Palanački kulturni brend

Palanački kulturni brend

Grad Zagreb očito nema snage za kapitalne projekte, ali zato za svotu od osamsto tisuća kuna, što je polovica iznosa koji redovito izdvaja za pojedine proračune najvećih festivala, pokušava promovirati – sama sebe

Bez obzira na trajnu žudnju za decentralizacijom i demetropolizacijom Hrvatske, a posljedično i hrvatske kulture, Zagreb je glavni grad države, posljedično i glavni grad njezine kulture. Ako glavni grad i zvuči bahato, može se reći grad s najbogatijom kulturnom ponudom, najvećim brojem kulturnih ustanova, ali i umjetnika izvan njih, organiziranima u najsnažnijoj neovisnoj sceni... Konačno, Grad Zagreb za kulturu sveukupno, institucionalnu i izvaninstitucionalnu, izdvaja razmjerno bitno veća sredstva nego država, za koju je kultura i dalje gotovo u rangu statističke pogreške.

Unatoč brojnim događanjima kojima danas Ministarstvo kulture pokušava uvjeriti da Zagreb nije baš sva kulturna Hrvatska, čak i unatoč takozvanim kapitalnim investicijama, koje postaju pravo pitanje tek kad se nekoliko lokalnih središta posvađa oko buduće stalne lokacije Apoksiomena, Zagreb ipak jest glavni grad hrvatske kulture. Pokazuje to, uz velik broj ozbiljnih priredbi, i činjenica da se nekoliko reprezentativnih festivala hvali činjenicom kako upravo dovođenjem lokalnih kulturnih projekata u glavni grad rade na njihovoj vidljivosti, što zapravo znači da su, sve dok ne dođu do glavnoga grada – nevidljivi.

Bogatstvo raznovrsne ponude

Ponuda za broj stanovnika koji je sve bliži milijunu i treba biti raznovrsna i bogata, ne doduše na način da nekomercijalne kinodvorane preko ljeta gase projektore i odlaze, zajedno sa zaposlenicima gradskih kazališta i orkestara na dugi godišnji odmor, nego tako da se konzument ponekad i teška srca mora odlučiti između dva, ili možda čak i nešto više, programa iste večeri. Takvu ponudu Zagreb treba, ali ima je i previše rijetko. Dva relativno slična primjera, u razmaku od samo tri mjeseca, govore što je Zagreb napravio da ta ponuda bude bolja. Potkraj lipnja iste je večeri u Teatru &TD nastupao kultni američki kantautor Bonnie Prince Billy, dok su u Zagrebačkom kazalištu mladih prvi put u Hrvatskoj bili The Wooster Group i otvorili Eurokaz. Sredinom rujna u Hrvatskom narodnom kazalištu berlinska Volksbühne igra Čehovljeva Ivanova i otvara Festival svjetskoga kazališta, dok istodobno Hladno pivo svira na Jarunu. Dan poslije, u ZKM-u Jan Fabre progovara kroz Ivanu Jozić, a na Trgu bana Jelačića španjolska zračnokazališna atrakcija Grupo Puja praizvodi svoju novu predstavu K@osmos 2. Naizgled, čini se da nema razlike, Zagreb se može pohvaliti bogatstvom kulturne ponude. No, lipanjski primjer iznad sebe nije imao novi, sve do početka rujna javnosti nepoznat, kišobran nazvan Jesen u Zagrebu – Međunarodni multikulturalni susreti.

Iako predstavljen kao jedan od najvećih kulturnih projekata u novovjekovnoj povijesti Hrvatske i Zagreba, te gotovo kao novitet u kulturnoj ponudi koji bi vjerojatno trebalo i zaštititi kao patent domaće pameti i umijeća, Jesen u Zagrebu istodobno je i odjek priče započete još osnivanjem Festivala svjetskog kazališta kao zametka duže i opširnije kulturne manifestacije kakve, kako glasi mantra, imaju sve europske metropole. Ono što je prije šest godina zvučalo jednako realno kao i današnje bombastične najave o gradnji zagrebačke opere i kandidiranje za titulu kulturne prijestolnice Europe, ipak nije materijalna činjenica, pa se zakonitosti njezina nastanka mogu nešto lakše prilagođavati lokalnim potrebama. Umjesto ozbiljna programiranja, zagrebački je Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport jednostavno posegnuo u programe koje i inače financira ili sufinancira, od Festivala svjetskog kazališta, preko Zagrebačkog filmskog festivala, jazz-festivala VIP Zagreb, Festivala novog cirkusa ili manifestacije Queer Zagreb. U program Jeseni u Zagrebu ubačeni su i koncerti Zagrebačke filharmonije, izložbe u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika, reprizne izvedbe opere u Hrvatskom narodnom kazalištu, izložbeni projekti Klovićevih dvora i Muzeja za umjetnost i obrt, te, raznovrsnosti radi, koncert Alicie Keys.

