i da svako traži najbolji način rješavanja svojih primarnih sukoba u smanjenju konflikata. U horizontu društva sukoba tražio je najbolja rješenja, rješenja koja bi bila najbliža socijalnoj pravdi i društvenoj harmoniji. Tražio je prolaz između komunističke Scile i kapitalističke Haribde. Bio je svjestan da ne postoji socijalizam s ljudskim licem, kao što ne postoji ni kapitalizam s ljudskim licem, a osobito ne onaj neoliberalistički.

Nažalost u tom svomu nastojanju nije uspio. Kao što nije uspjela ni Hrvatska. Nadvladale su snage koje su zlorabile pretvorbu i privatizaciju, tako da je došlo do koncentracije ekonomske moći u rukama nekoliko desetaka obitelji na jednoj strani i golema broja siromašnoga stanovništva na drugoj. To je urodilo siromaštvom širokih slojeva društva te urušavanjem javnog i privatnog morala, rastućim kriminalom na području ugrožavanja privatnoga vlasništva, što se ponekad s cinizmom opravdava kao oblikom društvene pravde u nepravednom društvu.

Đodan se još u Jugoslaviji borio za nacionalnu ekonomiju u smislu ekonomske samostalnosti i prava Hrvatske na ekonomski suverenitet, za plansko-tržišno gospodarstvo, uključivanje u međunarodnu podjelu rada, protiv autarkičnoga gospodarstva kakvo je imala Jugoslavija. S pravom je smatrao, da borba za ekonomski suverenitet Hrvatske nije prestala 1990. jer je zaista bio i ostao ugrožen neoliberalizmom, onim što kao nevidljiva ruka tobože pravi pravdu na tržištu i općenito u društvu. S pravom je smatrao da je ta nevidljiva, tobože pravedna ruka, upravljana iz središta ekonomske moći s eksploatatorskim ciljevima.

Zagovarao je autonomni razvoj Hrvatske na osnovi vlastite akumulacije i izbjegavanja uzimanja kredita po svaku cijenu. Bojao se da Hrvatska ne padne u dužničko ropstvo. Znao je za kalkulacije nekih stranih hegemonista da Hrvati ne mogu imati tako lijepu i plodnu zemlju s tako malo stanovnika, te da Zapad treba pokupovati hrvatske nekretnine, a osobito poljoprivredno zemljište, te u Hrvatsku useliti još najmanje 16 – 20 milijuna stanovnika i učiniti je, pod krinkom multikulturalizma, multinacionalnom. Tako bi Hrvati postali stranci u vlastitoj domovini.

Često je i uporno isticao da onaj tko u određenom političkom i gospodarskom prostoru vlada kapitalom u sebi podređuje cjelokupan život na tom prostoru. Zato je uporno isticao potrebu što većeg oslanjanja na domaći i iseljenički kapital, a bio oprezan prema prekomjernom ulasku stranog kapitala, osobito onoga koji nije ulagan u proizvodne kapacitete. Upozoravao je da stranci neće ulagati u proizvodnju tako da sebi konkuriraju.

II.

Đodan je bio demokrat, ali ne naivni radikalni demokrat koji bi vjerovao da je demokracija panaceja, da ona sama po sebi rješava sva društvena pitanja. Dapače, demokracija shvaćena tako fundamentalistički može dovesti i dovodi samo do neoliberalizma, koji postaje kapital-ideologija pod krinkom postideologije, pa je dovela i do diktature kapitala na cijelom Zapadu, u kojem se hegemonija velikih i razvijenih naroda tek svojski ostvaruje institucijom vlasništva. Bio je kritički, trezveni demokrat, politiku je shvaćao agonalno pa je zato i izguran iz političkoga polja, jer se i u Hrvatskoj konstituirala postmoderna u kulturi, a postdemokracija i centristička postpolitika u politici. A postpolitika nije ništa nego tehnika kako svakom revoltu oduzeti značaj političkog. Postpolitika je umijeće pretvaranja naroda u depolitiziranu, ravnodušnu masu. Postmoderna politika je, zapravo, kraj prave politike.

Đodan je jednako bio kritičan i prema ljevici i prema desnici i prema političkom centru. Opredjeljivao se isključivo prema vrijednostima koje pojedina politika afirmira, bez obzira na atribucije lijevo, desno ili centar.

Sav svoj znanstveni i nacionalno revolucionarni rad posvetio je borbi za samostalnu, slobodnu i socijalno pravednu Hrvatsku, a kao trajno geslo njegove borbe za suverenost Hrvatske bila je poznata suverenistička sintagma hrvatskoga bana Ivana Erdödyja Regnum regno non praescribit leges s Matoševim dodatkom audiant reges – neka čuju kraljevi. I kraljevi su zaista i čuli, i poslali ga na šest godina robije na kojoj je najveći dio proveo u izolaciji i samici.

