Papar za juhu

Papar za juhu

Dugo već ne vidjeh Sinišu Koprivnjaka, rockera i hipija, šezdesetosmaša, sudionika svih važnijih događaja, desetak godina starijega kolegu s Filozofskoga fakulteta i dugogodišnjega prijatelja, ili bolje reći znanca s raznih mjesta u gradu, pionira bižuterije, slobodnog umjetnika, pjesnika i pripovjedača, osobita ponašanja i odijevanja: šešir, brada, prsluk, košulja, ponešto s Hrelića, kravata, dolama, šal, repić, kaubojke na nogama, na ramenu oveća torba od grube kože, prstenje, narukvice, kopče, značke, igračke i »Vijenac« s njegovim tek otisnutim, još vrućim pričama.

Bio je u bolnici zbog dišnih putova, boljke hrvatskih književnika boema: Matoš, Tin, a moglo bi ih se još nabrojiti. Nije klonuo stari borac protiv malograđanštine, dapače, dobro se drži. Stoički se nosi s bolešću, što mi je, moram priznati, posebno drago. Tă riječ je o čovjeku koji svojom nazočnošću osvježuje bezličnu gradsku vrevu.

Jedni su ga znali kao Koprivu, neki su ga zvali i Siki Pacov – da, srpski, u prijevodu na hrvatski – štakor, što upućuje na njegovo rođenje u Nišu, gdje mu je otac službovao kao oficir JNA. Nekomu tipu je, dok još bijaše u snazi, pred mojim očima u šok-sobi oteo vrećicu trave. Ali ne bismo sada o toj strani njegove osobe, jer svakomu bi se, ako bi se tražilo, našlo svakojakih mrlja.

Sreli smo se u Jurišićevoj, kasno popodne i, gle vraga, pozove me na piće. Nema veze što ću vjerojatno izokrenuti džepove, dakako da sam pristao. Nije se odrekao starih navika. Nije prestao pušiti, a koliko vidim ni piti. Cigaretu pripaljuje zelenim i žutim upaljačem. U jednome je kremen, u drugom plin.

Kamo ćemo? U razgovoru dođemo do Cvjetnoga trga. Smjestismo se u Preradovićevoj pred Auspuhom, vršnjakom Zvečke u Masarykovoj i Junferice u Teslinoj. Ovdje se vrata na zahodu otvaraju kao u vlaku. Tu je najjeftinije u središtu grada, budući da se Klub Istrana u Ilici, iznad Fulira, još nije otvorio, a u Kostanjac nam se ne da, jer se tamo u posljednje vrijeme skupljaju obični pijanci. I dobije se teretna piva kao u Blatu.

– Čuj ti, stari moj! – teško mu moje prezime prelazi preko usta, a kamoli ime, da ne govorim o imenu i prezimenu skupa; u mojoj nazočnosti, a okolo me olajava. – Od tebe, čovječe, ne mogu živjeti.

– Šta ti je? ‘Si nor? – glumim opasnoga lika, a i on sâm zna da se na njega ne mogu naljutiti. Zato što je on ovomu gradu potreban kao park.

– Uključim televizor, ti na televiziji. Upalim radio, ti na radiju. Otvorim novine, on u novinama. Više ne uključujem ni peglu. Da se ne pojaviš. Šta je tebi?! – unese mi se tako blizu da se nagonski izmaknuh.

Potužim mu se kako mi je izdavač dignuo sidro, glavni dobavljač umro, a prodajna tvrtka otišla u stečaj.

– I meni je umro predsjednik pa ne plačem – odvrati i uhvati se za nos, kao da mu se kiše.

Kopriva je nenadmašiv u dvosmislicama. Ništa mu nije sveto. Naivnoga on brzo prevede žedna preko vode. Sugovornik već pomisli da je napokon pronašao iskrena istomišljenika. Kad tamo, on pali vatru i smješka se.

