Kombinacija staroga i novoga

Kombinacija staroga i novoga

Austrijski violinist rođen u Litvi Julian Rachlin u osmom je izdanju festivala Rachlin & Friends u Dubrovniku dosegnuo vrhunac dosadašnjih rujanskih susreta, koji su već dugo najbolji glazbeni događaj u našoj zemlji. Uz njegovu stalnu festivalsku postavu, koju čine violončelist Mischa Maisky, pijanist Itamar Golan i violinistica Janine Jansen, ove je godine dubrovačkoj publici predstavio i neka nova imena svjetskoga klasičnog glazbovanja, pozvao u goste čak dva istaknuta suvremena skladatelja (Krzysztof Penderecki i Alberto Iglesias) i u projekte komorne glazbe uključio dvojicu holivudskih glumaca (John Malkovich i Roger Moore).

Čemu možete zahvaliti ovih uspješnih osam godina vašega festivala u Dubrovniku?

– Vrlo sam zahvalan gradu i publici, jer bez njih i njihova povjerenja ne bi bilo moguće voditi festival svih tih osam godina. Jasno, vrlo sam zahvalan i predivnim umjetnicima koji dolaze svake godine, i sretan s njima. Dosad se festival odvijao u crescendu, svake godine pridružuju nam se neki novi umjetnici i padaju nam na pamet nove ideje. Trudim se ne ponavljati se, ali s druge strane upravo i volim ponavljati neke osobito mi drage skladbe, kao što je to primjerice Sekstet Krzysztofa Pendereckog. Iza svakoga ponavljanja postoji dobar razlog. To je dobra kombinacija staroga i novoga, istih ljudi koji dolaze svake godine, ali i novih prijatelja koje predstavljam dubrovačkoj publici. Festival svake godine polako raste, ali tu su i granice njegova rasta. Bilo bi nemoguće pretvoriti ga u jednomjesečnu priredbu, to nije realno. Ali, dva su tjedna lijep opseg, pokušavamo ponuditi što je više moguće koncerata, nikada dvaput ne ponavljamo isti, na svakom koncertu izvodimo sasvim drukčiji program. Rad je vrlo intenzivan, ali sudionicima nastojimo dati i dovoljno slobodna vremena, osobito onima koji ne dolaze na festival svake godine, da malo uživaju u gradu.

Ostali važni festivali komorne glazbe, na kojima se skupljaju istaknuti svjetski glazbenici poput vas, u Lockenhausu, Verbieru ili Gstaadu, smješteni su usred Europe, u blizini velikih europskih središta. Vaš festival u Dubrovniku najudaljeniji je na toj karti. Je li vam to problem u organizaciji?

– Moram reći da se svi glazbenici zaljubljuju u ovaj grad na prvi pogled. Primjerice sjajan engleski violist Lawrence Power došao je ovom prigodom prvi put i odmah se oduševio te mi pri prvom ulasku u grad stao zahvaljivati na pozivu. Jasno, ljudi znaju za Dubrovnik zahvaljujući medijima, znaju da je to predivan grad, ali se opet iznenade kada dođu ovamo. Nama se baš to sviđa. Mislim da je za ljude koji rjeđe dolaze u istočniji dio Europe otkriće vidjeti kako je ovdje lijepo. Uglavnom, većina ih je navikla odlaziti na ljetovanja u južnu Francusku ili Italiju, Sardiniju ili Grčku, a mnogi nisu svjesni toga koliko je ovdje u Hrvatskoj lijepo. Ali i činjenica da ovdje, u tako lijepu i opuštenu ugođaju, primjerice na plaži, mogu susresti i druge glazbenike koje poznaju ili za koje su samo čuli, daje festivalu osobit pečat, drukčiji od formalnijih koncertnih priredbi u Londonu ili New Yorku. Ovdje je sve opuštenije i veća je prilika za stvaranje prijateljstva. U tome je najveći šarm.

Vaš cilj dakle nije isključivo zajedničko muziciranje na koncertima, nego i stvaranje bliskih kontakata i prijateljstava koji su u pozadini ponajboljega komornog glazbovanja.

– Upravo tako. To je jako važan čimbenik. Samo sviranje te glazbe ionako nas prati cijele godine, tako da to nije ništa posebno. Egzotično je upravo ono što nam može ponuditi grad Dubrovnik, njegova energija, vibracije koje pružaju veće mogućnosti za stvaranje prijateljstava, ali i uzajamno promišljanje novih projekata, za što obično nemamo prilike ni vremena. Morski valovi daju nam nadahnuće za nove misli.

