Hrvatski iz perspektive indoeuropskoga

Hrvatski iz perspektive indoeuropskoga

Odluka je donesena: napisati gramatiku suvremenoga hrvatskoga standardnog jezika s poredbenopovijesnoga gledišta. Toga se prilično zahtjevna posla prihvatio relativno mlad hrvatski lingvist indoeuropeist Ranko Matasović. No valja odmah reći da to njemu nije prva knjiga te vrste. Još prije jedanaest godina (1997) objavljena je njegova Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika, a prije sedam godina (2001) izlazi mu i stručno visoko ocijenjen Uvod u poredbenu lingvistiku. A sada je, evo, u tom nizu jezikoslovnih uradaka indoeuropeističke provenijencije pred nama i Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Gramatiku toga tipa, i tako dobro napisanu, s čvrstom odlukom da se u dosluhu s najnovijim spoznajama suvremene indoeuropeistike primarni predmet njezina interesa opiše maksimalno iscrpno i argumentirano, hrvatski jezik do sada nije imao.

Potrebno je izričito naglasiti da to nije tzv. obična gramatika, normativna ili deskriptivna, kakva najčešće služi za učenje jezika i kakvih je u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja bilo više. To je gramatika u kojoj se hrvatski jezik opisuje na poseban način: iz usporedbe njegove temeljne gramatičke strukture sa strukturom drugih jezika. U ovoj gramatici konkretno se opisuju glasovi i oblici hrvatskoga jezika, i to tako da ih se sustavno, u povijesnoj perspektivi, slijedom promjenâ kroz koje su prolazili, uspoređuje s glasovima i oblicima onih jezika s kojima hrvatski dijeli zajedničku jezičnu prošlost. A to su indoeuropski i baltoslavenski jezici.

Da bi se jezičnopovijesni razvoj hrvatskoga i njegovi višestruki odnosi s bližim mu i daljim srodnicima iz indoeuropeističke perspektive prikazali kako valja, u pisanje je ove gramatike bilo potrebno uložiti mnogo, ne samo vremena i napora, nego i znanja: njezino sastavljanje pretpostavlja temeljito poznavanje teorija i metodologija poredbenopovijesnog opisa, a ono uključuje i potrebu permanentnog zauzimanja kritičkog odnosa prema njihovoj primjeni na konkretan jezični materijal, zatim suvereno baratanje golemom količinom jezičnih podataka iz mnogih jezika, dobru upućenost u povijesni tijek razvoja i suvremeno stanje hrvatskoga jezika, i na kraju sposobnost povezivanja svih tih elemenata u gramatički koherentnu cjelinu.

Ova gramatika hrvatskoga jezika razlikuje se od većine poredbenopovijesnih gramatika drugih slavenskih jezika po tome što joj se u opisu kao ishodište pretpostavlja indoeuropski prajezik, a ne samo praslavenski jezik. Odluku da u poredbenopovijesnom prikazu hrvatskoga jezika krene od indoeuropskoga, a ne samo od praslavenskoga, Matasović s jedne strane obrazlaže time što tvrdi da »praslavenski jezik nije nešto zadano i da se ne može jednoznačno rekonstruirati samo na temelju posvjedočenih slavenskih jezika« te da se, s druge strane, »polazeći od indoeuropskoga prajezika razvitak hrvatskoga sagledava uvijek iz jedne, jedinstvene perspektive, primjenjujući poredbenopovijesnu metodu u najvećoj mjeri dosljedno«.

Tekst gramatike podijeljen je na četiri dijela: Uvod, Poredbenopovijesna fonologija, Poredbenopovijesna morfologija i Hrvatski u dodiru s drugim jezicima.

U prvom odjeljku Uvoda, koji nosi naslov Hrvatski među indoeuropskim i baltoslavenskim jezicima, Matasović jezike indoeuropske porodice po genetskim kriterijima smješta unutar deset zasebnih grana, a jedna od njih su i baltoslavenski jezici. Nakon nabrajanja baltijskih jezika i iznošenja najvažnijih činjenica iz njihove vanjske povijesti (kada su prvi put posvjedočeni, koji su im najvažniji pisani spomenici i na kojem su pismu pisani, kada su prvi put gramatički opisani, gdje se govore i koliko govornika imaju), Matasović prelazi na nabrajanje slavenskih jezika, navodeći za svaki od njih podatke istoga karaktera kao i za baltijske jezike.

