Kvalitetno kao što smo navikli

Kvalitetno kao što smo navikli

Gotovo bez predaha u Dubrovniku se – bolje rečeno u Kneževu dvoru – na 59. dubrovačke ljetne igre nadovezao Osmi festival komorne glazbe Julian Rachlin i prijatelji. Budući da je riječ o izrazitoj vremenskoj blizini kraja i početka dviju eminentnih dubrovačkih glazbenih manifestacija – samo tjedan dana! – ne možemo izbjeći usporedbu. Kao prvo, i programski i organizacijski potpuno su različiti, pri čemu Rachlinov festival, za razliku od glazbenoga dijela Igara, ima svoju programsku koncepciju. Zgusnut je u dva tjedna i čine ga redom priznati umjetnici, od kojih većina boravi u Dubrovniku sve vrijeme trajanja Festivala, čineći svojevrsnu komornu radionicu. No, moramo istaknuti da je koncert s najmanje publike na ovogodišnjem Rachlinovu festivalu – onaj koji je započeo u 23 sata – imao veći auditorij od najposjećenijega koncerta Dubrovačkih ljetnih igara u Kneževu dvoru. Iznimna brojnost slušatelja na ovim rujanskim glazbenim poslasticama postala je pravilo. Pa slika do posljednjega mjesta ispunjena Kneževa dvora, svih skala i gornje galerije, jednaka je iz koncerta u koncert.

Jezgra Festivala i dalje Rachlin, Golan i Maisky

I ove godine jezgru Festivala činili su violinist-violist Julian Rachlin, klavirist Itamar Golan i violončelist Mischa Maisky. Što je dobro. Oni se lijepo druže na koncertnom podiju i očito su istomišljenici po pitanju interpretacije. Osim toga, jak su mamac za ostale umjetnike, kojih je ove godine bilo dvadesetak. Riječ je o istaknutim solističkim imenima međunarodnog ugleda, koji se u Dubrovniku udružuju u različite, često netipične komorne sastave. Nažalost, s popisa ovogodišnjih sudionika Festivala komorne glazbe izostala su dva velika glazbenika čiji je najavljeni dolazak sigurno privukao dio publike u Dubrovnik. Riječ je o klaviristici Marthi Argerich i baritonu Thomasu Hampsonu. Ali, njihov nedolazak na Festival, koji je, uz osjećaj prikraćenosti što i njih nismo čuli, izazvao i promjenu programa u prvim koncertima Festivala, nije ugrozio ni njegovu besprijekornu organizaciju niti je umanjio ugled koji uživa. Jer, i ove godine Festival je nizao vrhunske izvedbe. Od umjetnika što ih je festivalska publika već imala prilike čuti na Festvalu sudjelovali su: violinistice Janine Jansen i Julia Maria-Kretz, violončelist Torleif Thedéen, kontrabasist Stacey Watton, klaviristice Sophie Rachlin, Natsuko Inoue i Lily Maisky te kornist Radovan Vlatković. Dakako, tu je i Kraljevska filharmonija iz Londona, koja je i ove godine nastupila na Boškovićevoj poljani. Londonskom filharmonijom ravnao je Maxim Vengerov, kojega festivalska publika također pamti iz prijašnjih sezona, ali u ulozi violinista. Vengerov je u posljednjem trenutku zamijenio najavljenoga dirigenta Danielea Gattija, glazbenoga ravnatelja Filharmonije, što je također rezultiralo izmjenom programa.

Nova imena

Nova su imena na Festivalu klarinetist Lars Wouters van den Oudenweijer, violisti Lawrence Power i Andrey Usov, violončelist Boris Andrijanov, dirigent Stefan Vladar, klavirist Leif Ove Andsnes, violinist Pavel Vernikov, i, na što smo posebno ponosni, Zagrebački kvartet saksofona. Uz Radovana Vlatkovića, oni su, doduše, i jedina veza hrvatskih umjetnika i Rachlinova festivala.

