Orebić se ne odriče prošlosti

Orebić se ne odriče prošlosti

Mala mjesta srca našega, da parafraziram Tina Ujevića, uvijek su velika. Bilo to po uspomenama, predanjima, legendama, povijesti, znamenitim osobama, spomenicima ili jednostavno po ljubavi prema njima. Jedno od takvih mjesta je i Orebić. S njim će nas upoznati i njime provesti članovi Ogranka Matice hrvatske, Ivo Maričić Đani i Vlastimir Vekarić, koji su marni čuvari i pregaoci kulture i povijesti toga gradića.

Đani, predsjednik Ogranka, dočekao me u hotelu Orsan, gdje me ugostio direktor hotela Ante Mrgudić potomak prastare pomorske i kapetanske obitelji, koji inače stalno pomaže kulturnu djelatnost Orebića te se odmah dao na iznošenje činjenica o djelovanju Ogranka... Nabraja tribine, književne večeri, simpozije, pokazuje izdane knjige, a kako je slikar osobito s guštom govori o mnogobrojnim izložbama i slikarskim kolonijama.

»Organizirano djelujemo«, nastavlja Đani, »od 7. kolovoza 1993. i od tada su kod nas gostovali mnogi poznati kulturni djelatnici. Petar Šegedin bio je redoviti naš gost, pa Zdenka Andrijić, književnica iz Korčule, Feđa Šehović, Luko Paljetak, Bartul Matijaca, Miljenko Foretić, Cvito Fisković i sin mu Igor«… Kao najčešćega gosta i najzdušnijeg suradnika izdvaja Igora Fiskovića, koji im je uredio knjigu o Celestinu Matu Medoviću, koji je rodom s Pelješca, iz Kune. »Monografija je tiskana«, priča Đani, »povodom postavljanja spomenika Medoviću u rodnoj Kuni, a u njoj, zahvaljujući osobito Slavku Vodopiću iz Kune, imamo prepisku Meštrović-Kuna o izgradnji spomenika. Izdali smo i vrlo vrijednu knjigu Vrtovi peljeških kapetana i brodovlasnika, koju je napisao Cvito Fisković, a uredio njegov sin Igor, za koju je Ogranak dobio Srebrnu povelju MH 2006. godine.

»Znate, pet akademika prošlo je kroz naše programe«, hvali se Đani.

Ogranak je u organizacijskom odboru Dana Petra Šegedina, koji se na Korčuli održavaju svake druge godine, a redovito sudjeluje u organizaciji Dana Cvita Fiskovića, koji su prošli tjedan održani u Orebiću i Korčuli.

Da bi me što bolje upoznao s važnosti rada Ogranka, Đani mi predlaže da se prošećemo po Orebiću, da upoznam ljepotu i znamenitosti mjesta koje umnogome određuju samo djelovanje. Želi mi pokazati znamenite kapetanske vrtove, kuću Petra Šegedina, Pomorski muzej, kuću Fiskovića, koja je pravi muzej, vrt obitelji Župa, gdje svake godine rađaju banane, pokazati mi Libanonski cedar…

»Samo, morat ćete propješačiti barem pet kilometara od hotela do kraja Orebića«, veli mi prije nego smo se zaputili.

Prolazimo mimo prekrasnih uvalica prepunih kupača, koračamo u sjeni velikih borova, a onda nailazimo na kuću opasanu žicom. Đani nevoljko reče da je to kuću Titova generala Ivana Gošnjaka, koju mu je darovao Orebić, a nasljednici je prodali Mađarima. U razgovoru stigli smo do ulaza u brodogradilište, koje je 1875. otvorio car Franjo Josip. Od nekadašnjega ponosa ostalo je sidro i kameni ulaz sa željeznim vratima.

U kući pokojnoga Petra Šegedina zatječemo njegovu kćer, ljeti je tu s dva sina blizanca, a preko godine u SAD, u Kaliforniji, gdje joj je muž profesor na sveučilištu. Pripovijeda nam da je otac doselio tu nakon što je prodao svoju kuću u Korčuli poslije Hrvatskog proljeća i da je u kući boravio od svibnja do listopada. Pokazuje nam radnu sobu kakva je ostala nakon piščeve smrti i na zid nalijepljenu fotografiju korčulanske trifore.

