Uspješno testiranje talenata!

Uspješno testiranje talenata!

Čini se kako je Galerija Ulrich novu sezonu odlučila započeti istodobnim organiziranjem dviju samostalnih izložbi, a u prilog takvoj tvrdnji trebala bi ići i odluka o zasebnu tiskanju plakata, odnosno kataloga za svaku od njih. Pa ipak, to je samo djelomice točno. Izlagači su, naime, Gordana Kovačić i Slaven Macolić, umjetnici i supružnici koji uvijek izlažu zajedno, iako svoja djela i pripadne im poetike međusobno odvajaju, realizirajući ih posve individualno i u skladu s osobnim stvaralačkim preokupacijama. Ali, poznavatelji i štovatelji njihova rada teško mogu zamisliti Gordaninu izložbu, a da se na suprotnom zidu, negdje iza ugla ili u susjednoj prostoriji, ne nalaze i Slavenove slike, što vrijedi, dakako, i obratno. Kao da u njihovu izlagačkom, ali i životnom pristupu postoji neka neraskidiva, gotovo simbiotska povezanost.

Gordana je svoj dio galerije ispunila s osam slika izvedenih u kombiniranoj tehnici. Motivi koje bira ili su izrazito tradicionalni, pa čak i uobičajeni pri vježbama na likovnim akademijama – riječ je o lijevom stopalu, desnom stopalu, lijevom dlanu, desnom dlanu i nogama – ili su pak svakodnevni i banalni poput šibice, košarkaške lopte i boksačke vreće. Već na prvi pogled razvidno je Gordanino eksplicitno uvjerenje kako bezbrojnim potencijalnim motivima što nas okružuju bez iznimke valja pristupati kao jednakovrijednim i podjednako zanimljivim vizualnim činjenicama. Ljudsko tijelo ili njegove dijelove slika s jednakom strašću i na isti način kao i neki uobičajeni uporabni i potrošni predmet. Suprotnostima kao što su organsko/umjetno, živo/neživo, malo/veliko ili pokretno/nepokretno Gordana se nimalo ne opterećuje, a sadržaji slika uvijek posjeduju neku naturalističku komponentu i unutrašnju ustreptalost, zahvaljujući kojima su, iako narativno asketski, u konačnici ipak zanimljivi i poticajni za promatranje.

Slavenove slike – izložio ih je sedam – bitno su drukčije. Za razliku od Gordane, koja njeguje naglašenu i izrazito dekontekstualizirajuću figuraciju, ne bježeći pritom čak ni od svojevrsne mistifikacije i pijedestalizacije svojih motiva, u Slavenovu slučaju uglavnom možemo govoriti o asocijativnoj apstrakciji. Kolorit mu je prljav, ali istodobno intenzivan, što dodatno pridonosi emocionalnom naboju kojim svaka od njegovih slika zrači. Na dvije od njih moguće je nazrijeti općepoznatu metaforu artificijelnosti – groteskno i vrlo slobodno dočaran lik Pinocchija, u ovom slučaju možda i uz naznaku ironično iskazane intelektualne autoportretnosti. Također, osobito su zanimljivi i Slavenovi nestalni odnosi između oblika u tzv. prednjim planovima i pozadina na kojima egzistiraju. Dok Gordanina neprijeporna slikarska dinamika izvire iz načina na koji tretira pojedinačne motive, Slaven će to isto ostvarivati oblikovnim suprotstavljanjem, odnosno kontrastiranjem.

Gordana i Slaven, svatko na svoj način, apsorbirali su iskustva različitih likovnih i intelektualnih strujanja poput naturalizma, ekspresionizma i egzistencijalizma, uspješno ih ugradivši u vlastite autorske poetike. Njihovu slikarstvu možda bi se mogla spočitnuti stanovita igra na sigurno, da ne kažemo ziheraštvo, ali uvjerljivost izvedbe, suverena metijerska potkovanost i nedvojbeni stvaralački nerv što ih svaki od dvoje umjetnika posjeduje te uvijek iznova iskazuje čine ovakve napomene drugorazrednima, a izložbu u Galeriji Ulrich dostojnom razgledavanja.

Vanja Babić