– Draži si mi ti i takav, nego tvoje pismo – nema druge nego u glavu.

– Tipično za diletanta. Mislim na tebe. Znaš, ali istina je porazna... Pismo. Kakvo pismo? Pismo japanskom caru?

– Ti bi se bolje sporazumio s Brežnjevom...

– A ti s Hitlerom.

– E, pa nećemo se vrijeđati.

– Ti si prvi započeo. Koje pismo, majke ti?

– Tvoje dobro pismo, povremeno...

– Ja sam najbolji!

– A Ranko? – koji bi tuda mogao svaki čas proći s najlon-vrećicom.

– Ranko je u redu.

– A Tadija?

– I Tadija isto.

– Barem si treći...

– Prvi, čovječe, najbolji! Samo moram paziti što govorim, pred tobom. Ti bi mi pokrao ideje...

– O, velikih li ideja!!!

Ovdje on ušuti, nabaci blaženi smješak, nasloni se te stade samozadovoljno lagano kimati glavom, u smislu, tako je.

Prije nego što je stiglo piće razmijenismo još nekoliko zajedljivih uvreda. Treba reći da bih ja bio mnogo žešći, da nije bolestan. Ovako se smažem; nema smisla. Ali on čovjeka navede. Ne može se s njim drukčije. Moram priznati da me štrecne pojedina vlastita gadost, koju je bolje prešutjeti. Ali moram se braniti od bezočnih objeda (izraz danas u čestoj uporabi). Hvala Bogu što se u blizini ne zateče netko s kime sam uljudan i pristojan.

Sjedili smo na pločniku u udobnim bambusovim naslonjačima s jastucima i dohvaćali orošene čaše hladnoga piva s okrugle mramorne plohe stola, koja je kako se spuštala večer postajala sve tamnijom i po njezinoj glatkoj plohi zasjali su odbljesci uličnih svjetiljaka poput zvijezda, koje su se palile na tamnomodrome nebeskome svodu.

Popodnevnu gradsku pustoš preplavili su opušteni šetači sa sladoledom i kokicama, kućnim ljubimcima i balonima. Utihnuli ljubavni parovi izbjegavaju glasne družbe mladih vršnjaka, intelektualci svako malo zastajkuju, ne prekidajući razgovora.

Opaljeni jutarnji perač izloga, nadimkom Giuseppe, negdje je ostavio svijetloplavu trenirku, kantu s vodom, šampon i na dugo nasađene brisače i izišao u grad u tamnomodroj zrakoplovnoj časničkoj odori ukrašenoj zlatnožutim činovima i uresima. U velikoj je žurbi (?!). Razgovara na mobitel, po svoj prilici sâm sa sobom, tako namjerno glasno talijanski da ga čuje cijela ulica, a on brzim pogledima prati tko ga sve čuje: »Si, naturalmente..., prego, molto grazie! Ma si, si, arrivederci, addio...«

– Budući da je viđen kako se s komadom voda za ruku – Kopriva postavlja dijagnozu – može se reći da nije toliko lud, koliko se pravi ludim.

– Bio sam slučajno tamo kad je, isto tako predvečer, u istoj toj avijatičarskoj uniformi u Gajevoj pred Dubrovnikom od nekih uglađenih stranaca užicao sto franaka, ili dolara, tako nešto. Kao za taksi do Plesa, gdje su mu ostale neke stvari, među kojima je olfo i novčanik.

– Folirant – moj sugovornik se iskašlje i odmahuje rukom i potom istu ruku usmjeri na drugu stranu odakle je dolazio Ludi Blanko, obrijane glave, s hlačama svezanim pod pazuhom. – Ovaj ne folira.

Na brzaka nam je održao potpuno nepovezano predavanje o Freudu, Einsteinu, kapitalizmu, seksu, rasnoj diskriminaciji i svemu ostalome.