Iz kuće i vrta puna hladovine izišli smo na vrelo sunce te naišli na Ivu Despota koji je kao topnik spriječio jugomornaricu da uđe u Pelješki zaljev. S njim je bio književnik i psihijatar Bartul Matijaca, koji kao Orebićanin ljeta provodi u vili svojih kapetanskih predaka koja gleda na luku iz koje svakih nekoliko minuta isplovljavaju brodovi ili brodice za Korčulu. Laganim hodom stigli smo do Pomorskog muzeja i čitaonice Napretka. Kako je čitaonica bila zatvorena, ušli smo u Pomorski muzej, osnovao ga je Cvito Fisković, koji je tu smjestio iskopine s otoka Majsana, mnoge izloške iz rimskog doba; keramiku, staklo...

U prizemlju na zidu je ploča podignuta 1965. u čast stogodišnjice Pelješkoga pomorskog društva, »čija su 33 jedrenjaka plovila morima svijeta od 1865 do 1897«. Tu piše i kako je brodarstvo PPD 70-ih godina 19. stoljeća dosegnulo svoj vrhunac, od 65 jedrenjaka s oko 30.000 tona 1868. došlo je do 90 jedrenjaka s oko 45.000 tona 1873. Na pelješkim jedrenjacima plovilo je oko dvije tisuće članova posade, kojima je zapovijedalo 250 kapetana i časnika i plovili su svim morima svijeta. U to doba Orebić je imao oko 500 stanovnika, a cijeli poluotok Pelješac nešto više od pet tisuća stanovnika.

Veliki brodovlasnici bili su: Orebići, Mimbeli, Kovačevići, Fiskovići, Vekarići, Župe, Štuk, Bjelovučići iz Janjine, Bijelići iz Kućišta…, a bilo ih je dosta koji su imali manje jedrenjake. Tada je Orebić bio na vrhuncu moći. Uz već spomenuto brodogradilište imao je općinu, sud, štedionicu, liječnika, poreznu upravu, sve što je trebalo.

Nekada je kapetan bio prepoznat po europskom odijelu, zlatnom satu, bradi i brkovima, to je bio statusni simbol, s ponosom govori Vesna Suhor, kustosica Pomorskog muzeja. Osim jedrenjaka, fotografija kapetana, globusa, kompasa, u muzeju su knjige koje su donosili kapetani. Najviše ih je iz pomorstva, medicine, farmacije, povijesti, zemljopisa, vodiči gradova… »Po naslovima knjiga«, veli kustosica, »vidimo koliko su ti pomorci bili obrazovani i nije čudo da je do danas sačuvana tradicija kako je čast biti pomorac, a osobito pomorski kapetan. Stari mještani i danas pomorce gledaju s poštovanjem, to je i danas zanimanje broj jedan, smatra se većim nego imati tri doktorata«. Gospođa je Suhor i jedina zaposlenica muzeja više od dvadeset godina. Napominje kako su i Suhori poznata pomorska obitelj iz Kućišta, od 17. stoljeća moguće je pratiti njihovo obiteljsko stablo.

Zahvaljujući Nikoli Tunjici i uz pomoć dobročinitelja Mimbelija Orebić je 1887. dobio vodu. Mimbeli su se u Orebić doselili iz Italije, ali su asimilirani i posljednji su pokopani na groblju Velike Gospe. Bili su veliki dobročinitelji, po njima se zove glavni trg, a od imovine mjestu su ostavili prekrasnu vilu, današnju zgradu općine i grobnicu, mauzolej na Kapetanskom groblju.

Od muzeja krenuli smo dalje. Prolazili smo nekadašnje kapetanske kuće s prelijepim velikim vrtovima u kojima se još mogu naći posebne i egzotične biljke. »U tim kapetanskim vrtovima«, priča Đani, »ima biljaka sa svih svjetskih meridijana, ali nažalost ti se vrtovi zapuštaju, a osobito se zapušta Školski vrt Osnovne škole Petra Šegedina, u kojem je mnogo različitih ljekovitih biljaka koje nestaju. U njemu se još uzgaja egzotični avokado, koji rađa svake godine, kao malogdje«.

