Neinventivno majstorstvo

6. festival svjetskog kazališta: Samuel Beckett, U očekivanju Godota, Teatrul national Radu Stancar, red. Silviu Purcărete

Neinventivno majstorstvo

Današnja bi inscenacija modernoga klasika trebala reći i nešto više od onoga što piše u kazališnopovijesnim udžbenicima

Kao jedan od majstora, ukoliko Festival svjetskoga kazališta još ustrajava na frazi kako dovodi majstore i šegrte koji će ih naslijediti, u Zagrebu se na šestom izdanju ove krovne srednjostrujaške kazališne manifestacije pojavio i Silviu Purcărete, rumunjski redatelj s francuskom i svjetskom radnom biografijom, poznat podjednako po dramskim kao i opernim ostvarenjima. Predstava U očekivanju Godota bila je i prilika da se domaća javnost, barem putem medija, upozna s činjenicom da u rumunjskom Sibiuu postoji jedan od najboljih i gotovo najvećih europskih kazališnih festivala koji, između ostalih, produkcijski nosi i Teatrul nacional Radu Stanca. Kako je kazalište nekadašnjih susjeda uglavnom i dalje stranac, inicijativu nije teško pozdraviti, pogotovo kad je riječ o redatelju koji zaista u međunarodnim krugovima opstaje već desetljećima, režirajući uglavnom klasike u kojima pokušava pronaći nešto novo.

Purcărete međutim nije pronašao ništa novo u Godotu, ili barem svoje otkriće nije uspio pokazati. Nije se utekao manipulaciji ni baš najjeftinijim pozorničkim trikovima, ali nije uspio, pogotovo u radu s glumcima, proizvesti nov aspekt teksta općenito prihvaćena kao rodonačelnik pokreta koji bi ukinuo jednostavno, pravocrtno značenje, kad je već optužen da ukida i smisao. Apsurd koji se čita iz Becketta ipak nije baš tako jednostavna besmislica, i ima više smisla, doduše derivirana, od ranijih umjetničkih pokreta, koji su kao gradbenu osnovu imali isključivo zaum. Beckettov apsurd suvremena je tragedija protjerana kroz sustav komičnog, Vladimir i Estragon klaunovi su čiji očaj postaje smiješan tek nakon što im se prikaže zbiljska patnja Luckyja, ali današnja bi inscenacija trebala reći i nešto više od onoga što piše u kazališnopovijesnim udžbenicima.

Iskorijenjeni beskućnici

Purcăreteov je Godot suvremen utoliko što na pozornici nema zemlje iz didaskalija, dok je čuveno stablo koje na kraju, unatoč svemu, prolista – iskorijenjeno. Očigledna apsurdnost slike u kojoj stablo preneseno iznad glava protagonista zajedno s nejakim korijenom odjednom na početku drugoga čina dobije zelenu razlistanu granu samo je rubni dio moguće redateljeve zamisli jer, ako ništa drugo, predstava govori o suvremenim klaunovima koji ne čekaju više na križanju poljskih putova, nego na uglu gradskih ulica. Tim urbanim beskućnicima Mjesec je žarulja, možda i ona ulične rasvjete, a prebivalište podnožje građevinske skele.

Taj simbolično-vizualni pomak određuje Purcăreteovu predstavu tek kao mogućnost aktualiziranja modernoga klasika, iako je ona prava upisana već u izvornik koji, s Mjesecom ili žaruljom, tragediju i apsurdnost povlači u komediju smrznuta smijeha. U tome mu glumci ne pomažu, jer se čine tek automatima upregnutim u stalnu igru uobičajenog modela Becketta kao vježbe koju moraju proći budući profesionalci i fascinacije koju moraju prevladati svi koji se bave kazalištem. Pritom velika većina upada u istu zamku već gotovo nepromjenjive fizičke opreke Pozza i Luckyja, gdje prvi mora biti debeo, dominantan i rabijatan, dok je drugi isposnički, obično i anemični lik. Čudi da se to događa i majstoru kakav je Purcărete, kod kojeg ih igraju Cristian Stanca i Pali Vecsei. Podjela na sušičava intelektualca koji može misliti samo s omčom oko vrata i s druge strane poduzetnika s viškom tjelesne mase danas netočna je slikovnica i historijska karikaturalna čitanka.

Nepromjenjivi ključ suigre

Općeniti dojam neinventivnosti pokušava popraviti pozornica na pozornici kao ograničeni prostor izvan kojega se događa eventualni redateljev komentar. No, tu formalnu podjelu ne podupire izbor prizora odigranih unutra i vani, kao ni izvedba Constantina Chiriaca i Mariana Raleaa kao Vladimira i Estragona, koja ostaje u zadanom ključu od početka do kraja predstave, pa se može tek pretpostaviti da je redatelj zaista želio ono ostavljeno izvan tako definiranih scenskih zagrada dohvatiti kao moguću interpretaciju, ili posljedicu naizgled paradoksalna značenja besmisla danas. Ukoliko je htio naglasiti odnos kazališta i zbilje, Silviu Purcărete donekle je uspio samo ogoliti mehanizam kazališnoga prikazivanja zbilje. Iako scenski radnik koji povlači zastor na pozornici i nije neka novost, šaptačica čija je zadaća gongom odijeliti ne uvijek logično rasječene prizore jest, a pritom je i naznaka da se ovom predstavom htjelo više nego što se, u Sibiuu ili u Zagrebu, dobilo.

Igor Ružić