Karakter nacije daje darovite glumce

Karakter nacije daje darovite glumce

Rumunjski redatelj Silviu Purcărete u Zagrebu će se predstaviti Beckettovom dramom U očekivanju Godota, koju izvodi ansambl kazališta Radu Stanca iz Sibiua. Rumunjski Teatrul n˝ aţional u proteklih je nekoliko kazališnih sezona realizirao nekoliko kazališnih produkcija, čiju režiju potpisuje Silviu Purcărete, a s jednom od njih, Pantagruelova šurjakinja, prema romanu Françoisa Rabelaisa, nedavno su gostovali na 15. festivalu Ex Ponto u Ljubljani. Silviu Purcărete (1950) čest je gost mnogih europskih kazališta i kazališnih festivala, a zbog međunarodnoga rada cijenjen je i u Rumunjskoj, gdje je studirao, a poslije i predavao režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Bukureštu. Trajnije se nastanio u Francuskoj jer je od 1996. vodio Centre Dramatique de Limoges.

Kako je sadašnje europsko kazalište?

– Nažalost, zbog svoga posla nemam vremena gledati predstave. Čak i na ovakvoj vrsti festivala, gdje bih i imao prilike vidjeti predstave koje me zanimaju, zbog termina pokusa moje predstave neću moći vidjeti Fabreovu predstavu. Gočevljevu i Asherovu predstavu već sam vidio. Ne idem u Avignon jer je tamo veoma vruće, tako da i to propuštam. Ići ću iduće godine u Edinborough, ali s gostujućom predstavom, tako da ću ponovno biti upleten u produkciju i organizaciju. Ne mogu suditi o stanju u europskom kazalištu jer zapravo i nisam o njemu dobro upućen. No, čini mi se da kazalište ponovno prolazi neku vrstu krize koja je zapravo više ekonomska nego estetska i umjetnička. Ali, koliko se mogu sjetiti, sve su se generacije žalile na isto. I to od pamtivijeka, tako da ni to nije ništa novo. Jasno, postoje pojedina imena redatelja koji nameću određenu estetiku i trendove. Neki od njih vrlo su moderni, što je za kazalište dobro jer na taj način može privući publiku.

Ne postavljate suvremene dramske tekstove, nego radije istražujete kulturne slojeve u klasičnim tekstovima. Zašto?

– Nemam novinarske žice, talenta da otkrivam nove teme koje bi zanimale publiku u tom, novinarskom, smislu. Nisam novinar. Potrebna mi je distanca i osjećam se ugodnije s klasičnim dramskim predlošcima. Ali nisam načelno protiv novih dramskih tekstova. Radio sam na vrlo suvremenim dramskim tekstovima i, što je još gore, sâm sam ih pisao. Broj je klasičnih drama ograničen. Shakespeare je napisao četrdesetak dramskih tekstova, a to je ograničen broj. Danas svakoga dana možete dobiti hrpu novih dramskih tekstova, svakog ih dana nastaje stotinjak. Možda u toj hrpi imate i kakvo remek-djelo, a da ga pritom niste uspjeli pronaći. Kada sam bio ravnatelj kazališta u Francuskoj, dobivao sam četrdesetak novih dramskih tekstova dnevno. Ali uistinu ne znam tko ih sve može toliko pomno pročitati.

Posljednjih nekoliko godina više radite u Rumunjskoj. Kakvo je danas stanje u rumunjskom kazalištu s obzirom na to da se vi sjećate i razdoblja diktature?

– Jasno da je umjetnička sloboda koja danas postoji u rumunjskom kazalištu dobra. Ipak, postoji određena vrsta nostalgije i načina razmišljanja prema kojem su glumci u prijašnjem političkom sustavu bili neka vrsta društvene elite, ali to je bila zatvorska elita. Glumci su tada mogli biti samo zatvorenici s kojima se najbolje postupalo, ali svejedno su bili zatvorenici u vrlo ružnom zatvoru. Danas se kazališni umjetnici u Rumunjskoj žale da nisu više najvažniji u društvu. Postoje milijunaši, televizijske zvijezde i nogometni igrači koji su važniji od glumaca. No ta vrsta nostalgije zapravo je samo šala, vic. Danas postoji sloboda izražavanja i jasno je da je ta sloboda velik izazov. Slobodu je nekada vrlo teško progutati. Dogodilo se da danas u Rumunjskoj imamo nekoliko, doduše vrlo malo, ali zato uistinu dobrih kazališta, i mnogo, mnogo loših. Imamo i nekoliko vrlo dobrih redatelja i, u cijelosti, vrlo dobre, iznimne glumce.

Znači li to da u Rumunjskoj postoje i dobre glumačke škole?

– Ne bih rekao da je to zasluga škola i sličnih ustanova. Prije bih rekao da je pitanje prirodnoga talenta i karaktera nacije ono što daje toliko darovitih glumaca. Kvaliteta škola kakvu su nekad imale njemačke ili ruske škole u Rumunjskoj više ne postoji. Danas je sve mnogo površnije i prava škola zapravo je praktični rad u kazalištu.

Je li vam uspjeh u Francuskoj i drugdje u Europi osigurao bolji status u rumunjskom kazalištu?

– Rumunjski je duh nešto drukčiji. Prvo te zapravo odbiju. Ako doživiš uspjeh u inozemstvu, svi će te dočekati s dobrodošlicom, ali zato da bi se uvjerili kako su bili u krivu, tako da je pitanje uspjeha ono kojim će se baviti kritičari. Jasno, kako je Rumunjska mala zemlja, ukoliko je netko uspio u inozemstvu, na kraju mu to moraju priznati i prepoznati taj uspjeh, pa makar i stisnutih, iskeženih, zuba. Ipak, takvo prepoznavanje ima i svoju drugu stranu. Tužno je što se moraš prvo dokazati u inozemstvu da bi bio priznat i u Rumunjskoj.

Budući da ste radili gotovo u cijeloj Europi, možete li reći gdje vam je bilo najdraže i gdje ste imali najbolje uvjete rada?

– Nekoliko je mjesta gdje sam se uistinu dobro osjećao. Mogu reći da sam bio vrlo sretan kada sam radio u Portugalu i u Norveškoj. Jednom sam u jako dobrim uvjetima radio u Mađarskoj. Zapravo imao sam vrlo loših iskustava u Francuskoj, ne samo s kritikom nego i zbog profesionalnih uvjeta rada u kazalištu. Možda sam i zbog toga najdulje boravio u Francuskoj. U Engleskoj sam imao također lijepih iskustava. Ipak, izdvojio bih Norvešku i Portugal, iako ne mogu reći da li je tako uvijek u tim zemljama ili sam imao sreće sa stvarno dobrim glumcima i odličnom kazališnom trupom.

Razgovarala

Lidija Zozoli