Hrvatski sastanak, 120 (125) godina poslije

O sastanku hrvatske mladeži 27. i 28. kolovoza 1883. u Selcima na otoku Braču piše fra Ivan Despot, sudionik i očevidac, nazivajući ga »bratskim slavljem« i »blaženim časima«. Ganuti fra Ivan spominje u »Vijencu« iste godine »pitoma i milospomena moja Selca, lijepo i drago ročište«. Pita se dalje »tko tu zgradu gradi« (mnijuć na zgradu hrvatskoga zajedništva), pa namah navodi »hrvatski onaj gospodski na glasu dom, kakvih je nažalost malo, vrlo malo u zemlji hrvatskoj. Didolićem slava, a uza nje Štambukom i Ostojićem dika, jer će on pokazati što se može i u malenu seocu, kad je sloge i ljubavi hrvatske«. Kao dva najuzvišenija ideala spominje fra Ivan »ljubav i domovinu«.

Što je ostalo od tog zajedništva koje se nakon pet godina 12. kolovoza 1888. prelilo u Hrvatski sastanak? U društvo što mu cilj bjehu spomenuta dva hrvatska ideala, da ponovim – ljubav i domovina. I kada smo 1988. bilježili stotu obljetnicu Hrvatskoga sastanka i podigli ploču na župnom dvoru u Selcima, htjedoh da se obilježi 1883. kao temeljna godina. Zato i danas, dok ovo pišem, mislim na prvotni oganj ideala o kojemu tako nadahnuto govori upravo fra Ivan, o božicama, »majci Hrvatskoj i njenoj kćerci Dalmaciji«. Jer »Najljepše slike iz krvave naše povijesti biti će one kroz vjekove vojujuće male čete, kojeno su velikomu mučeniku, rodu našemu kazivale, da još u njem živi stari neslomivi duh slobode. Veličinu sopstvene moći jedva će igdje pjesma iznijeti kao kod nas. Po stotinu puta kao narod mi smo propadali, ali propasti nismo mogli, jer je našim morem i gorom našom bludio div, krvlju obliven, i pjevao pjesmu, kakvu ne čula zemlja: taj div je bio genij Hrvata«. Male čete uvijek odmjeravahu veličinu mučeništva roda našega. Pa su tako i mala, kamena Selca, »mjesto u kojemu se dižu visoki bijeli dvori čiste hrvatske vlastele, glasovitih Didolića i Štambuka« ugostila stotinu mladih domoljuba. Ivan Despot strastveno nabraja i opisuje znakove ljubavi prema domovini koje odčitava u Selcima na Sastanku hrvatske mladeži. »O! blaga večeri, tko će te igda zaboraviti?« Duh koji provijava iz članka Despotova u srži je svekolikom nastojanju da se bude osviješten, sebe svjestan, narod koji svoje ljubi i do sebe drži. Tek 1888. Hrvatski sastanak zaživio je kao Despotova mala četa (mala, ali odabrana!) koja evo 120 godina pronosi iste ideale, ljubav i domovinu, te promiče ideju slobode i hrvatskoga zajedništva.

Gdje su danas nakon 125 godina negdašnji Didolići, Štambuci i Ostojići o kojima zbori fra Ivan? Ostaje, ipak, sažeti nam je, Hrvatski sastanak koji se diči limenom glazbom, a kojoj predsjednikom godinama bijaše načelnik Općine Selca Ivan Štambuk (1939–43), moj plemeniti otac, u vremenu predratnom i teškom ratnom, sa žrtvom paljenicom 9. kolovoza 1943, kada su Selca i šest inih bračkih mjesta, a Selca napose, doživjela svoj holokaust. Uspio je načelnik spasiti žitelje, ali sva njegova požrtvovna nastojanja da zaustavi talijansku okupacijsku vojsku završila su, nakon dolaska crnokošuljaša na središnji trg, njegovim uhićenjem i paljenjem Selaca, koja tri dana i tri noći gorjaše i potpuno izgorješe. Diči se Hrvatski sastanak i već 18 godina svehrvatskom pjesničkom manifestacijom Croatia rediviva, koju organizacijski podupire. 120. obljetnica Hrvatskoga sastanka koincidira sa 65. obljetnicom paljenja Selaca koju ćemo obilježiti ove godine s otkrivanjem spomen-ploče na središnjem trgu u Selcima, pozad Augustinčićeve biste Stjepana Radića; tako katastrofa i nesreća idu, ruku pod ruku, s visokom obljetnicom osnivanja male čete Hrvatskoga sastanka. Ako je 1883. sa Sastankom hrvatske mladeži u Selcima bila velika sistolička godina zanosa i izljeva energije hrvatstva iz selačkoga patriotskog, sokolskoga gnijezda, onda je 1888. (s trima osmicama) godina formalizacije (institucionalizacije) tog istoga žara i osnivanja Društva, koje je imalo usmjeriti i prenijeti u budućnost spasonosnu energiju.

