Tragikomedija – tragedija današnjega vremena

Tragikomedija – tragedija današnjega vremena

Beogradski Bitef, uz sarajevski MESS najdugovječniji i u svijetu najpoznatiji kazališni festival s prostora bivše Jugoslavije, i ove godine nastavlja uvriježenu tradiciju iznimno bogata programa koji se, uz glavni program koji već godinama obuhvaća kako predstave vrhunskoga kazališnog mainstreama tako i one koje pripadaju u scenske eksperimente, sastoji od mnoštva pratećih programa (ove godine tu su specijalni program Istina u kazalištu, koji nudi dvije predstave kojih teme propituju konkretne društvenopolitičke događaje; Showcase srpskoga kazališta; Bitef polifonija posvećena kazalištu mladih i za mlade; međunarodni kazališni projekt petogodišnje suradnje koji prikazuje drugu fazu istraživanja work-in-progress u kojem sudjeluju kazališni umjetnici iz četiriju europskih zemalja; Bitef na filmu; te teorijsko-kritička škola Teorije koja hoda naslovljena Kritika koja hoda). Tema ovogodišnjega Bitefa – Tragikomedija – tragedija našeg vremena, osobito usmjerena na fenomen manipulacije pojmom tragičnog u suvremenom svijetu, zanimljiv je koncept koji rastvara široki mozaik mogućih pitanja.

Paradigmatska predstava ovogodišnjega Bitefa iščekivala se s velikim uzbuđenjem s obzirom da ju je, između ostaloga i u koprodukciji s Bitefom, režirao jedan od velikana suvremene europske režije Christoph Marthaler, čija je predstava Europejci, crkli dabogda! prije deset godina osvojila Grand Prix Bitefa. Manjak prostora u izvedbi ciriškoga Rote Fabrika suvremeni je teatar apsurda, tragikomična metafora današnjega svijeta čija je tragičnost lišena velikih gesti, prisutna u jednoličnu trajanju obezličenih jedinki, u smrti-u-životu, koja se poigrava formom cabareta, čije su glazbene dionice esencijalno dramaturško tkivo predstave. Nekolicina pripadnika društvene elite stiže u nadrealni prostor u kojem nastoje uljepšati i pročistiti tijelo i duh, prostor koji ima naznake wellness-hotela, no čija funkcija seže mnogo dalje u metafizičke sfere iskupljenja duše i mogućnosti svojevrsne pretplate na ulazak u Raj. Marthalerova predstava izrazito zatvorena sustava, koji funkcionira prema načelu planetarno popularna Velikog brata, referira se na određene uporišne točke književnosti (Ionesco, Beckett, Kafka), no ipak glavno nadahnuće pronalazi u apsurdnim činjenicama koje nudi visoko razvijen kapitalistički i takozvani demokratski sustav svijeta, čije su uporišne točke vezane uz suvremene oblike malograđanštine. No, usprkos iznimno zanimljivoj ideji, sjajno osmišljenom scenskom prostoru, iznimno uigranom ansamblu, određenim ludički razigranim prizorima te lucidnim, duhovitim zapažanjima, Manjak prostora nema dovoljno idejno-tekstualne građe za skoro dvoipolsatno trajanje te se vrlo brzo iscrpljuje u ponavljanju istoga.

Tema manipulacije i kontrole pojedinca od strane nevidljivih sila moći prisutna je i u srpskoj predstavi Sofoklova Kralja Edipa, za čiju je adaptaciju i režiju odgovorna Vida Ognjenović koja tragediju o Edipu iščitava kroz prizmu političkog kazališta, kao priču o državnom udaru, o mišolovci u koju nevidljive sile moći (Sofoklovi bogovi) uvlače Edipa. Sofoklov je tekst osuvremenjen te ne samo uvelike reduciran, nego i u ključnim trenucima nadopisan. Tako će u završnom prizoru Tirezija, u predstavi jedan od slugu nevidljivih moćnika, počiniti samoubojstvo nakon što izgovori posljednje riječi predstave: Bolja je smrt od života u tami. Iako su u ovakvu iščitavanju mnogi segmenti Sofoklove tragedije posve zanemareni, a ne i reinterpretirani (primjerice, pitanje fatuma, tragične krivice...) jer sve je usmjereno vrlo očitoj idejnoj okosnici adaptacije, predstava Narodnog pozorišta iz Beograda nije idejno nezanimljiva, no njezina realizacija (od scenografije do glumačkih kreacija) ostala je na razini provincijalnoga kazališta koje nastoji oponašati suvremene europske trendove. Stoga jedino opravdanje uvrštavanja takve predstave u glavni program Bitefa može biti činjenica da se tematski savršeno uklapa u njegovo tematsko određenje.

