Preko špena do iglaste priče

Preko špena do iglaste priče

Početak zapravo i nema veze s iglastom pričom. No zvukovna sličnost među riječima u naših je ljudi najčešći znak povezanosti, pa će mi dobro poslužiti kao uvod. U ljepljivim danima srpnja 2008. godine osvanula je u novinama vijest da su se ljudi u Novom Zagrebu čudili i bunili što su im rublje i automobile prekrile špene. Tko ne zna što je špena mogao je samo zamišljati koji je to vrag izazvao još jedno u nizu onečišćenja nepoznata uzroka (i krivca). No riječ prekrile upućivala je na dolazak tih špena iz zraka, na dolijetanje sićušnih čestica, premda su ljudi kojima su zagonetne špene zasule automobile i rublje očito vidjeli nešto mnogo veće od prašine. Za špenama nemojte tragati (ma znam da nećete) po rječnicima: ni hrvatskoga jezika ni stranih riječi. Njih ondje jednostavno nema. No Marek, naš prijatelj koji je u mladosti izučio za kovinotokara (narodski rečeno, dreera, što unatoč velikoj engleskoj napasti nemojte čitati drira, jer potječe od njem. Dreher; drehen, vrtjeti, okretati, tokariti), ispalio je kao iz topa: »To su strugotine.« A kako u kopnenoj Hrvatskoj većina izraza u obrtima (i kulinarstvu) potječe iz njemačkoga, posegnuh za njemačko-hrvatskim rječnikom i, naravno, nađoh: njem. Span znači iver, trijeska; imenica u množini, Späne, znači strugotine. Marek je, eto, imao pravo, premda je njegovo struganje po drebanku već drevna prošlost.

Nakon špena, prva u zamišljenom iglastom igrokazu stupa na scenu zvukovno dovabljena sličnica – špenadl(a) (u iskazivanju roda ponaša se kao knedl i knedla). Kako je i ta iglica zaštitni znak sjevernohrvatskoga krojačkog revira, valja joj izvor potražiti i opet u njemačkom. No, za divno čudo, tu će vas i književni njemački iznenaditi. Naime, za tu iglu s glavicom, a bez ušice, Nijemci (i opet, ne svi) kažu Stecknadel, a špenadli je kumovao južnonjemački (bavarski) i austrijski Spenadel / Spendel, prema glagolu anspendeln, učvrstiti pribadačama ili »zašpendlati«. Zanimljivo je da Pomodni rječnik dr. Ivana Esiha (1954), koji se ne bavi pomodarstvom nego modom, špenadlu ne objašnjava pod tom natuknicom, nego upućuje na šteknadlu (njem. Stecknadel), uz pouku da se to hrvatski kaže pribadača. Služi u krojačkim radovima kod krojenja i pripremanja odjevnih predmeta za probe u onom provizoriju kad dijelovi odjeće još nisu zašiveni. Špenadl(a) odmah upućuje na njem. Nadel, igla. Iglu sadrži i riječ harnadla, ukosnica, igla za kosu, koja me uvijek podsjeti na moju slavonsku baku. Ona je njome sapinjala jedva spletenu kečku i kad joj je kosa bila već dobrano prorijeđena. No nije se šišala do smrti (85).

Još jedna zanimljivost. U hrvatskom i njemačkom jeziku ta oštra stvarčica (špenadla) ulazi među igle, dok u nekim drugim jezicima i nije baš tako: npr. talijanski se za taj predmet kaže spillo, a ne ago (igla); fr. épingle, a ne aiguille (igla), engl. pin, a ne needle (igla). Bilo kako bilo, i igli je ime dao oštar vršak. Naime, grč. aîkloi znači vrh koplja, a aikhmé sámo koplje. Lat. icere znači pogoditi, raniti, a ie. korijen *aik-, aig- ujedinjuje koplje i ranjavanje oštrim oružjem. Tako je i prasl. *júgúla (stsl. igúla, rus. iglá, češ. jehla) bila oružje za ubadanje (kao što je i *metúla bila oruđe za metenje).

Varijante udaljene od izvora glase svakojako, pa se čuje i špenagla, harnagla (Slavonija), ali i jegla, jeglica (Split). Naravno da se germanizam špenadl(a) nije razvaganio po cijelom hrvatskom prostoru. Utjecaji susjeda i njihovih jezika i u tome su učinili svoje. Sada se na pozornici pridružuju špenadli i njezine možebitne zamjene. I njihov je popis respektabilan. Najneutralnija je pribadača (jer i služi za pribadanje dijelova tkanine da se drže skupa), no slijedi podulji rep: gumbača, gumbašnica, mjedenka, čioda, zabadača, bumbača, bočka, babljača, bačenka, batišnjica, pridjevača, bašlija. Ni ovime popis još nije iscrpljen (strpljenja – reći ću vam i ostatak).