Kako stvarate program? Birate li sami sve skladbe koje će se svirati na koncertima, ili uzimate u obzir i želje drugih?

– Nisam diktator, nego običan glazbenik. Premda nosim naslov umjetničkog ravnatelja festivala, to ne znači da biram sav program. Za mene to znači da sam u kontaktu sa svojim dragim prijateljima i da zajedno s njima stvaram nešto posebno. Komorna je glazba timski rad, to je niz kompromisa i pravi rezultati mogu se stvoriti jedino zajedničkim nastojanjima, uz, dakako, dobru kemiju između glazbenika. Upravo tako vidim svoj položaj umjetničkoga ravnatelja, nastojim sve povezati, trudim se poput nogometnog izbornika izvući najbolje mješavine iz najbolje momčadi. Same tzv. zvijezde ne čine dobru momčad, nego treba naći najbolju kombinaciju. Upravo to činim, biram skupine koje se po mojem mišljenju najbolje slažu i stoga mogu postići najbolje glazbene rezultate. Njihove me ideje nadahnjuju, ali najvažnije mi je da se oni osjećaju dobro i sretno. To me jedino čini sretnim, da su i moji prijatelji sretni. To mi je životni moto.

Svake se godine ističe vaš talent glazbeničkog izbornika. Kako vam uspijeva prepoznati prave nove kandidate za koncerte na kojima funkcioniraju kao da cijeli život sviraju zajedno s vama, starosjediocima festivala? Oni inače uglavnom nastupaju kao solisti i nisu tipični komorni glazbenici, ali u komornim ansamblima ekspresivno pružaju jednako kao i na solističkim nastupima.

– Točno, čak i više. Dati svu svoju energiju i dušu najmanje je što glazbenik može učiniti. Mi to dugujemo skladatelju, stvaraocu predivne glazbe kojoj služimo. Mi smo samo prenositelji velikih ostvarenja. Kako bismo postigli dobru interpretaciju, moramo brojne elemente smjestiti na pravo mjesto. Najvažnija je od svega kemija između umjetnika. Uvijek mi je bio san povezivati ljude. Hobi je glupo ime za to, ali to uvijek činim i u privatnom životu. Imam mnogo prijatelja koji nisu samo glazbenici, koji dolaze iz raznih područja. Sve ih volim povezivati. Upravo to činim i ovdje, kamo dolaze i mnogi prijatelji koji nisu glazbenici, ali se osjećaju kao prijatelji festivala. Kamo god putujem po svijetu, svuda govorim o Dubrovniku i pozivam mnoge ljude da dođu ovdje, da upravo ovdje provedu godišnji odmor, medeni mjesec, dovedu svoje djevojke i momke. Dubrovnik je u rujnu najljepši, najromantičniji grad pun povijesti, u kojemu se održavaju naši koncerti. To nismo samo mi glazbenici, već svečanost svih ljudi. Najvažnije je da se cijene karata ne mijenjaju i cilj mi je i dalje na koncertima većinom imati lokalno dubrovačko stanovništvo. Najvažnije mi je na koncerte pozivati mlade ljude iz Dubrovnika, koji nemaju mnogo novca za skupe karte. Mjesta u prvim redovima rezervirana su uvijek za sponzore i političare, ali u Kneževu dvoru ima mjesta za svakoga, najviše za Dubrovčane, a onda i za sve ostale koji nam se žele pridružiti. Tu poruku odašiljem svake godine i posebnim koncertom koji darujem Dubrovčanima u Isusovačkoj crkvi. To se nikada neće promijeniti, nije mi cilj zarađivati novac kartama za koncerte. Radije idem težim putem i nastojim naći sponzore za festival. Nikada neću tražiti od publike da plati više nego što može.

Gdje i kako odabirete prave goste za festival i kako prepoznajete kemiju?