Prošli smo pokraj kuće i vrta Grge Orebića, obitelji po kojoj je Orebić dobio ime. Na ulaznim vratima stoje inicijali G. O., 1857. Pokazao mi je kuću i vrt učitelja Marka Vekarića, koji je kuću ostavio bivšoj JAZU, sadašnjoj HAZU. Zatim smo svratili u vrt obitelji Župa, onda smo ušli u vrt obitelji Fisković i njihovu kuću, pravi muzej pun vrijednih predmeta od porculana, stakla, bakra, srebra, keramike… Svega što je priskrbila kapetanska obitelj koja je poslom bila vezana s Ukrajinom i Rusijom, odakle su u 19. stoljeću uvozili žito za Europu.

U toj plovidbi Orebićem vidjeli smo Ulicu od cvijeća, koja je svojevremeno dobila nagradu kao najljepša ulica Dubrovačko-neretvanske županije, onda ukinutu ulicu pjesnika Iva Lendića, rođena u Janjini, a umrla u emigraciji. Iako je ulica bila duga kao jedna kuća, nedavno ju je vlast ukinula. Nakon nekoliko sati hoda stigli smo na kraj Orebića, do ulice Stjepana Kerše, koji je bio brodovlasnik i prvi dobročinitelj Orebića, davao je novac za izgradnju putova, vodovoda… Odatle počinje Staro naselje, bilo je zatvoreno sa sedam vrata. Talijani su ga zvali Vilago de sete porte, karakteristično je po kamenim balkonima i po kući u moru, gdje je bila mlinica za masline. Poslije smo otišli do Tihomira Tiha Prižmića, koji je svoju privatnu galeriju dao na uporabu Ogranku dok se ne popravi Matičina galerija u crkvici sv. Nuncijate.

Galerijica u crkvici Svetog Navještenja ili Nuncijate, kako je narod zove, u ruševnom je stanju, treba je obnoviti. Tu su izlagali mnogi poznati i nepoznati slikari sve do veljače ove godine, kada je nevrijeme urušilo krov. »Sada umjesto u njoj izlažemo u Tihinoj galeriji«, kaže Đani.

Crkvica Nuncijata poznata je po tome što je u njezin zid ugrađen kameni mramorni križ donesen s otoka Majsana. Po legendi na taj je otok iz Trogira emigrirao sv. Maksimilijan i podigao crkvicu s koje je taj starokršćanski križ, a za koji se govori da je iz vremena od 9. do 11. stoljeća. U crkvici se nalazi i prekrasan oltar, zavjetni dar kapetanske obitelji Fisković. Jedan od kapetana vozio je iz Afrike vrlo skupocjen teret i pri prolasku kroz Gibraltar obaviješten je da ga čekaju engleski gusari u Mesinskom tjesnacu. Zato se zaustavio u Alžiru ili Tunisu, gdje je preuredio brod u poluratni, balvani su glumili topove, a onda se pomolio Nuncijati i krenuo. Kad je pri ulasku u tjesnac opazio brod koji ga je čekao, izvjesio je englesku zastavu i taj ga je jedrenjak pozdravio i propustio. Zavjetovao se Gospi da će kada dođe u Italiju odmah nabaviti oltar za crkvicu i od tada je oltar tamo.

Druga legenda tiče se obitelj Tolići iz Postupa, dječaka Petra, koji je bio slijep. Jedna starica rekla je da Petar pođe sa svojim roditeljima i zavjetuje se Gospi Nuncijati i da će progledati. Roditelji su došli s dječakom, imao je jedanaest godina, molili su se i u jednom trenutku dječak je zavikao: Nešto mi se događa s očima, bole me, odvežite mi maramu. Skinuli su mu maramu i on je progledao. Isti taj dječak otišao je u partizane, zaljubio se u časnu, na što su mu drugovi rekli: Ili partija ili ljubav. Ubio je ljubljenu, a poslije i sebe.

Orebić se ima čime podičiti što se tiče povijesti više nego sadašnjosti, a veliki obol daju članovi Ogranka, matičari pjesnik Frano Vlatković te Orebićani; Bartul Matijaca, književnik, prevoditelj Ivan Pederin, povjesničar Nenad Vekarić, Stjepan Obad, Hrvoje Kačić, koji je podrijetlom iz Pijavičine, Frano Glavina, koji je radio u Hrvatskom arhivu itd.

