Urođenici i štreberi

Iznenadio sam se čitajući s malim zakašnjenjem članak gospođe Nives Opačić Musavede i homo vulgarisi (»Vijenac«, 11. rujna 2008). Kako i inače rado poslušam i pročitam njezine jezične savjete i opservacije, sa sličnim sam interesom krenuo čitati i Musavde i homo vulgarise. No...

Nakon što sam poslije neuobičajeno duga uvoda namjeravao odustati čitati i pomalo razočaran ustvrditi kako eto i gospođa Opačić može imati slabiji dan, ipak sam nevoljko nastavio, da bih na gotovo polovici teksta vidio da je gospođi Opačić povod za članak bio moj tekst objavljen još ljetos u »Večernjem listu«. Zapravo, više jedna riječ iz toga teksta! U tome tekstu, koji se uzgred bavio i »duhovnim stanjem nacije« u jednoj sam rečenici, kao ilustraciju toga lošeg stanja, spomenuo i neke krivotvorine i perverzije, nazvavši ih »musavedama i kvaziintelektualnim masturbacijama«. Nives Opačić zapazila je musavede. Zašto se gospođa Opačić u potrazi za tom joj nepoznatoj riječi zaputila među Bosance, ne znam! Možda stoga što je – ne znam na temelju čega? – zaključila da se »često referiram na Bosnu«, a onda valjda tragom toga i da sam Bosanac! Za pomoć i savjet je, kaže, pitala i mnoge Bosance, »pa i one bogata rječnika i vješta pera (npr. Miljenka Jergovića)«. Zaključivši da sam Bosanac, zaključila je i da se čudna joj i nepoznata riječ koristi u Bosni. Nakon što joj to nitko od Bosanaca »bogata rječnika i vješta pera« nije mogao potvrditi, pa ni Jergović, krenula je listati po rječnicima.

Što se pak tiče moga nekakvog referiranja na Bosnu da je bilo često, kako se gospođi Opačić čini, ono bi bilo i neuvjerljivo i neprilično, jer nemam nikakva ni zavičajnog, ni rodbinskog, pa onda ni kulturološkog uporišta da se pozivam na Bosnu. Osim, ako se računa da su mi prapreci, po obiteljskoj predaji, prije 500 godina iz kraljevskog Bobovca, odnosno Jajca, izbjegli pred Turcima, pa da sam onda i ja Bosanac.

Krenuvši od logički krive pretpostavke gospođa Opačić je lingvistički završila u Bosni. Žao mi je gospođe i truda koji je uložila nazivajući po Zagrebu učevnije Bosance, kao i energije uložene u prelistavanje i iščitavanje silnih rječnika. Da me je pročitavši riječ musavede nazvala, mogla je izbjeći taj trud. No, tada ne bi bilo teksta u »Vijencu«, osvrta o tome »koliko se razumijemo u medijskom prostoru«. Da me je nazvala, rekao bih joj da sam za musavede čuo od svoje pokojne bake, da je ona tu riječ upotrebljavala kako bi njome ujedno označila petljanje i potvoru, a da mi baka nije Bosanka, niti je tu riječ pročitala u bilo kojem rječniku. Umjesto toga, gospođa Opačić iščitavala je rječnike i, pošteno zaključila, da je moja baka bila u pravu, da je ispravno koristila spomenutu riječ. A da bi to znala, baka nije pročitala nijednu knjigu!

Ponekad priprosti čovjek o nečemu može više znati nego učeni. Pa i obični urođenik u jeziku o logosu materinjeg jezika od obrazovanog jezičnog štrebera. Ne svrstavam gospođu Opačić u takve. Niti bih želio da se sama među njih svrsta. Ali joj se čudim da se u svojim vrijednim pokušajima promicanja jezične kulture usredotočila na jednu riječ iz moga teksta. U mentalno sve sparušenijem i jezično sve nemuštijem novinarstvu, koje valjda rabi dvjestotinjak riječi, meni se zamjera da upotrebom jedne malo znane riječi pridonosim nerazumijevanju u tzv. medijskom prostoru! Zajedno s takvim novinarstvom imamo, pak, pajdašku književnost, gdje ne osobito pismeni i ne osobito talentirani pajdaši jedni druge hvale kao značajne trend-književnike. Imamo i akademika kojima je jezična kultura još na epskoj razini. Imamo i predsjednika Hrvatskog sabora koji ne zna sve padeže! U kulturi niske razine, gdje je javni diskurs prepun floskula i besmislica, kod mnoštva polupismenih što žvrljaju po novinama ili sriču po televizijama, Nives Opačić dohvatila se musaveda! Za ne vjerovat’!

Milan Jajčinović