Zašto slaviti 120. obljetnicu? Pokušat ću prvo obrazložiti jezik znamenki. Dvanaest je, i još deset puta toliko, broj apostolski i godišnji koji sugerira cjelovitost (12 apostola, 12 mjeseci u godini) ili ucjelovljenje neke zamisli, a ovdje to je ideja da se kulturom i umjetnošću potiče puk hrvatski i njegovo osnaženje kroz rast u plemenitosti i razumijevanju sebe sama.

O 120. obljetnici Hrvatskoga sastanka, eda bi bolje razumjeli današnju, prisjetit ću se i ne tako davne stote obljetnice. Vraćajući se nedaleku sjećanju, sin čovjeka koji je nakon Drugoga svjetskoga rata ideološkim zaptom promijenio ime našega dičnoga kulturno-umjetničkoga društva iz hrvatskoga u jugoslavensko, nazvavši ga Jedinstvo, obilježavao je pendularnu povijest naroda što trajaše između tuđega nametanja i vitalne potrebe puka da bude svoj na svome. Sin htjede zbrisati očeve grijehe i osjećajući dolazak novih vremena dođe k meni u ljetu 1987, po mojemu povratku u Selca, na odmor, iz Londona. Znajući kako dišem, predloži vraćanje naziva KUD-a na stari. Zamolio me za prijedlog teksta ploče kojim bi se obilježila 100. obljetnica Hrvatskoga sastanka. Predložih Marulićeve stihove iz Judite, aludirajući na naše hrvatske i književne početke »A glas će tvoj živit svuda slavan hode, dokol budu svitit zvizde, teći vode«. Što me ponije, bje pored zanosa prilike da se promijeni politički predznak vremenu, i sugestija trajnosti i dubine jedne te iste hrvatske popudbine ovih stihova i nadasve njihova projekcija u vječno, u hod koji ne prestaje i neće prestati dok je roda i vijeka, dokle god budu svijetlile zvijezde i tekle vode. Svjedok našega razgovora i mojega prijedloga, bojažljivi obiteljski prijatelj, ne bi uvjeren da je promjena izvjesna i da će biti dopuštena, pa oklijevaše. A možda i stoga što se bojao da je prijedlog svojevrsna provokacija kojom se želi navesti nas na krivi korak. No, zato mi se nakon tjedan dana s olakšanjem obrati kazavši kako je sada sve u redu jerbo je R. rekao mu kako tekst spomenute ploče prolazi, ili može proći. R. je u tim vremenima bio osoba poželjnoga i favoriziranoga profila, ideološki i etnički, pa kao politički barometar označavaše što jest, a što nije politički prihvatljivo. Dakle, kada je R. oslobodio našega prijatelja osjećaja krivnje, moglo se poraditi na obljetnici, sadržaju spomen-ploče i promjeni imena. U meni je kipjelo, pa bez skanjivanja, kao prijatelju, otvoreno izrazih svoje nezadovoljstvo njegovom bojažljivošću i nedostatkom odlučnosti i vjere u svoje hrvatske prosudbe i interese.