Nakon što me Đani proveo Orebićem, Vlastimir Vekarić proveo me Zavjetnim muzejom smještenim u Franjevačkom samostanu Velike Gospe, čuvenim po slici Gospe, koju je u 15. stoljeću more donijelo na plažu u Orebiću. Iako je glavni oltar posvećen Velikoj Gospi, narod štuje i oltar posvećen Gospi od Anđela i tako zove samostan.

Ispred samostana, s mjesta odakle se u ljetno predvečerje na jugu vidi Korčula koja se kupa u posljednjim ljetnim sunčanim zrakama, toga predvečerja domaćin mi priča o povijesti Orebića, o predanjima i legendama. Neke od tih legendi i danas žive kao smisao života toga mjesta. Jedna od njih je i mauzolej obitelji Mimbeli, što se nalazi sjeveroistočno od mjesta gdje stojimo (ispod kojeg se na strmini prema Korčuli nalazi štala u kojoj su fratri sve do prije desetak godina držali magarca koji im je bio prijevozno sredstvo za sve), a koji je sagradio hrvatski kipar Ivan Rendić. Priča o tom spomeniku priča je o izumiranju obitelji Mimbeli.

Naime, posljednji član te obitelji, sin jedinac Baldo, zaljubio se u kćer svoje guvernante Ruskinje i htio je oženiti. Roditelji su u početku tu vezu držali mladenačkim zanosom, a kada je sin došao s viješću da će curu ženiti, usprotivili su se. No Baldo ne odustaje, štoviše zaklinje se da se nikada neće oženiti ako mu ne dopuste da oženi svoju izabranicu i da će tako loza Mimbelija izumrijeti. Tako je i bilo, Baldo se nikada nije oženio, a kad mu se približila »smrta ura« naručio je od Rendića skulpturu ljubljene. Pod kupolom u zlatnom stolcu ona sjedeći spava, a na desnom bedru izlio se vrč vode. Baldo je u oporuci napisao da se u mauzolej prenesu kosti njegovih roditelja iz Trsta, da se majku i oca položi na dno jedno pored drugoga, a preko njih njegovo tijelo. Oporukom je zahtijevao da se kupola presvuče zlatnim listićima kako bi svi putnici i brodovi kad prođu Pelješkim kanalom vidjeli tu ljepotu i znali da su gore zlatni Mimbeli, kojih više nema.

Nasuprot Mimbelijevima, na dijelu groblja koje narod zove Kapetansko, mauzolej je obitelji Orebić, koja se prva s brda naselila u Orebić i po kojoj je mjesto dobilo ime. Po popisu stanovništva iz 16. stoljeća ta je obitelj imala 43 pomorska kapetana, a danas nema potomaka. Posljednja je umrla jedna kontesa u Milanu prije četiri godine. Nasljedno plemstvo za zasluge na moru dobili su od austro-ugarskoga cara potkraj 17. stoljeća. Plemenitaške su još dvije obitelji Bizari i Krstelji, kojih još jedino ima. Lijevo od Mimbelijevih još je mauzoleja znamenitih kapetanskih obitelji, među kojima su Fiskovići, Ivaniševići, Ruskovići, Štuk, Despoti, Župe, Bijelići, Bjelovučići, Mrgudići, Vekarići…

»Tu ću i ja biti pokopan«, kaže Vlastimir.

U muzej je utkana prošlost i sadašnjost Orebića, pa i Pelješca i njegovih žitelja, od osnutka do danas. Tu je slikovna i predmetna kronologija mjesta, sve što se u njemu nalazi govori o Orebiću i njegovim stanovnicima. Dok me vodi muzejom i crkvom Vlastimir strpljivo i znalački pripovijeda o svakom izlošku, svaki se tiče neke pomorske, kapetanske obitelji, nekoga zavjetnog dara ili događaja, jer cijela je povijest Orebića vezana uz more i od mora je živjela. Tako je i danas, kada velikim dijelom život uzdržava turizmom.