Slogan koji ništa ne znači

Riječ je, dakle, o uobičajenom kulturnom rasporedu, programima koje institucije i udruge stvaraju sa ili bez kišobrana nazvanog Međunarodni multikulturalni susreti, nazivu zbog kojeg je zaista šteta što njime nije obuhvaćena i Smotra folklora. Dijelovi tog uobičajenog posla sad su prezentirani u programskoj knjižici čija bi distribucija u Zagreb trebala dovesti autobuse pune kulturnih turista iz Hrvatske, ali i zemalja regije. Za potrebe brendiranja onoga što je ionako samo brend angažiran je i svjetski dizajner Mirko Ilić, koji je Jesen u Zagrebu, na jumbo-plakatima i u knjižici, skratio na slogan Yes-Zgb, koji simpatično izgleda, ali otkriva koliko ništa ne znači. Program, pogotovo kulturni, koji se svodi na to da se samo kaže Da! i nije neki program, no drugo se i ne može očekivati od na brzinu smišljena prenapeta kišobrana koji služi isključivo promociji sama sebe i privida smišljene gradske kulturne politike uoči lokalnih izbora.

Internetska stranica www.yeszgb.com sadržajno je upravo katastrofalno prazna, ali knjižica lijepo izgleda, čak i ako joj se oprosti pretencioznost koja spaja Krležinu Jesenju pjesmu s citatima Petera Sloterdijka, Alaina De Bottona i Vlade Gotovca o gradu kao životnoj, kulturnoj i civilizacijskoj činjenici. Naklada pak od dvije tisuće komada na hrvatskom, i jednako toliko na engleskom jeziku, nedovoljna je za besplatnu promidžbu, jer će, ukoliko je zaista besplatna i ukoliko bude distribuirana na mjesta koja zaista posjećuju ljudi zainteresirani za kulturu, biti razgrabljena za nekoliko dana. Ukoliko se razmišlja o nešto široj distribuciji, riječ je o upravo smiješnu broju reprezentativnih primjeraka, koji će završiti zavezani lancem za pult nekog ureda turističke zajednice ili na ulazu nekog muzeja, kao vrijedna brošura koju se može prolistati, ali ne i ponijeti. Je li to bila namjera?

Nitko, naravno, a pogotovo ne na ovim stranicama, ne može imati ništa protiv promocije kulture, ali nije baš jasno kojem se sloju populacije projekt i knjižica obraća. Zašto je toliko važno dokazati da u Zagrebu postoji nekoliko manifestacija kulture istodobno, osim kao samohvala jedne gradske uprave, ili njezina dijela, koja je jako ponosna na činjenicu da uglavnom radi ono što joj je posao. Većina programa u sklopu Jeseni u Zagrebu ionako bi se dogodila, i s njom gradska vlast dosad nije imala ništa osim što im je na natječaju dodijelila sredstva, kao neovisnim projektima ili u sklopu redovitog financiranja ustanova u kulturi. Zar bez Jeseni u Zagrebu ne bi bilo festivala Queer Zagreb, Festivala svjetskoga kazališta ili još jedne reprezentativne izložbe u Klovićevim dvorima, prostoru specijaliziranu za – reprezentativne izložbe?

Balon od zračnog kazališta

Grad Zagreb očito nema snage za kapitalne projekte, ali zato za svotu od osamsto tisuća kuna, što je polovica sredstava koju redovito izdvaja za pojedine proračune najvećih festivala, pokušava promovirati – sama sebe. Dok rukometna arena, pritisnuta rokovima i međunarodnom reputacijom, iz dana u dan raste, Muzička akademija služi kao reklamni prostor. Dizalima nove zgrade MSU već je istekao jamstveni rok, pa će do njezina završetka vjerojatno i Gilbert i George otići u mirovinu. Plesni centar pati od nedostatka sredstava zbog kojih se dovršetak također odgađa već nekoliko godina, stotinjak sjedalica u ZKM-u i dalje neiskorišteno spava ispod proscenija, a montažna Baraka trune na skladištu, dok joj se ni lokacija zapravo još sa sigurnošću ne zna. S druge strane, ista je ova gradska vlast prije prošlih izbora potpisala Deklaraciju o nezavisnoj kulturi i mladima u razvoju grada Zagreba, čija je bitna stavka bila i osnivanje multifunkcionalnog Centra za nezavisnu kulturu i makroregionalnog Centra za mlade. Od njega ni danas nema ništa, a Vjesnikova tiskara na Cvjetnom trgu, jedna od lokacija onoga što je, u idealnoj projekciji, bilo zamišljeno i multilokacijski, upravo je nedavno srušena nepravomoćnom silom poduzetničkih bagera.

Čime to Zagreb raspolaže da bi uopće mogao konkurirati za žuđenu titulu Europske prijestolnice kulture? Muzejskim prostorom koji jedva zadovoljava standarde, nacionalnom kazališnom kućom u kojoj kulisa već nekoliko godina skriva golu ciglu ispred salona za premijerne domjenke, ili pak koncertnom dvoranom starom tridesetak godina? Usporedba i s Grazom išla bi na štetu Zagreba, a Zagreb bi bio Beč. Važnije je da Koncertna direkcija na Trg bana Jelačića nakon boksačkoga meča makar i na jedan dan dovede španjolsko zračno kazalište, čudo koje je Mani Gotovac već prodala Rijeci. Po svemu tome, čini se, Zagreb više sliči malom Pekingu nego malom Beču. Zrak nije baš najbolje kvalitete, promet je kaotičan i svakodnevno na rubu kolapsa, demokracija je problematična, obećanja se ne poštuju, ali – imamo spektakl, i to multikulturalni. Yes!

Igor Ružić