Posve osebujno tumačenje tragikomičnosti suvremenoga svijeta moglo se iščitati iz predstave koja je otvorila ovogodišnji Bitef – Manje-više beskonačno francuske Kompanije 111 autorsko-redateljskog dvojca Auréliena Boryja i Phila Soltanoffa. Ukoliko su antičke tragedije mogle nastati zbog jedinstvene antičke mitološke slike svijeta, onda smo danas, to nam jasno govori predstava Manje-više beskonačno, osuđeni na tragikomičnost hibridnoga sustava fragmentarnog svijeta digitalne copy-paste-tehnologije. Dekonstrukcijom postojeće stvarnosti i ponovnim spajanjem neočekivanih kombinacija Bory i Soltanoff postižu duhovite učinke, unutar čega veliko značenje ima element igre (prizori kuglanja, tenisa, karatea, trčanja, računalnih igrica) koji ukazuje kako na prirodu čovjeka kao biće igre, homo ludens, tako i na prirodu svijeta koja počiva na zasadima teorije kaosa. Manje-više beskonačno treći je dio trilogije nadahnute geometrijskim oblicima, čija je tematska odrednica – linija. S obzirom da je Bory po obrazovanju matematičar i fizičar, u predstavi se iščitavaju određena dostignuća kvantne fizike, primjerice, poigravanje odnosom subjekta i objekta, odnosno promatrača i promatranoga, koji uzajamno utječu jedno na drugo. Čovjek je ujedno i subjekt i objekt, promatran izdaleka u sustavu matrixa on postaje jednom od točkica u svemiru. Na isti su način tretirani i performeri u predstavi – posve u skladu s postdramskim kazalištem oni su samo jedan od njezinih mnogobrojnih elemenata. Linija se pojavljuje u raznoraznim svojstvima – kao štap, kao ruka, ali i kao granica, smrt, pa i kao mogućnost beskonačnoga. Linija kao moguća spona, presjek ljudskog i apsolutnog. Manje-više beskonačno poigrava se ujedinjenjem suprotnosti, od tematskih do izvedbenih. Stoga je predstavu teško formativno odrediti; ona je spoj teatra objekta, plesa, novoga cirkusa, kazališta, instalacije i likovnih umjetnosti, unutar čega se osobito referira na poetiku Bauhausa, posebice Oscara Schlemmera.

Za razliku od prve tri predstave, koje su bile obilježene snažnim redateljskim intelektualnim konceptima unutar kojih su pojedinci prisutni primarno kao elementi sustava svijeta, četvrtoga smo dana mogli vidjeti nešto posve drukčije – predstavu koja se u formi fizičkog teatra bavi intimom čovjeka. Možda zauvijek (u produkciji Damaged Goods & Mumbling Fish) je, kao i ostale dvije inozemne predstave, podijelila publiku. Bilo je čak i onih koji su vikali Bu!, što me u današnje vrijeme, kada publika u kazalištu uglavnom pristojno sjedi i plješće, iznimno raduje. Naime, činjenica da kazalište još može izazvati iskrene reakcije gledatelja pokazuje da ono još, usprkos većini građanski ispeglanih predstava, posjeduje moć žive komunikacije i interakcije. Osobno pripadam u onaj dio publike koji je nakon predstave vikao Bravo! Štoviše, po mome je mišljenju, Možda zauvijek najsnažnija predstava prvoga dijela Bitefa. Poznata američka koreografkinja i plesačica Meg Stuart i austrijski koreograf i plesač Philipp Gehmacher darovali su nam nešto više od sat vremena iznimne senzibilnosti, melankolične i sjetne atmosfere bliske bendovima poput Tindersticksa, koji uspijevaju izraziti raznolike suptilne titraje krhke ranjivosti emotivnih odnosa i pukotina osamljenosti. Njihova su tijela kontejneri koji sadrže tragove prošlih emotivnih veza – tjelesni je izraz u predstavi vanjski okrajak unutarnjih emotivnih krajolika napučenih sjećanjima; prostor pukotine u kojima se miješaju i spajaju prošle i sadašnje veze, susreti i rastanci. Plesačkom duetu, koji povremeno iskorači i u tekstualne dionice izgovarane u mikrofon, izravno prema publici, pridružen je glazbenik Niko Hafkenscheid, koji svira električnu gitaru i pjeva uživo na pozornici. Pjesme su, jasno, prožete melankolijom. U pozadini pozornice velika je slika maslačaka koje je vjetar upravo počeo raspršivati. Prostor izvedbe kružno je omeđen zastorima. Ta dva elementa scenografije naglašavaju jedno od temeljnih osjećanja predstave – prolaznost. Možda zauvijek hvata upravo trenutke prolaznosti vrlo dobro znajući koliko ljudska bića teže za zauvijek, isto toliko dobro znajući koliko je zauvijek varljivo i nedostižno. Ljepota trenutka ponekad je toliko snažna da povjerujemo kako je negdje možda ipak uvijek možemo iskusiti. Možda zauvijek priziva upravo taj amarkordični spoj visoke svjesnosti o prolaznosti i ljepoti života. Čežnju za nemogućim, koja ne jenjava usprkos racionalnom saznanju o nemogućnosti. I svim elementima koje naše tijelo na svim razinama sakuplja na tom putovanju kroz možda zauvijek. Megino i Philippovo tijelo u stalnoj su suigri približavanja i udaljavanja, u predstavi koja ne govori samo o prolaznosti emotivnih odnosa, nego se suočava i s prolaznošću nas samih, dakle, sa smrću i ljudskom težnjom za stapanjem s beskonačnim Jednim. Sa zauvijek.

Nakon prvoga dijela i Marthalera koji je ipak razočarao, Bitef iščekuje još nekoliko velikih redateljskih imena: Alvis Hermanis dolazi sa Sonjom, Heiner Goebbels s glazbeno-kazališnim djelom bez izvođača Stifterove stvari te Dimiter Gočev s Eshilovim Perzijancima.

Tajana Gašparović