Imena za tu špičastu stvarcu otkrivaju načine njihova postanka. Jednom je u prvom planu namjena (zabadača, pridjevača), drugi put građa od koje je načinjena (mjedenka), a ne treba, naravno, zanemariti ni najčešću svrhu – da se njome označi mjesto gdje naknadno treba što prišiti (gumbača, gumbašnica, bumbača). Za dijelove svoga pribora krojači često rabe izraze poput babice i dedeka, pogotovo ako se javljaju u paru (»drikeri« i »haftli«), pa su tako neki tu vrlo korisnu iglicu za pribadanje nazvali babuška ili babljača (jer će se njezin par javiti tek daljnjim šivanjem), a kako se ta igla ne provlači kroz tkaninu koncem, nego je sličnija batiću, neki je zovu i batišnjica. Krsto Spalatin u svojem Peterojezičnom rječniku evropeizama (MH, 1990) jedini navodi i riječ batvačica (Ston), za koju kaže da je u ovom značenju ne bilježi ni Akademijin rječnik. Već sam i ovime djelomično ispunila obećanje da ću vam otkriti još koji izraz za tu iglicu. A evo još jednoga! Moja pouzdana informatorica iz Sv. Vida Dobrinjskog, Gordana Gržetić, otkrila mi je da se to »po njihovu« kaže batěčica (i nakratko mi kroz telefonsku žicu prenijela dašak dragoga čokavskoga govora, svoga materinskog idioma). Lokalno se, i opet u Slavoniji, znalo čuti i bačenka (»kao da sam se bačenaka najeo ... sve me bocka«). U krajevima koji su bili u dodiru s Turcima ili u jarmu pod njima nalazimo dvije riječi istočnjačkoga podrijetla. Jedna je bašlija, od tur. başli, što znači onaj koji ima glavu, a u opisu te igle glavica na vrhu nezaobilazan je detalj. Druga je bočka, što bi najprije upućivalo na glagol bosti (doista i jest tako), no bočka-igla posuđenica je iz ar. boçkë, a znači malo drukčiju iglu – onu za pričvršćivanje vune. Bumbači je pak kumovao rum. bumb, što u moldavskom dijelu znači gumb.

Ostala je još čioda. Nju razlikovni rječnik Guberine i Krstića (1940) smješta u lijevi (srpski) stupac, dok u hrvatskom ima pribadaču. Naravno, toga se onda drži i V. Brodnjak (1990) u svojem razlikovnom rječniku. P. Skok objašnjava je u svojem etimološkom rječniku pod bumbača i pod spina (špioda, pčioda, čioda); lat. spina znači trn, spinula je umanjenica koja je preko stnjem. spendel dala i češ. špendlík. Iz istog izvora razvio se i špic, špičast – nešto oštra vrha. No kako je riječ čioda proširena i u Dalmatinskoj zagori (npr. u književnika Mirka Božića i kao umanjenica: »Usitni oči kao čiodice«), sva je prilika da je, s obzirom na često vrelo posuđivanja u Dalmaciji, onamo mogla doći i drugim putem – preko mlet. (i tal.) chiodo, što znači čavao. I čavao, kao i pribadača, ima proširenu (plosnatu) glavicu na vrhu, a upravo su po tom izgledu neki izrazi i nastali. Da je riječ došla (samo) kao balkanski orijentalizam, D. Parčić zabilježio bi je u svojem hrvatsko-talijanskom rječniku (1874) kao i ostale slične riječi oznakom tur. No on čiodu upućuje bez ikakvih oznaka na tal. ekvivalent spilla, što odgovara igli za kravatu ili brošu (kaže se i spillo da cravatta). Zanimljivo je da i slov. špila potječe iz istoga vrela, ali je vrlo daleko od modnoga detalja – znači, naime, tanki šiljati štapić koji služi u pripremi kobasica. Spillo pak u talijanskom znači pribadaču, dok uvećanica spillone znači iglu za ženski šešir. Već i na sam spomen igle za ženski šešir – kao i riječi igla, iglast i sl. – sjetim se Matoševe groteskne novele Iglasto čeljade, u kojoj je upravo jedna igla za šešir (picot) dokrajčila glavnoga junaka Mirka Novakovića (i tek probuđena djevojačka očekivanja slavonske provincijalke Jelice). Reklo bi se – bila je kobna, no budući da je Novaković sam eksperimentirao s tom iglom (i izdržljivosti svoga srca), možda mu se u jednom lucidnom trenutku kobnijim od smrti učinio budući život bez ikakve perspektive, za koji ionako ni prije susreta s rođakinjom Jelicom nije bio spreman.

Nives opačić