Među slavenskim jezicima obrađuje i jezik kojemu je posvećena ova knjiga, tj. hrvatski, u posebnom odjeljku Hrvatski jezik i izvori za proučavanje njegove povijesti. Tu se u sintetskom obliku iznose već poznati podatci iz vanjske povijesti hrvatskoga jezika, od doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne u 6–7. st., pa sve do danas (što uključuje stvaranje triju narječja: čakavskoga, štokavskoga i kajkavskoga, najvažnije pisane spomenike, pisma kojima su pisani: glagoljicu, ćirilicu i latinicu, prve rječnike, gramatike, početke standardizacije i konačnu gramatičko-leksičku kodifikaciju hrvatskoga standardnog jezika koncem 19. stoljeća.

Govoreći o dodiru slavenskoga s drugim jezicima autor u posebnom odjeljku rasvjetljuje odnos među slavenskim i baltijskim jezicima i aktualizira problem baltoslavenskoga. Konstatira da »čitav niz ekskluzivnih izoglosa, osobito u fonologiji«, među kojima se – kao pouzdan pokazatelj genetičke srodnosti – može uspostaviti relativna kronologija, upućuje na blisku povezanost baltijskih i slavenskih jezika. Stoga je opravdano pretpostaviti postojanje baltoslavenskoga kao jedinstvene indoeuropske grane jezikâ.

Po genetskim kriterijima Matasović slavenske jezike razvrstava drugačije nego što je do sada u slavistici bilo uobičajeno, revidirajući njihovu tradicionalnu podjelu na istočne, zapadne i južne. Za razumijevanje položaja hrvatskoga jezika među slavenskima važni su njegovi poredbenopovijesni argumenti navedeni u odjeljku pod naslovom Južnoslavenski jezici i problem »srednjojužnoslavenskoga«. Budući da se za cijelo južnoslavensko područje ne mogu utvrditi zajedničke inovacije, kao potvrda njegova genetskog jedinstva, to je još manje moguće za »srednjojužnoslavenski« jezični kompleks. Po Matasoviću, »srednjojužnoslavenski« može biti »samo konvencionalan naziv za skupinu dijalekata između slovenskoga i bugarsko-makedonskoga« (umjesto politički nekorektnoga dosadašnjeg naziva »hrvatskosrpski« ili »srpskohrvatski«), ali nipošto ne može figurirati i kao »termin koji ima genetskolingvistički smisao«, tj. iz njega se ne može valjano zaključivati da su jezici koje »pokriva« (hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski) potekli iz istoga prajezika i da su genetski jedinstveni, a još je manje opravdano tvrditi da ih to određuje kao jedinstven književni jezik (kojim govore Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci).

Za hrvatski Matasović utvrđuje »dvostruki identitet: kao standardni jezik, potekao je iz genetski istoga narječja (štokavskoga) iz kojega su nastali ostali srednjojužnoslavenski standardni jezici«. S druge strane, »u genetskom smislu, hrvatski ne predstavlja valjanu jedinicu u dosljednoj klasifikaciji jer kajkavski i čakavski su podjednako ‘hrvatski’ kao i štokavski«. Međutim, između dvije upotrebe pridjeva »hrvatski« u ovoj knjizi, one koja se odnosi na sav jezik kojim »govore i pišu ili su u prošlosti govorili i pisali Hrvati«, i one koja se odnosi samo na standardni oblik hrvatskoga jezika, »samo je prividno nesuglasje«. I hrvatski kao jezik koji uključuje sva tri narječja i cjelokupnu književnost na njima, i hrvatski kao hrvatski standardni jezik imaju svoj kontinuitet u razvitku, i to je ono što obama tim aspektima hrvatskoga jezika osigurava identitet.

Dva su lingvistički najudarnija poglavlja ove gramatike Poredbenopovijesna fonologija i Poredbenopovijesna morfologija. Osim što i opsegom zauzimaju najveći dio knjige, u njima se na konkretnom jezičnom materijalu, glasovima i oblicima, i njihovim međusobnim odnosima unutar odgovarajućih gramatičkih sustava poredbeno prati razvoj hrvatskoga jezika od indoeuropskoga preko praslavenskoga do njegova suvremenog stanja. Zahvaljujući ne samo temeljitom poznavanju problematike koju gramatički obrađuje, nego i svom iznimno razvijenom daru njezina prezentiranja, Matasović jezične pojave opisuje obuhvatno, metodološki jednostavno i razlikovno.