– Građanine – podrugljivo mu se obratio Kopriva – napustite nas. Imamo važan razgovor o kokošjim trkama. I prska vam iz usta.

Nepozvani se Blanko na spomen kokošjih trka nasmija da mu se vidješe krljavi zubi, a na spomen prskanja iz usta, zatvori usta, uozbilji se i s »Erotikama« pod rukom nestade u svome ulazu. Vratit će se on opet.

S Gornjega je grada puhao blagi svježi povjetarac i zapuhivao nas mirisom palačinaka i uvela cvijeća s Cvjetnoga trga. Pored nas su se zaustavljali poznati prolaznici, pozdravljali nas i stojećki prozborili nekoliko rečenica. Kako nam se nitko nije zalijepio, naručili smo još jednu rundu i nastavili s prepucavanjima. Sve dok nisam odustao od takva stila. Onda mi je Kopriva ispričao odvratni rodoskvrni vic i nekoliko ga puta ponavljao, zagrckujući se od smijeha.

– Druže Kopriva, priča ti je glupa – dadoh mu do znanja da mi se ne slušaju te stvari i pritome ga bocnem – kao i ona iz novina sa sidom, bludnicom i vojnicima. Nije ni realna, ni nadrealna. To se još ovdje nije dogodilo.

– To je fantastična priča. Ima vremena, druže.

– Dobro, ako ti tako veliš.

– Hoćeš pravu priču? – pripaljuje novu cigaretu svojim dvama upaljačima. U zelenom je plin, a žuti baca iskru.

– Hoću. Samo ne gnjusnu.

– Ova nije gnjusna, ali je zato krvava. Zapravo, bolje reći, istinita.

– Nije valjda neki pokolj...

– Nije. Molim. Gledaj. Slušaj. Pazi. Poznaš Vilka Talenta?

– Da. Kako ne. Odmah se prisjetih našega posljednjega susreta: – E, bok, kak’ si? – A ono, ne, kužiš? – Ma da, ono, ne? – A kako si ti? – A kužiš, ono, ne...

– O čemu se radi?...

– Njemu bi se svidio vic – prekidoh ga nakratko.

– Da. Bi. Moj bivši prijatelj Vilko Talent. Kojeg sam izmlatio.

– Pa zašto?

– Dirao mi je ženu. Bi li ga ti prebio da ti dira ženu?

– Ne treba se dovoditi u... – nakanio sam reći »takvu situaciju«, ali on me prekinu:

– Ali. Recimo. Nađeš se baš u takvoj situaciji – ote mi riječi iz usta – bi li ga prebio?

– Potjerao bih ga.

– Jasno da bi. Pričaj mi nešto o tome. Tko ne bi?!

– Trebalo bi njega... – ubacim se. Kao potpora. Da mu bolje krene najavljena priča.

– Bio je normalan dok je bio trijezan. Kad bi se napio, poludio bi.

– A tko nije lud kad se napije?

– Pitam ja tebe.

– Da, pitam ja tebe.

– I to što kažeš. Ali ima ih. Evo, na primjer, ja – nasmije se, a potom i zakašlja.

– Otom-potom... Nekoga uhvati pohlepa.

– Prigovor. Najpohlepniji su trijezni. Kao moj tast. Godinu dana mlađi od mene. A, frajeru?

– Mislio sam nešto drugo, ali nije važno.

– Oprosti, ali moram ti reći: Ti si, kad se napiješ, k’o svinja.

– Znam.

– I?

– Ti si svinja kad si trijezan.

– Nije mi do svađe. Ali da si drzak, jesi.

Otpismo iz velikih trbušastih čaša s utisnutim znakom najpoznatijega domaćeg piva i pripalismo nove cigarete.

– E, da ti nastavim o Talentu...

– Sreo sam ga neki dan. Znaš što je prolio? – prisjetih se toga susreta u Pothodniku.

– Gorim od želje čuti. Reci, Boga ti.