U muzeju su puške kojima je branjen samostan, zavjetne slike spašenih posada, napadnuti brodovi i zarobljeni mornari koje odvoze gusari… Tu je najljepši jedrenjak »Sunze« Pelješkoga pomorskog društva, na kojem je Vlastimirov pradjed plovio tri godine i s njega otišao u mirovinu. Jedrenjak je sagrađen u Njemačkoj od njemačke hrastovine. Tu su i Mimbelijevi jedrenjaci koji su bili posebno građeni za Crno more…

U muzeju se nalazi cijela pomorska povijest Orebića, pa i Hrvatske i svijeta. Tu je sačuvana fotografija tadašnjega malog Orebića, dionice na kojima se dobro zarađivalo, najstarija slika kapetana, zatim fotografije osamnaest kapetana, zavjetna slika jedrenjaka Vlastimirova djeda. Ali i zadnja slika posljednjega jedrenjaka koji je 1893. isplovio prema Santosu u Brazilu. Kad se usidrio, mornari su se zarazili žutom groznicom, od koje je pomrla posada, među njima u 27. godini i kapetan Lovro Pešut, brat Vlastimirove prababe. Od konzula iz Santosa, dva mjeseca nakon što je napisano, 25. travnja 1893. stiglo je pismo u kojem piše da je jedrenjak zapaljen zbog straha od širenja zaraze.

Tu je i maketa posljednjega jedrenjaka Dubrovačke Republike, koji je sagrađen na gruškom brodogradilištu 1875, te fotografija porinuća najvećega monarhističkog jedrenjaka na koju je došao austrijski car Franjo Josip.

U muzeju su i radovi dubrovačkih zlatara; kaleži, monstrance, ophodni križevi, kliješta kojima su na jedrenjacima mornarima vadili zube, reljef Bogorodice s Isusom Tomasa Klambertija iz 15. stoljeća, tu su inkunabule iz 1485, 1487, 1496, 1495, 1532, pergameni stari petsto godina, crkvene knjige, misali…

»Kad je ovo vidio jedan znanstvenik iz Australije pitao me može li se knjigama približiti? Rekao je, da to mi imamo, to bi čuvali agenti«.

U crkvi, koja je uz samostanski muzej, nalazi se također neprocjenjivo vrijedni eksponati. Križ od otoka, nastao u 15. stoljeću, djelo je Jurja Petrovića, kultni je križ jer su mu se dolazili klanjati s cijelog otoka Korčule. Do 1945. bio je na Badiji u tamošnjem Franjevačkom samostanu iz 15. stoljeća, čuvan je u posebnoj kripti, a onda, kada je 1945. komunistička vlast protjerala fratre, dopustili su im da od svega uzmu samo taj križ i dio bogate biblioteke. Ovdje je bio sve do Domovinskog rata, kada je prebačen na otok Košljun od bojazni da četnici ne provale na Pelješac i dođu do njega.

Čim je opasnost minula, vraćen je u crkvu, gdje je bio dok nije otpremljen u Rim na izložbu kojom je papa Wojtyla na prijelazu iz milenija u milenij svijetu pokazao najvrednija ostvarenja katolika u povijesti. Među tim umjetninama bio je i Križ od otoka. Nakon Rima vraćen je u Dubrovnik, u Kneževu dvoru cijelu godinu bio je izložen turistima i pokazan iznimnom gostu, Vaclavu Havelu, koji ga je zaželio vidjeti kada je bio u posjetu Hrvatskoj.

Križ je posebno vrijedan i stoga jer je Isus u naravnoj veličini, s licem koje kad ga se gleda s jedne strane pati, s druge ima blagi osmijeh, a iz jedne perspektive čini se mrtav. Uz križ je Petrović napravio majku Mariju i oca Josipa, ali se Marija zbog crvotočine pri restauraciji raspala, dok je Josip restauriran i pokušava se napraviti replika.

