Pavletić između književnosti i politike

Pavletić između književnosti i politike

Prije godinu dana 19. rujna zauvijek nas je napustio vrsni književnik i političar Vlatko Pavletić, ostavljajući nam u nasljedstvo svoje golemo djelo prožeto specifičnim pleterom književnosti i politike. Kad govorimo o jedinstvenu tkanju književnosti i politike, kojim mu bijaše ispleten životni put, vjerujemo da je dovoljno podsjetiti na autorove brojne knjige što u dojmljivu nizu tvore malu knjižnicu. A njegovo političko djelovanje bilo je obilježeno dosljednim promicanjem načela osobne i nacionalne slobode, što je rezultiralo posljedicama s dramatičnim obratima, od političkog uznika u jugokomunističkoj tamnici do državnoga dužnosnika na najodgovornijim funkcijama u slobodnoj Hrvatskoj. U brojnim tekstovima potvrdio se i kao majstor pisane riječi, obilježivši osebujni književni izraz ne samo nedvojbenom erudicijom kritičara i teoretičara nego i zamjetnom vještinom svojega pera.

Djelo Vlatka Pavletića, i književno i političko, kao što možemo ustvrditi još nije sagledano u cjelini, nije ni kritički valorizirano, pa u skladu s tim nije ni primjereno vrednovano u kontekstu hrvatske književne i političke suvremene misli. Ipak, ono ipak nije, pa makar i tako nezaštićeno, ostalo otvoreno samo novinarskoj nedorečenosti, a često i površnim komentarima, nego nadasve književnoj kritici i znanstvenoj prosudbi, koje će precizirati obje komponente djela kao nezaobilaznu vrijednost u korpusu suvremene povjesnice.

Mi pak zapažamo da to djelo otvara i intrigantnu temu o književnosti i politici eksplicirajući tezu o odgovornosti intelektualca prema temeljnim humanističkim načelima koja bi trebao zagovarati, rekao bi Camus perom ili mačem, kao univerzalne i općeljudske vrijednosti. I Vlatko Pavletić promicao je te vrijednosti kao zalog ljudskoj slobodi prema načelima pravednosti naše civilizacije koju baštine svi narodi, a među njima i hrvatski, dajući svoj prilog respektabilnoj tradiciji književnika i političara.

Naime, dostatan je tek letimičan pogled na dugu i bremenitu povijest pa će se izlistati imena hrvatskih književnika čiji se prilog u književnosti i politici pokazuje od iznimne važnosti. No, prije nego što kažemo koju o tim osobitostima naše povijesti, pretpostavljamo da je dobro znano da su i drugdje, u drugim sredinama i u različitim vremenima, upravo te crte često naglašavane kao osobita vrijednost, baš kao što mi svoje prešućujemo i zanemarujemo. A nisu li nam te vrijednosti zajedničke sa europskom uljudbom i kulturom kroz cijelu našu povijest po kojoj i jesmo njezini dionici, pa se zato danas tako kastorski trudimo biti njezini suvremenici? Te su vrijednosti u temeljnim humanističkim načelima pravednosti i prava svake osobe i svakoga naroda na svoju slobodu, na kojima je i građena zajednička europska duhovna Domovina u tolikim stoljećima prožeta velikim antičkim nasljeđem te, nadasve, bogatom i živom kršćanskom kulturom. Na tim je vrijednostima i Dante pisao stihove, kao i brojni pjesnici nakon njega. Treba li reći da su ih izražavali i drugi umjetnici u drukčijim medijima, likovnim, glazbenim, oblikujući i s tim vrijednostima svoja djela i našu povijest. Upravo je po tim vrijednostima Dante i hrvatski pjesnik, a Marulić talijanski, baš kao što su i oba po njima europski književnici. Naime, u zajedničkom europskom kulturnom kontekstu hrvatski je prilog znatan i prepoznatljiv i zato možemo govoriti, u zajedničkoj kući, osim tuđim i svojim jezikom o svojemu identitetu. Od osobite je važnosti i linija kontinuiteta europskoga prožimanja, koju ovdje naglašavamo kao povijesnu činjenicu, jer nije bila prekinuta unatoč političkim trgovinama Beča i Venecije, kao ni s pokušajima njezina presijecanja od turske sablje i srpskoga noža, jer su je obranili, onda Petar Zrinski, sada Franjo Tuđman.

Čvrsto vjerujemo da ta europska načela prava i slobode nećemo morati braniti u europskoj kući kao što ih je morao braniti Vlatko Pavletić s drugim književnicima i političarima 1967. pišući hrvatskim jezikom u Hrvatskoj Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika u ondašnjoj prežalosnoj jugoslovenskoj kući. A taj pleter književnosti i politike koji smo prepoznali u čvrstom tkanju Pavletićeva djela niti vuče još iz Marulovih stihova o slobodi i čuvanju hrvatske riječi. I pera brojnih drugih hrvatskih književnika pisala su na istim zasadama najljepše stranice naše književne povijesti u dugom nizu od Držića, Frankopana, Mažuranića; Gaja, Matoša, Krleže, Ujevića, Gorana Kovačića, Nazora, Šegedina, Šoljana, Gotovca, Pavletića, Jelčića, Aralice, Zidića, Selema, Stamaća…

Svojim su perom promicali i humanistička načela, među kojima je nedvojbeno jedno od najvažnijih ono o pravu na slobodu riječi, kako izgovorene tako i pisane, a koje je tijekom naše povijesti bilo toliko puta osporavano, pogaženo, zabranjeno… a što su naši književnici najbolnije osjećali i najhrabrije branili. Zato su i ulazili u prostor politike, jer je u njemu bilo moguće rješenje, odnosno, u njemu se i vodila ta bitka za očuvanje jezika, odnosno za pravo da se hrvatski jezik zove svojim imenom, a time i sačuva identitet, navodno postojanje i ljudsko dostojanstvo. Na tim je premisama i Vlatko Pavletić gradio svoju koncepciju kao urednik u književnim časopisima, sudjelovao u stvaranju uredničke strategije u velikom izdavačkom pothvatu Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti. Bibliotekom pak Arion te glasovitom Zlatnom knjigom hrvatskog pjesništva, stvorio je »podlogu za svaki daljnji sličan posao«, kako piše Ante Stamać u predgovoru svojoj antologiji hrvatskoga pjesništva. Upravo je Vlatko Pavletić stvorio golemi urednički projekt kojemu je dao snažan pečat svoje osobnosti, promičući u njemu, kao i perom u brojnim ogledima i studijama, visoke estetske vrijednosti u književnosti i umjetnosti te nadasve humanistička načela slobode, na kojima je izgradio svoj svjetonazor i svoje političke principe.

Milan Bešlić