Penderecki rezidentni skladatelj

Rezidentni skladatelj ovogodišnjeg festivala bio je Krzysztof Penderecki. On je prisustvovao prvom tjednu Festivala sjedeći u publici očito zadovoljan izvedbama koje je čuo. Program, o kojem će biti govora, za vrijeme njegova boravka na Festivalu ponudio je i tri njegove skladbe, Sekstet, Kadencu za violu i Kvartet za klarinet, violinu, violu i violončelo.

Projekti i glumačke zvijezde

Posebno je ushićenje kad skladatelj prisustvuje samoj izvedbi, a pogotovo ako i sudjeluje u njoj. Stoga spomenimo dolazak španjolskog skladatelja Alberta Iglesiasa kojega vezujemo i uz glazbu pisanu za brojne filmove Pedra Almodovara. Iglesias je na Festivalu predstavljen dvjeme skladbama: Ljubavnikom koji se smanjuje, pisanim za gudački kvartet, i Zaštićenim patentom: bubnjarom u rotirajućoj kutiji, prema tekstu i konceptu Juana Munoza. U izvedbi je sudjelovao i sam autor, a kao pripovjedač angažiran je glumac John Malkovich. Ipak, Malkovich nije jedino ime iz filmskoga svijeta koje je gostovalo na Festivalu. Jer, i ove je godine u programu, i to u trijumfalnoj završnici, sudjelovao Sir Roger Moore. Dugogodišnji prijatelj Festivala, koji je sve dane slušao izvedbe s ostatkom publike, na posljednjoj je, između brojnih stavaka iz raznih Mozartovih komornih djela, čitao Mozartova pisma upućena bitnim osobama iz njegova života. A taj koncert je, osim visoke umjetničke, imao i humanitarnu crtu. U čast Sir Rogeru Mooreu, dugogodišnjem UNICEF-ovu ambasadoru dobre volje, koji je kao dojmljiv i duhovit narator sudjelovao bez honorara, Ustanova u kulturi Julian Rachlin i prijatelji donirala je 36.000 kuna hrvatskom UNICEF-u za projekt Zajedno od početka: rodilišta prijatelji djece.

Vjernost tradiciji

I na Osmom festivalu komorne glazbe Julian Rachlin i prijatelji održana su dva tradicionalna koncerta: Koncert za Dubrovčane i Koncert u bijelom. Koncert za Dubrovčane uvijek se priređuje u prijepodnevnim satima u Jezuitskoj crkvi i uvijek nedjeljom. Besplatan je za publiku i prigoda da i Dubrovčani i svi gosti Grada uživaju u vrhunski izvedenoj glazbi i na taj način osjete djelić atmosfere kakvu nam Festival priređuje iz večeri u večer. Kad smo već spomenuli domaću publiku, treba istaknuti kako joj je i ove godine omogućeno da za pretplatu od 300 kuna (i još 100 kuna za nastup Londonske filharmonije) prisustvuju svim koncertima Festivala. Što je, kad iznos podijelite s brojem koncerata, zaista simbolična cijena za neprocjenjiva glazbena ostvarenja. A na Koncertu u bijelom i izvođači i publika odjeveni su u bijelo. Pa Knežev dvor izgleda poput mjesta ritualnog okupljanja u kojem se slavi glazba. Začudo, te večeri izvedbu nije čak ometala ni glazba uživo ni buka iz okolnih ugostiteljskih objekata, što je gotovo stalna popratna zvučna kulisa dubrovačkoga kulturnog života na otvorenom od kasnog proljeća do kasne jeseni. A dio je tradicije Festivala i topao znak pažnje osobi koja je kupila prvu ulaznicu sezone. Ove godine to je bila gospođa Neda Kovačić, kojoj je Julian Rachlin na osmom koncertu održanu u Kneževu dvoru uručio buket cvijeća. A tradicija je i lijepo uređeno i osvijetljeno pročelje Kneževa dvora na čijim su stupovima skupne slike izvođača, i crveni tepih do ulaza. Od ove su se godine na zidovima okolnih zgrada i palača prije samog koncerta projicirale snimke s proba tog dana. Taj projekt potpisuje austrijski fotograf Manfred Bockelmann. Važno je spomenuti i stepenasto gledalište, čime je pogled na one koji sviraju – također bitna stavka na koncertu – pregledniji, a doživljaj potpuniji.