– Pita me: »Kako ćeš na ulici prepoznati filozofa?«

– Da i to čujem. Posljednju Talentovu umotvorinu. Kako, Glaukone, Zeusa ti? – poigrao se Platonom.

– Veli da drži glavu malo na stranu.

– Da. I? A zašto?

– Osluškuje bitak.

– I ta mu je dobra. Ha, ha, kha... E, da ti nastavim. Dođe ti on, a ima toga već oho–ho, k meni doma. Netko zvoni i istovremeno lupa po vratima. Otvorim. Kad ono moj prijatelj Vilko Talent. I ovako zbori: »Siki, gladan sam.« Što ću s njim, stari smo kompići, znaš kako je...

– Znam, ti si jako plemenit čovjek.

– Ti se zajebavaš! Ali ovo ti je živa istina. Majke mi.

– Pretvorio sam se u uho.

– Nahranim ga. Dam mu za pljuge. I to. Ali ne mogu ga stalno uzdržavati. Ni meni tada nisu baš ruže cvjetale. Kad imam, trošim, kad nemam, živim skromno. Razvijam se duhovno. Sredim mu književnu večer u Bjelovaru. Ja ti znam direktora hotela. Nazovem ga i ugovorim soma kuna za pizdu. Plus toga klopa i cuga. I naravno za povratnu kartu. Ali lova je tamo! A do tamo treba doći. Posudim mu za kartu. Lovu koju mi nikada nije vratio. I lijepo ga upozorim: »I, frajeru, bez pizdarija!«

– I je l’ prošlo u redu?

– Malo sutra. Vrati se sa šljivom na oku.

– Šta je bilo? – zanima me nastavak te, možda i fantastične priče.

– Ovako je bilo. Ja ga pitam: »Opet si napravio neko sranje? A lijepo sam ti rekao. Blamiraš me. Stari moj, i mene i sebe. Nije to u redu.« Ali on me zaustavlja rukama i nogama: »Ovaj put zaistač ja nisam bil kriv.« Dobro, hajde da i to čujem. I pazi ovo. Pratiš priču?

– Pratim, pratim. Šišaj, Šoša.

– Poslije pjesničke večeri, koja je bila kakva je bila, ide večerati. Sve je uračunato. Naručio je, brate, sve po redu »kak’ se šika, bumo rekli«. Prije svega za aperitiv travarica. Dalje, govedska juha, s rezancima, čovječe. Pečeni teleći odrezak u umaku od bukovača i pire-krumpir. Miješana salata, brdo kruha i Enjingijevo vino. Zlatna kapljica. Bog bogova. Prava gozba. A za susjednim stolom sjedi tip kao trokrilni ormar sa zgodnom ribom. Moj kompa s nje oka nije skinuo. Dođe juha. Hoće si popapriti juhu, ali papar nije prolazio kroz začepljene rupice. On uze tu paprenku u desnu šaku, a lijevim dlanom stane odozgora udarati po dnu. I sve to vrijeme šalje grimase ženskoj s gorilom, tako da ispada kao da je hoće poševiti – pokazuje pljesnuvši nekoliko puta dlanom o gornju stranu stisnute šake. – Dok je srkao juhu, neprestano je napadno buljio u komada. Cerio se i namigivao. I pazi ovo. Ljubavni par preko puta na stolu nema papra i tip dođe s njegova stola posuditi paprenku. Ali ni njima papar ne sipi van. A s ove strane pjesnik Talent udara dlanom po rupi u šaki. Kao tako treba. Pokazuje prema njima. E, sve ima svoje granice. Kit je to shvatio kao ljubavnu ponudu svojoj curi. Priđe i razbije mu šakom oko.

Upravo kada nam se je kroz večernju uličnu gužvu približavao Strip sa Svjetlanom, koji će nam se sigurno pridružiti, Kopriva je na kraju priče pridodao:

– Ali ovoga puta stvarno nije bio kriv.

Ivan Zoretić