Slijedilo je nakon nekoliko godina i moje utemeljenje, na Veliku subotu 30. ožujka 1991. u Selcima, Croatiae redivivae, baštinskih dana temeljenih na trojstvenosti hrvatskoga jezika (ča-kaj-što), koja evo dođe i do osamnaestog izdanja. No ovo je posebna tema i dovoljno razvidna iz triju knjiga Maslinov vijenac (u izdanju Hrvatskoga sastanka) i njihovih predgovora. Što mi je ovdje, prigodno, naglasiti – organizacijsku, logističku potporu Hrvatskoga sastanka, uz onu biskupa otočkog msgr. Slobodana Štambuka, donedavnog selačkog župnika don Stanka Jerčića, Ive Vukovića, Seke i Dušana Antonijevića, Dragana Smiljana, općinskih načelnika Ivice Škrpace i Bruna Štambuka; akademika Petra Šimunovića, Maje Štambuk, Sinaja Bulimbašića i Dominika Vlahinića u početku, te Jurja Štambuka i Joška Mošića posljednjih godina, kao i inih marnih poslenika, od kojih svi zaslužuju posebnu zahvalnost. Hrvatski sastanak i Općina Selca, uz Društvo hrvatskih književnika bile su osnovne poluge i podrška mi u organiziranju te, za jezik i književnost hrvatsku, značajne manifestacije koja je rasla iz godine u godinu i poticala stvaralaštvo, osobito na čakavici, iznjedrivši Vlastu Vrandečić Lebarić, Tatjanu Radovanović i Sinišu Vukovića, da spomenem samo najprominentnije začinjavce. Ako nam je slijediti poruku velikoga, po majci Bračanina, Tina Ujevića »Obnoviti se ili umrijeti«, onda Croatia rediviva (oživjela Hrvatska) zahtijeva i obnovu, organizacijsku i idejnu, pa ove 2008. godine, vežući je uz 65. obljetnicu paljenja Selaca stavljamo u žarište pažnje njezinu restitucijsku, obnoviteljsku ulogu – te tako naziv Croatia rediviva valjao bi nakon toliko godina potaknuti nas i na obnovu samih Selaca u kojima prema nebu zjapi gotovo šezdeset otvorenih ruševina; među njima i Palača Štambuk i nedovršena Palača Didolić. Nakon sistole 1991. i Croatiae redivivae, stiže nas dijastola posljednjih godina u kojoj malodušnost ovlada našim životima. Stoga nam je danas čvrstiti i koncept Croatiae restitutae (obnovljene Hrvatske), ne želimo li ići k malaksalosti, već k životu. Suverenitetna dijastola čini nas nesigurnima, oduzima nam dah, prepušta globalizacijskom kotaču. Potrebna nam je nova revolucija, kardiotonik ljubavi da iznova uzbije i snažnije poradi naše istanjeno srce. Hrvatski sastanak primjer je i obruč u koji nam je unijeti zamašnjak žara, ljuštura koju treba napuniti novim sadržajem i napitkom Domovine, ako ćemo vratiti se mudrom i predanom fra Ivanu Despotu. Poruka formule ča-kaj-što sugerira jezičnu, ali i političku harmoniju, potrebitu unutarnju ravnotežu i mir. Pjesništvo ne vlada, ali sugerira i diskretno potiče vlast na vladanje putem ukazivanja, a ne zahtijevanja. Slutnja je važnija od naredbe, i napajajući se njome puk raste u samosvijesti i prihvaća samo razumne naputke, dok odbacuje zapovijedi. Veliku je ulogu, tako, odigrala poetska riječ, nastanjujući naša Selca, a i kroz domaće sinove Zlatana Jakšića, Antu Nižetića, te Nevu Kežić. Zajedno smo gradili svijest o transcendenciji, svijet uznijetih osjećaja, bratstva i sestrinstva, oplemenjujući svoju ljudskost božanskim naputcima poezije. Da li su Selca zbog Hrvatskoga sastanka, zbog Croatiae redivivae i sveg što kroz njihov ductus slijevalo se u naša bića, rasla u vremenu, nije mi govoriti. Na štiocima je da, odmjeravajući breme dobra i zla, prosude i odluče sami – lovorom il’ maslinom uresiti Kralju put.

Drago Štambuk