Umjetnik spašen s margina povijesti

Umjetnik spašen s margina povijesti

U salonima francuskoga Drugog carstva i Treće Republike tema dana bila je rasprava o slikarstvu, u kojoj je kao veliki arbitar nastupao Ingres, korifej francuske Škole lijepih umjetnosti s tezom o ključnoj ulozi crteža u umjetničkom (slikarskom) djelu. Posljedice te rasprave (impresionistička reakcija na Ingresov klasični stil) pokazale su se od goleme važnosti za rađanje modernoga slikarstva. U sjeni tih događanja živio je i povijesti slabo poznat slikar Edmond-Eugčne Valton. Tijekom svoga sedamdeset četiri godine duga života taj je umjetnik svjedočio epohalnim trenucima francuskoga društva: usponu i padu Napoleona III, slomu Pariške komune, Dreyfusovoj aferi, izgradnji Eiffelovog tornja; na salonima i izložbama pratio je polagano stjecanje ugleda Courbeta, impresionista, Cézannea, boraveći u samom centru tih događanja Parizu, ali ipak držeći se na njihovoj margini. Zbog toga je i ostao u anonimnosti nakon cijelog stoljeća. Pitanje crteža itekako je bilo važno u životu i stvaranju ovog umjetnika zbog činjenice da je kao likovni pedagog predavao crtanje i da je napisao tri knjige o crtanju. Upravo crtežima, kao najzanimljivijim djelom Valtonovog opusa bavi se Slaven Perović u studiji Edmond-Eugčne Valton (1836 – 1910): crteži, koja je nastala nakon proučavanja velikog broja Valtonovih crteža pronađenih u jednoj zagrebačkoj zbirci.

Dok su Valtonova platna danas relativno nezanimljiva (riječ je uglavnom o žanr-prizorima namijenjenim dekoraciji stanova više srednje klase s pokojim snažnim blijeskom svjetla koji pridaje dekorativnom efektu), crteži su srž njegova stvaralaštva i kreativnih napora. U često zrnatu rukopisu i intenzivnom idilično-popodnevnom osvjetljenju njegovih platana teško je ponekad zapaziti vještinu modelacije koju je Valton postizao crtajući kredom ili olovkom, ne zamarajući se koloritom. Bilo da teže visoku stupnju preciznosti ili sumarnu prikazu i dojmu uhvaćena trenutka, Valtonovi crteži svjedoče o velikom poznavanju tog medija i iskorištavanju njegovih mogućnosti do krajnjih potencijala. Nekoliko sigurnih poteza naslikanu predmetu daju plastičnost, a različitim intenzitetom pritiska olovke stvara se koncentracija na glavni motiv, u kojoj se pozadina samo sluti dajući crtežima jedinstvenu atmosferičnost.

Studija navodi da su crteži (izuzev nekoliko koji su rađeni kao skice likova za platna) rađeni bez namjere prenošenja na platno, kao samostalne kompozicije. To je niz sitnih žanr-scena nastalih kao posljedica umjetnikove beskonačne fascinacije svijetom koji ga je okruživao. Teme su njegovih crteža raznolike – od kuća u predgrađu do šumskih krajolika; od ljudi na seoskim poslovima do tvorničkih radnika. Tramvaju, kozi, radniku ili nekom prijatelju Valton poklanja jednaku pozornost, bilježeći vidljivi svijet crtežom, vjerojatno iz potpuno osobnih pobuda i intimnih razloga, jer crteži toga formata nisu imali veću tržišnu vrijednost u doba kada su se saloni ukrašavali slikama punim šarenog cvijeća, bujnih žena ili dubokih šuma, bilo u akademskom građansko-realističnom ili u impresionističkom stilu.

Iako je, kada je riječ o crtežima, teško odrediti na koju se stranu priklanjaju u tada užarenoj raspravi između linije i čiste boje, točnosti prikaza i dojma, mogli bismo reći da Valton nikada nije napustio akademsku preciznost ni vjeru u crtež (o čemu svjedoče slike tramvaja, mosta, neki precizni portreti), ali i da nije bio imun na impresionističke struje (čemu može svjedočiti ustrajavanje na atmosferičnosti, česte mrlje olovke, sumarnost u pojedinim prikazima). Jedna slika mrtve prirode upućuje čak na poznavanje (i što je još neobičnije – prihvaćanje) Cézannea!

Edmond-Eugčne Valton nedovoljno je istražen umjetnik, koji je dugo godina (po svemu sudeći zbog svoje prosječne slikarske karijere) bio zanemaren i u izrazu u kojemu je imao zavidnu sposobnost, a to je crtež. Njegova revitalizacija na tom polju započela je ovom Perovićevom studijom i u tome je njezina iznimna važnost.

Feđa Gavrilović