U crkvi je i iznimno vrijedan luster od muranskog kristala, zavjetni dar Vlastimirova pradjeda kojega je Gospa od Anđela spasila u jednom orkanskom nevremenu. Zbilo se to, govori Vlastimir, kada je pradjedov jedrenjak »Sunze« plovio iz Mediterana u siječnju mjesecu 1893. i bio zahvaćen strahovitim uraganom na jugu Italije kod Santa Marie de Leuce. Uragan je jedrenjak nosio prema albanskoj obali i nakon šesnaest sati, kad je zapovjednik Marko Vekarić, vidio da brod i posada idu na dno, zavjetovao se Gospi od Anđela da mu pomogne. Nakon što se zavjetovao more se smirilo i on je u Veneciji, u Muranu, kupio zavjetni luster, koji je iz Orebića u samostan donesen na magarećim leđima. Luster se sastoji od 360 dijelova raznobojna kristala.

Luster se malo zatresao kad je u Pelješkom kanalu zatrubio cruiser koji je prolazio.

»Kad su prolazili brodovi Pelješkim kanalom uvijek su trubili, pozdravljali su samostan«, rekao je s nostalgijom na rastanku Vlastimir.

Dok sam se od samostana spuštao u Orebić, mahnuo mi je rukom kao netko tko se ne odriče prošlosti.

Premda to mnogi ne znaju, Orebić i Pelješac poznati su i po dvjema privatnim knjižnicama; obitelj Ivice Radovića iz Potomja ima knjižnicu s knjigama Matičinih izdanja, a Krističevići iz Podobuča imaju prvo izdanje Smičiklasova rječnika nađena u Zakamnju u obitelji Harlović u pelješkoj župi. Orebić je imao i prvo izdanje Gundulića u vlasništvu kapetana Ivana Mrgudića. Naša je čitaonica vrlo stara, a povjerenstva Matice hrvatske postojala su još potkraj 19. stoljeća. Imali su ih Kuna i Orebić, a članovi povjerenstava bili su iz Vignja i Kućišta. U Muzeju se nalaze izdanja privatne knjižnice učitelja Marka Vekarića. Knjižnica Napretka osnovana je 1903, kada je osnovana Hrvatska stranka prava, koju je utemeljio Ivo Despot, prvi predsjednik stranke. Na njegov prijedlog projugoslavenska Sloga preimenovana je u Napredak.

Ivo Maričić Đani

Nakon komunističkog ukinuća Matice hrvatske 1971. u Orebiću je Ogranak MH obnovljen 15. listopada 1990, koji je obuhvaćao i sadašnju općinu Trpanj, čiji se ogranak poslije izdvojio i djeluju posebno. Na Pelješcu još djeluje Ogranak u Stonu. Ogranak nema radnog prostora, tamo gdje je u početku bio općina je uselila katastar, a zauzvrat Ogranku dala jedan ormar za knjige u čitaonici Napredak, u kojoj realiziraju programe. Financijski ovisi o općinskom proračunu i eventualnim donacijama za pojedine knjige. Veliki prinos daje turizam. Osobito im pomaže donator Ante Mrgudić, koji ugošćuje goste Ogranka.

»To je više od novca, to je gostoprimstvo koje ide na naš obraz i na obraz Orebića«, kaže Đani.

Suradnja sa Središnjicom izvrsna je kada se interesi poklope. Ogranak ima devedeset članova, ali aktivno radi i plaća članarinu tek tridesetak. Među mladima vlada slabo zanimanje.

Andrija Tunjić

Ante Mrgudić

Zašto pomažete kulturu u Orebiću?

– Kultura je sastavni dio turističke ponude i gostima koji borave u našim hotelima, kampovima i privatnom smještaju nužno je nešto i pokazati. Zbog toga Ogranku MH i Centru za kulturu pomažemo prigodnim domjencima, smještajem u hotelima i sl.

Jeste li zadovoljni kulturnom ponudom i radom?

– Uvijek se može bolje. Entuzijazam s kraja stoljeća i početka novoga tisućljeća polako splašnjava. Profesionalizam ulazi svugdje i vrlo je teško motivirati ljude da rade za opći kulturni interes.

Zanima li privatne vlasnike hotela kultura ili samo dobit?

– Shvaćaju potrebu, no nisu spremni pomagati kao što pomažu domaći. Tu su najviše šest mjeseci, dok rade hoteli, i njih u to vrijeme isključivo zanima rad hotela, a nikako davanje za kulturu. Teret pada na lokalnu zajednicu, koja bi mogla pomagati više tako što bi dio iz boravišne pristojbe usmjerila u kulturu.