Varaždinski slavuji

Varaždinski slavuji

Jedan od najstarijih festivala u Hrvatskoj i donedavno, uz Muzički biennale Zagreb, jedini specijaliziran za jednu stilsku epohu glazbenoga stvaralaštva, Varaždinske barokne večeri, u svojem su 38. izdanju već na početku otkrile skrivene potencijale lokalnih izvođačkih snaga. Dok je Zbor HRT-a jedini samostalni profesionalni zbor u Hrvatskoj, a među opernim zborovima apsolutno prvo mjesto zauzima Zbor splitskog HNK, Zbor varaždinske katedrale, Chorus Angelicus, dosad je ostajao izvan dohvata glavnih tokova. Povlašteni status u svijetu amaterskog zborskog muziciranja donedavno je zauzimao Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, koji je osobito u doba kada su ga vodili dirigenti Vladimir Kranjčević i Saša Britvić i u svjetskim okvirima bilježio veliki uspjeh. No goranovci, kojima smo se nekoć divili, već dugo nisu naš najtraženiji vokalni ansambl u megalomanskim oratorijskim projektima dvorane Lisinski, a nijedan drugi amaterski sastav nije pokazao dovoljnu snagu ni bravuroznost da ih dostojno zamjeni. Iako statistika govori da upravo iz Hrvatskoga zagorja dolaze najljepši operni glasovi, što u novije doba potvrđuju mladi hrvatski slavuji, sopranistica Valentina Fijačko i tenor Tomislav Mužek, taj kraj još nije prepoznat kao plodno tlo za vokalne skupine, barem ne u mjeri u kojoj su to Petrinja ili priobalje. Upravo je zato svečana večer otvaranja VBV-a u raskošnu baroknom ambijentu varaždinske katedrale odjeknula u punom sjaju, pokazavši da hrvatski koncertni život uz Varaždinski komorni orkestar može računati i na sjajno uvježban mješoviti zbor.

Puninu zvuka, ujednačeno pjevanje i razvijen osjećaj za dinamičko nijansiranje Chorus Angelicus pokazao je već u izvedbi hrvatske himne na početku svečane večeri otvaranja 19. rujna pred prepunom katedralom i gledateljima u izravnom prijenosu na Drugom programu Hrvatske televizije. Upravo se na toj svima dobro poznatoj partituri, naizgled jednostavnoj za pjevanje, obično lome zborska koplja. Pred publikom se samo u toj prigodnoj skladbi osobno predstavio i voditelj ansambla, varaždinski skladatelj, dirigent i orguljaš varaždinske prvostolnice Anđelko Igrec, koji zbor vodi od 1999. i oboružan znanjem stečenim na studiju u Beču polako sustavno gradi visoku profesionalnu razinu ansambla. Nakon pozdravnih govora veleposlanika Države Izrael u RH Shmuela Meiroma i gradonačelnika grada Ivana Čehoka, u kojima su naglasili ovogodišnju kulturnu suradnju sa zemljom partnerom festivala, Izraelom, pred oltar su sa svojim baroknim glazbalima izišli članovi francuskog ansambla specijalizirana za izvedbu barokne glazbe Le Parlement de Musique iz Strasbourga na čelu s osnivačem i voditeljem Martinom Gesterom. Kako već dvije godine u europskim središtima s njima nastupa hrvatska sopranistica Ivana Kladarin, možemo pretpostaviti da je ona kumovala njihovu prvom zajedničkom nastupu u Hrvatskoj. Prvi je dio programa obuhvatio motete Georga Friedricha Händela izvedene u neprekinutu nizu naizmjence za zbor i sopran uz orkestar. Skladnu dinamiku veličanstvene glazbe autora kojemu se iduće godine obilježava 250. obljetnica smrti gradili su kontrasni zapjevi sopranističina kristalno čista glasa naspram orguljske punine zbora, koje je u baroknu agogiku zaokružio maestro Gester. Njegova se umjetnička kvaliteta najviše iskazala u zvuku orkestra, u kojemu prevladava reski svijetli ton gudača s crijevnim žicama i baroknim gudalima uz tek kolorističke primjese drvenih oboa i fagota. Drugi je dio večeri zauzelo djelo sa sama kraja baroknoga razdoblja, s jednom nogom u pretklasičnom stilu, Magnificat Carla Philippa Emanuela Bacha. Premda je taj najpoznatiji sin velikog Johanna Sebastiana sredinom 18. stoljeća bio poznatiji od svojega oca, danas se njegova djela rijetko nalaze na koncertnom repertoaru, osobito zbog složenosti strukture fraziranja ukrasa tzv. osjećajnog stila koji je njegovao. No, njegov Magnificat iz mladih dana više je počast visokobaroknim oratorijskim zasadama Bacha oca nego dostignućima novog stila, osobito u obliku koji nakon izmjenjivanja solističkih i zborskih brojeva na samu kraju donosi podulju zborsku fugu. Nakon cijeloga koncerta u tempu prestissimo prema taktu maestra Gestera u tom instrumentalno pisanu slogu koji iskušava krajnje granice vokalnih mogućnosti, zbor je otkrio da nema slabih točaka, da jednako dobro zvuči u svim dionicama i registrima, uz puni izražaj i zarazan entuzijazam tipičan za amatere u najboljem smislu riječi. Zboru je sada u volumenu već ravnopravno kontrirao orkestar u tom djelu ojačan drvenim flautama, prirodnim trubljama i malim baroknim timpanima, dok su se u solističkim dionicama osobito istaknule ženske dionice, izvrsna Ivana Kladarin i mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić. Bariton Alen Ruško solidno je, ali bez sjaja nizao tonove dionice odveć duboke za svoj glas, dok je jedini solist iz inozemstva, francuski tenor Mathias Vidal, neujednačenim pjevom bio najslabija karika izvedbe koju ćemo najviše pamtiti po zboru.

Jana Haluza