Od baroka do današnjih dana

Kao i svih prethodnih sedam, tako je i ove godine Festival ponudio raznolik program. To se odnosi i na stilsku i na formalnu komponentu kao i stalne promjene u broju izvođača na pozornici. Slušali smo glazbu u rasponu od Bacha pa do Pendereckog i Iglesiasa. U širokoj lepezi našla su se djela Schumanna, Čajkovskog, Beethovena, Brahmsa, Šostakoviča, Rahmanjinova, Bottesinija, Ravela, Glinke, Rubinsteina, Dvořáka, Schuberta, Rossinija, Ravela i Mozarta. Iz opusa spomenutih skladatelja birana su manje poznata i rjeđe izvođena djela. A budući da na Festivalu istodobno sudjeluju solisti na različitim glazbalima, tim više je omogućeno formiranje različitih komornih sastava. Tako je publika mogla uživati u izvedbama brojnih klavirskih trija, gudačkih kvarteta, klavirskih kvarteta, gudačkih kvinteta, sonata, djela za klavir četveroručno, sastava s udruženim puhačima i gudačima – a sve u visokokvalitetnim glazbenim ostvarenjima. Ali, moramo istaknuti još jednu lijepu sliku koja prati svaki koncert Rachlinova festivala. Naime, sudionici Festivala koji te večeri ne nastupaju sjede u publici – za njih su rezervirana tri reda s desne strane od izvođača – a ako i sviraju, odmah po završetku svoje točke pridruže se ostaloj publici. Takav međusobni odnos vrhunskih umjetnika izvan koncertnoga podija daje dodatnu draž Festivalu. Ipak, Festival u prvom redu čini glazba i njezina izvedba. Ne možemo reći koja je večer, koja skladba ili koji pojedinac bio najdojmljiviji – najmanje je uspješna i ove godine bila klaviristica Sophie Rachlin, Julianova majka – jer su izvedbe gotovo svih djela na čaroban način izbalansirale skladateljeve odrednice i osobnosti izvođača, a obilovale su razigranim artizmom i veseljem zajedničkog muziciranja. Cjelokupnom ugođaju pridonosio je i prostor Kneževa dvora, koji je na dvije posljednje večeri Festivala zbog kiše zamijenjen Revelinom.

Publika i organizacija

Na početku smo spomenuli da je interes za Festival izniman od prvoga dana, odnosno od prve godine. Razloga za to ima nekoliko, a na prvom mjestu je izbor umjetnika koje Julian Rachlin poziva na svoj festival. Primamljiv je i raznolik i bogat program – svaki koncert traje najmanje dva sata! – jer pripada u literaturu koju se malo gdje može čuti, pogotovo iz večeri u večer. A dio publike, osobito onaj koji nema baš običaj odlaska na koncerte, može privući sav taj glamur koji prati Festival s naglaskom na filmske zvijezde koje na njemu gostuju. Jer im je omogućeno da ih vide izbliza, tek na nekoliko metara udaljenosti od prvoga reda, ili da s njima dijele gledalište, što im se malogdje može dogoditi.

Organizacija Rachlinova festivala odlično je funkcionirala i ove godine nije bilo ni jednoga propusta, barem što se iz publike moglo zapaziti: diskretne i ljubazne hostese, tehnička opremljenost svake večeri, nenametljivo uručivanje cvijeća izvođačima (svaki nastup obilježen je drugim cvijetom). Jedino o čemu bi se moglo postaviti pitanje jest: kako to da nije postignut dogovor između Dubrovačkih ljetnih igara i Festivala komorne glazbe Julian Rachlin i prijatelji o uporabi klavira, Stainwaya, koji su Igre dobile prošle godine? Što je rezultiralo činjenicom da je klavir na kojemu su ovogodišnji glazbenici svirali – Bösendorfer – za potrebe Festivala dopremljen iz Beča (!). Ma koliko to, kad je Dubrovnik u pitanju, zvučalo nevjerojatno i smiješno.

Sanja Dražić