– Iako uglavnom tijekom godine nastupam kao solist uz orkestar, vrlo često odlazim na koncerte drugih glazbenika i prepoznajem prave kvalitete. Svake godine odlazim i na druge festivale komorne glazbe na kojima sviram, kao što su oni u Verbieru ili Utrechtu. Zanimaju me drugi glazbenici, nabavljam njihove albume i DVD-ove. Imam uvijek otvorene oči i uši, vrlo sam znatiželjan, zanimaju me svi dobri glazbenici, i oni mladi za koje nitko još nije čuo. Primjerice, Andrej Usov, odličan ruski violist kojega mi je preporučio Jurij Bašmet, on je njegov učenik. Tu je i engleski violist Lawrence Power, kojega sam pronašao na festivalu u Verbieru, oduševio me svojim tonom. Odmah nakon toga pozvao sam ga da se pridruži meni i Mischi Maiskome na koncertu u Kopenhagenu i postigli smo odličnu povezanost. Tako sam ga pozvao i ovamo u Dubrovnik, gdje je svirao gotovo na svim koncertima. Preko CD-a prvi sam put upoznao i Rusa Borisa Andrijanova i pozvao ga na svoj mali festival koji vodim u austrijskom gradiću Bernecku. Tako smo na ovom festivalu imali tri generacije violončelista, živu legendu Mischu Maiskoga, Šveđanina Torleifa Thedeena, koji je u srednjim godinama na vrhuncu karijere, i Borisa kao predstavnika najmlađe generacije. Ako si dovoljno otvoren i znatiželjan za nove stvari, uvijek ćeš naći nove odlične glazbenike.

U programsku koncepciju festivala uvijek unosite zanimljive promjene, kao što je i element službenoga skladatelja festivala, tzv. composer-in-residence, koji je ovom prigodom Krzysztof Penderecki. Je li to nešto što ćete zadržati i u idućim godinama?

– Mislim da će odsad tako biti svake godine, jer više pozornosti od sada želim posvećivati suvremenim skladateljima i svake godine imati barem jednog, ako ne dva i tri službena skladatelja festivala. Tako će nam se i iduće godine pridružiti Penderecki, koji će napisati novi duo za Janine i mene, koji ćemo praizvesti ovdje u Dubrovniku. Izvest ću i njegovu violinsku sonatu uz Itamara Golana za klavirom. Ponosan sam što mi je svoj dolazak potvrdio i Leonid Desjatnikov, veliki ruski skladatelj u pedesetim godinama, koji je dosad mnogo surađivao s violinistom Gidonom Kremerom. On je napravio nadahnutu obradu Godišnjih doba Astora Piazzolle koju sam izvodio prije nekoliko godina i na ovdašnjem festivalu. Upravo sam to snimio za album. Iduće će godine ponovno doći i mlada englesko-bugarska skladateljica Dobrinka Tabakova, koja je bila tu i prošle godine. Tako ćemo na idućem festivalu surađivati s trima naraštajima skladatelja. Bit će mnogo suvremene nove glazbe na programu, ali ona neće prestrašiti publiku, već će biti vrlo uzbudljiva, moći će se osjetiti. Želim svake godine nadahnuti istaknute skladatelje našega doba da pišu nova djela. Trebamo nastaviti izvoditi novu glazbu, a ne samo djela umrlih skladatelja, Schuberta, Beethovena i Brahmsa. Jasno da ćemo i dalje izvoditi klasike, to je glavni dio našeg repertoara, ali u ovom razdoblju svojega umjetničkog života želim surađivati sa skladateljima. Za dvije godine, na Festival 2010, stiže nam Rodion Ščedrin i ja ću svirati njegov Koncert za violinu i violu, mijenjajući u rukama ta dva glazbala. To su nova prijateljstva kojima ću se u ovo doba više posvetiti.

Tu su i veliki holivudski glumci koje teško povezujemo s komornom glazbom, intimnim akademskim klasičnim muziciranjem. Pozivajući ih, koji je vaš glavni cilj?

– Cilj mi je privući novu mladu publiku koja ne sluša klasičnu glazbu jer smatra da ona nije dovoljno cool. Zato slažem program u kojemu je u prvom dijelu Šostakovičeva Sonata za violinu, a u drugom vrlo apstraktan glazbeni projekt u kojemu uz glazbenike na sceni sudjeluje John Malkovich. To je svakako neobično i vrlo cool. Tvrdokorna komorna glazba u kombinaciji s legendarnim glumcem kojega svi znaju. To je svakako uzbudljivo za novu publiku i možda ćemo time privući one koji inače nikada ne bi otišli na koncert klasične glazbe, osobito ne komorne.

Razgovarala

Jana Haluza