Karizma i talent

Karizma i talent

Prvi zagrebački nastup danas najcjenjenijeg svjetskog kantautora u potpunosti je opravdao najave i predstavio umjetnika osebujna glazbenog i stihovnog rječnika. Dva sata doživljaja prepuna iskrenih osjećaja, izblijedjelih snova i zauvijek izgubljenih budućnosti nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Da najave organizatora prvog zagrebačkog nastupa američkog kantautora Conora Obersta, koje su govorile o »jednom od trenutačno najtraženijih svjetskih izvođača« i »privilegiju koji imaju Zagreb i Hrvatska«, nisu bile nimalo pretjerane, vrlo je brzo zaključio i slučajni posjetitelj koncerta. Jer, nevjerojatno plodan 28-godišnjak uspio je u dva sata sabiti toliko sjajne glazbe, intenzivnih stihova i emocija da baš nitko od prisutnih nije mogao ostati ravnodušan.

Conor Oberst, koji je karijeru započeo već s trinaest (!) godina, objavivši u Nebraski svoj prvi album Water, i odrastao s brojnim i raznovrsnim glazbenim projektima, svoju je autorsku zrelost izbrusio u posljednjih deset godina, kada nastupa u skupini Bright Eyes. Njegova osebujna glazba, što se temelji na američkoj baštini folka i countryja, kao i literarni i poetični tekstovi, često vrlo intimni i društveno angažirani, brzo su osvojili publiku i kritiku te mu nametnuli nezahvalnu ulogu glasnogovornika generacije. Upravo su kontroverzne skladbe s posljednjeg albuma Bright Eyes, Casadaga, prepune iskrenih osjećaja i izvedene na vrlo strastven način, potvrdile status (tvrde to i najugledniji svjetski glazbeni magazini – »The Rolling Stone« i »Mojo«) trenutno najvažnijeg i najutjecajnijeg kantautora suvremene svjetske scene.

Usprkos činjenici da je u posljednjih petnaest godina u svojim pjesmama izložio toliko emocija i iscijedio toliko jada i zgražanja nad svime što se događa u svijetu, Oberst je za svoj prvi samostalni album (Conor Oberst), koji promovira ovom turnejom, uspio iznaći djelomično novu formulu. Umjesto raskošna zvuka inačice Bright Eyes, ove se večeri predstavio s kompaktnim combo sastavom, što je samo pojačalo izravnost njegovih tekstova. Nekadašnji Wunderkind pokazao je da danas savršeno barata glazbenim predlošcima folk-country-palete za kopanje po osobnim i svjetskim problemima, zvučnom slikom što sjajno naglašava emocionalni naboj stihova.

Nakon svojevrsne uvertire od dva broja Bright Eyes, od kojih je First Day Of My Life bio svojevrstan programatski prolog (»I don't know where I am / I don't know where I've been / But I know where I want to go«) Oberst je zaronio u novi opus skladbom Moab, izrazom zadovoljstva zbog otkrića da se, između dvaju razočaranja, još može pronaći sreća (»There is nothing the road cannot heal«). Između toga i zaključnog frenetičnog rocka I Don't Want To Die (In The Hospital) Oberst je pokazao da, temeljno, barata dvama formatima – tihim intenzitetom i glasnim intenzitetom, obrascem koji se vrlo lako može izlizati tijekom dvosatna nastupa. No, u ovom slučaju, sadržaja i raznolikosti stilova i pristupa bilo je i više nego dovoljno da se zadrži pozornost publike.

Nastup je doživio rani vrhunac u dvjema najpitkijim skladbama s novog albuma – country rock Sausalito i Get-Well Cards, od kojih je posljednja podsjetila na Dylana s Nashville Skyline, usporedba koja je itekako naglašena bluesom standarda Corrina, Corrina, kao i zvukom sastava koji je, ponajviše zahvaljujući briljantnim orguljama Natea Walcota, imao nemalo sličnosti s onim sastava The Band iz doba albuma The Basement Tapes. U tom svjetlu, Oberstovo dilaneskno lice trijumfiralo je u čarobnoj izvedbi Lenders In The Temple, jakoj skladbi punoj nemira, zanimljivih i zakučastih stihova i melodije. Kada potpuno otjelovljuje pjesmu, kao što je tu bio slučaj, Oberst potpuno izlazi iz manire i iza sebe ostavlja sve stilove, dok potpuno izvoran glazbeni i tekstovni vokabular postaje majstorija posve skrivena iza ogoljenih osjećaja.

Bilo da je pjevao uz akustičnu gitaru, s orguljama ili melankoličnom trubom u pozadini, uz odmjerene gitare ili, pak, puni zvuk sastava, Oberst je tematski pokrivao isti teritorij – svijet bremenitih duša, izblijedjelih snova i zauvijek izgubljenih budućnosti, bolan, ganutljiv i, prije svega, vrlo iskren. Slušajući ga kako otkriva grubu stvarnost (bolest djeteta u skladbi Danny Callahan) i prihvaća je filozofski, bilo je jasno da je čovjek koji se petnaest godina pomno bavio pričama o smrti i depresiji konačno našao barem neke odgovore.

Conor Oberst još istražuje i pokušava shvatiti stvari koje je, vjerojatno, nemoguće shvatiti, što potvrđuju stihovi poput: »I never could get used to happy sounds« i jad u pjesmi Danny Callahan. No, istovremeno, kaubojski galop NYC-Gone, Gone i, već spomenuta, I Don't Want To Die (In The Hospital) vesela su i razuzdana Conorova izdanja, pjesme očito nastale u kasnonoćnim seansama s prijateljima-glazbenicima. One potvrđuju da je autor napokon iskusio sreću i zadovoljstvo te se primaknuo konačnom zaključku da je muka, u različitim oblicima, sastavni dio svakoga života.

Jedinstveni koncert predstavio nam je autora koji hrabro pokušava proširiti granice svoje kreativnosti, pokušaj u kojem možda u potpunosti i ne uspijeva. No, upravo ta hrabrost te ljepota i snaga pjesama koje smo ove večeri čuli, kao i nevjerojatan intenzitet izvedbe karizmatičnoga Conora Obersta nedvojbeno potvrđuju reputaciju trenutno najzanimljivijeg i najdarovitijega kantautora u svijetu.

Velimir Cindrić