Put u povijest kroz Mjesečevo kazalište

Put u povijest kroz Mjesečevo kazalište

Monumentalna i hladna scenografija (potpisuje je Numen), koja podsjeća na velike kamene blokove impozantnih građevina Rimskoga Carstva, poprište je događanja nove predstave Tomaža Pandura Kaligula. Predstava je nastala kao koprodukcija te je, nakon izvedbi u mjestima koja su sudjelovala u njezinu stvaranju, premijerno izvedena u Dramskom kazalištu Gavella, čiji glumci čine većinu njezina ansambla.

Kaligula redatelja Tomaža Pandura kazališni je projekt koji će gledatelji zacijelo dugo pamtiti. Ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog toga što obiluje vrlo promišljenim i dojmljivim scenskim slikama koje kazališni prostor preoblikuju u likovno čiste (a i arhitektonski dorađene) prizore. Ipak, ne posjedujući nikakvu uzročno-posljedičnu vezu osim one koju nudi dramski predložak Camusova Kaligule i povijesna svjedočanstva o rimskom caru koji je ubijen nakon nepune četiri godine vladavine, predstava osim odlično osmišljenih vizualnih senzacija nudi i vrlo zbunjujuću, prilično nevjerojatnu te, u nekim trenucima predstave, potpuno neprihvatljivu sliku Kaligule.

Problem odnosa izdvojena pojedinca »suočena s apsurdom egzistencije« (L. Pandur), njegove apsolutne moći i apsolutno slobodne uporabe te moći suprotstavljen je prikazu njegovih opsesivnih ljubavi, bolesne opsjednutosti Mjesecom i kazalištem. Dramaturška preoblika teksta Livije Pandur i redateljeva imaginacija tražili su i ostvarili ritam predstave koji potencira silnikove opsesije potaknute bolešću. Poništen je pritom vremenski kontinuitet, a dramski tekst sveden na sumnjive umjetničke komentare te nedvojbene i vrlo prizemne paralelizme između davnoga rimskog doba i političkih luđaka 20. i 21. stoljeća. Sve u predstavi zapravo je podređeno stvaranju dojmljiva prizora Kaligulina Mjesečeva kazališta, na koji se po vizualnoj snazi nadovezuju prizor epileptičnog napada (bičevanje vode) i šahovskog dvoboja s Herejom. Vizualno je zanimljiv i prizor igre s balonima. Ipak, unatoč lako čitljivim simboličkim slojevima predstave i dosljedno provedenu vizualnom konceptu, predstava Kaligula pati od više problematičnih točaka.

Baveći se rekonstrukcijom patologije povijesne ličnosti Tomaž Pandur propituje autentičnost svjedočanstava o toj patologiji. U predstavi se izrijekom sumnja u točnost navoda Svetonijeve biografije Dvanaest rimskih careva (sumnju na sceni izriče Ozren Grabarić) iz koje je i Camus crpio nadahnuće za dramu. U toj je knjizi Kaligula, odnosno Gaj Cezar August Germanik, opisan kao tiranin, bolestan od padavice i opsesivne ljubavi prema sestri Drusili, svojem robu i Mjesecu, koji, kao apsolutni vladar poznatoga svijeta, želi posjedovati.

Bez obzira na izrečenu sumnju Tomaž i Livija Pandur ne odgovaraju na pitanje tko je za njih Kaligula. Je li on homoseksualni hipersenzibilni neshvaćeni umjetnik opsjednut Mjesecom ili uistinu luđak kojega je trebalo ukloniti jednako zvjerski efikasno kako se i on navodno obračunavao s protivnicima. Na razmeđi tih dviju teza Pandur razapinje svoga Kaligulu služeći se dosljednim i matematički promišljenim scenskim rješenjima u kojima sudjeluje deset izvođača. U predstavi zapravo, osim Kaligule, kojeg od početka do kraja bez promjene tumači jedino Livio Badurina, nema podjele uloga, nego se uloge poznate iz Camusova (ali i povijesnoga) predloška mijenjaju kao rečenice ravnomjerno raspodijeljene svim izvođačima. I to ne prema glumstvenosti, nego prema tjelesnom habitusu, odnosno atraktivnosti. Uloga Kaligule seli se i multiplicira i njemu je suprotstavljen jedino izvođač kojega na kraju – po činu dvoboja i ubojstva – možemo prepoznati kao Hereju. Ali zašto kostimom asocirati istovjetnost Hereje (Sven Medvešek) s Hitlerom? Jer čak i da prihvatimo da je Pandurov Kaligula slomljeni silnik koji se ne može nositi s teretom moći i zbog toga autodestruktivno pljuje krv po drugim likovima u drami ili po bijelim balonima što predstavljaju svijet (asocijacija na Chaplinova Velikog diktatora toliko je izravna da postaje banalnom), teško je imati razumijevanja za njegovu patnju ili osjetiti dubinu njegove egzistencijalne dvojbe. U tom kontekstu dvojben je i ženski lik Cezonije (Dijana Vidušin), Kaliguline žene, koji Pandur ostavlja u predstavi. Slično kao i u predstavi Tesla Electric Company, odnos glavnoga lika prema ženi može se shvatiti samo kao simboličan. I zbog te simbolike, ali i zbog činjenice da prisutnost jedne žene nedovoljno ugrožava silu muških – veći dio vremena – poluobnaženih izvođača na sceni. Panduru je ona potrebna kao dramaturška napetost, asimetrija ili tek nova paralela kojom žena postaje supstitut za Mjesec koji Kaligula ne može posjedovati. Tako je lik Kaligule u Pandurovoj predstavi postao prezentator sveopće žudnje... A krene li se takvim putem tumačenja viđenoga, sve postaje moguće i sve je dopušteno – bilo koja kombinacija scenskih elemenata dovoljno atraktivna da zadrži gledateljevu pozornost. Pa čak i takva, promišljena, hiperestetizirana, kronotopski diskontinuirana slika svijeta koja naglašava činjenicu da je Tomaž Pandur redatelj kojem izvođači (osim spomenutih u predstavi sudjeluju Hrvoje Klobučar, Sven Šestak, Filip Križan, Vedran Živolić, Igor Kovač i Silvio Vovk) vjeruju i koji je kadar zbog jednog ili dva prizora napraviti čitavu, prilično impozantnu i estetski zaokruženu, ali istovremeno vrlo hladnu i u nekim segmentima neshvatljivo površnu predstavu.

Lidija Zozoli