III.

Bio je nezadovoljan i hrvatskom demografskom i useljeničkom politikom. Sprečavanje dolaska toga kapitala u Hrvatsku onemogućilo je tajkunsku privatizaciju. Takva politika rezultirala je umjesto useljavanja iseljavanjem iz Hrvatske, demografskim siromašenjem Hrvatske, što je bilo sasvim protivno njegovim predviđanjima i težnjama. S nepovjerenjem je gledao na prekomjerno zaduživanje, jer je ono u biti u funkciji strane hegemonije.

Upletanjem u političku sudbinu Hrvatske htio je politički homogenizirati iseljenu i domovinsku Hrvatsku, a angažiranjem iseljeničkoga kapitala htio je postići dvoje: optimalno zaduživanje, odnosno izbjegavanje prekomjernog zaduživanja kod stranaca, jer to uvijek ima elemenata i eksploatacije te gospodarski povezati iseljenu i domovinsku Hrvatsku.

Nitko s tolikom oštroumnošću nije prozreo podmuklu politiku tzv. međunarodne zajednice u vrijeme osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata i njezino služenje UNPROFORO-om na štetu Hrvatske a u korist Srbije, u čemu su prednjačile Velika Britanija i Francuska. Nitko s toliko žara nije kritizirao Daytonski sporazum kao najgori sporazum što su ga Hrvati sklopili od 1102. Borio se protiv političke podjele na velike i male narode i države i sukladno tome i pripadna im prava, protiv kvalifikacija o odraslim i djetinjim narodima, protiv političkog paternalizma tzv. velikih, a za izvornu i neokrnjenu suverenost svih naroda, i općenito protiv političkoga klijentalizma. To je bio dio njegova političkog morala.

Nije u svemu uspio Šime Đodan, Ali onoliko koliko nije uspio on, upravo toliko nije uspjela ni Hrvatska. Koliko nije uspio on i Hrvatska, toliko su uspjeli ratni profiteri, tajkuni i karijeristi koji žive, bogate se i prave karijere od prodaje hrvatskoga suvereniteta.

Kao intelektualac, znanstvenik, bio je čovjek istine, kao političar bio je čovjek hrabrosti, dostojanstva i slobode, kao etičar bio je neizmjerno skroman i pošten, a kao Hrvat bio je sve to i još više.

U hrvatskoj povijesti Šime Đodan ostat će zapamćen kao znanstvenik, ali i kao revolucionar i borac za općeljudsku emancipaciju, ličnost u kojoj su se ujedinile značajke epske hrabrosti, poštenje, skromnost, samozatajnost, velikodušnost, pravednost i iznad svega slobodarstvo. Suprotno površnoj javnoj percepciji o samoisticanju, Đodanu je bio stran svaki karijerizam i foteljaštvo. Zato nije nimalo slučajno da je kod takvih vrlina izazivao nerazumijevanje, pa i bijes i neprijateljstvo kod nacionalnih polutana, oligarha, tajkuna te cinično podrugivanje od malograđana i karijerista. Tako velik čovjek može biti zaboravljen samo kod malodušnih i nezahvalnih naroda kao što su Hrvati. U neku ruku doživio je isto ono razočaranje koje je za života doživio i Ante Starčević.

Neki su mu predbacivali da ponekad postavlja hrvatske maksimalističke zahtjeve, poglavito geopolitičke. Da, postavljao ih je, ali ne zato da bi se ti zahtjevi maksimalistički i ostvarili, nego zato da se ostvare u optimalnom opsegu. Naime, Šime Đodan bojao se hrvatske poslovične malodušnosti i minimalizma koji se ustalio u ponašanju hrvatske političke elite u novijoj povijesti, sve od onog poznatog odbijanja ponude od Mađara tzv. bijeloga papira pred hrvatsko-ugarsku nagodbu 1868. pa sve do danas

Bilo kako bilo, smrću Šime Đodana zamuknuo je glas pravednika. Šime je bio integralni Hrvat, osjećao je svakog Hrvata na svijetu kao brata. Obišao je sve kontinente i veliku većinu zemalja svijeta, hrabreći Hrvate i podižući im moral i ljubav za domovinu kako za vrijeme jugoslavenske velikosrpske diktature, tako i za vrijeme Domovinskoga rata. Plod je te ljubavi i ova knjiga. Zato, dopustite mi da parafraziram: smrću Šime Đodana Hrvatska je za jedno iskreno i hrabro srce siromašnija, a za jednu mudru glavu niža.

Petar Vučić