Najprije sažeto prikazuje fonološki sustav indoeuropskoga prajezika (samoglasnike i suglasnike, naglasak i neka fonološka pravila), potom opsežno i s obiljem primjerâ dokumentira razvitak indoeuropskoga fonološkog sustava u praslavenskome, opisujući mnogobrojne promjene do kojih je došlo u suglasničkom i samoglasničkom sustavu. Detaljan opis fonološkog sustava praslavenskoga, koji slijedi, Matasoviću služi kao dobra podloga za prikaz fonološkog razvitka od praslavenskoga do hrvatskoga. Osobito se iscrpno, obrazloženo i na nov način prikazuje funkcioniranje suglasničkih skupina i fonoloških promjena na kraju riječi (koje su imale presudan utjecaj na slavensku pa onda i na hrvatsku morfologiju). Posebna se pozornost posvećuje indoeuropskom i baltoslavenskom naglasnom sustavu i njihovim odrazima u pojedinim jezicima, pogotovo odrazima baltoslavenskoga akuta i cirkumfleksa u baltijskim i slavenskim jezicima, a to je i za pravilno razumijevanje naglasnoga sustava u hrvatskome iznimno važno.

U prikazu fonološkog razvitka od praslavenskoga do hrvatskoga Matasović na primjerima pregledno prezentira najvažnije jezične pojave u slavenskim jezicima koje su uslijedile nakon njihova izdvajanja iz prajezika (palatalizacije, jotacije, metatezu likvida, epentezu poluglasa, razvitak samoglasnika i dr.). Za hrvatski navodi, obrazlaže i poredbeno specificira fonološke promjene (prema općeslavenskom) koje su u sklopu užega prazapadnojužnoslavenskoga za nj karakteristične (nestanak nazala, stapanje y i i u hrv. i, stapanje poluglasova, njihov nestanak ili promjena u a, odraz »jata«, slogotvornih r i l, protetskoga *v, razvoj suglasnika i suglasničkih skupina, druga i treća jotacija, različite vrste kontrakcija samoglasnika, nastanak novih suglasnika f i dž, nestanak suglasnika h i njegovo naknadno uvođenje u standardni jezik, kvantiteta slogova, promjene u akcentu). Na kraju se u tablici daje i kronološki pregled najvažnijih glasovnih promjena u hrvatskome, iz kojega je vidljivo da je hrvatski fonološki sustav najveći broj promjena doživio u 14. stoljeću.

U poglavlju Poredbenopovijesna morfologija Matasović sustavno prati gramatički razvitak oblika od indoeuropskoga preko praslavenskoga do hrvatskoga. Opis započinje s imenicama, podjelom na rodove i prikazom njihove promjene po osnovama, uz poseban prilog o naglasku u imenskoj sklonidbi s trima akcenatskim paradigmama, nastavlja se s pridjevima, njihovom deklinacijom i komparacijom, nadovezuje se na zamjenice i njihovu podjelu po značenju, nakon čega slijede brojevi, prijedlozi, prilozi i veznici, da bi se na kraju autor posvetio iscrpnom opisu glagola, svim njegovim oblicima i načinima. I u ovom je poglavlju tablično prikazan kronološki pregled najvažnijih hrvatskih morfoloških inovacija, iz kojega se vidi da se, slično kao i u fonologiji, najveći broj morfoloških promjena odvio u 14. i ranom 15. stoljeću. Na temelju iznesenih činjenica o jezičnim promjenama u razvoju hrvatskoga Matasović predlaže sljedeću periodizaciju unutrašnje povijesti hrvatskoga jezika: zapadnojužnoslavenski: 7–9. st.; starohrvatski: 9–14. st.; srednjohrvatski: 14– početak 18. st.; novohrvatski: 18. st. do danas. Takva periodizacija svakom budućem istraživaču olakšava posao u proučavanju hrvatske jezične problematike.

Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika ne bi bila potpuna da ne uključuje odnose s jezicima s kojima je hrvatski duže ili kraće bio u intenzivnom dodiru. Zato se na kraju knjige posebno obrađuju kontakti hrvatskoga s romanskim jezicima, zatim s turskim i njemačkim jezikom. Osim navedenih, broj se jezika s kojima je hrvatski bio u dodiru proširuje i na druge, npr. mađarski, a od slavenskih ima nešto posuđenica iz staroslavenskoga, ruskoga i osobito češkoga. U najnovije doba u hrvatski standardni jezik ulazi sve veći broj posuđenica iz engleskoga.

Više od četiri stotine što dužih što kraćih bilježaka ispod teksta (fusnotâ) dovoljno govori ne samo o Matasovićevoj iznimnoj upućenosti u problematiku koju obrađuje, nego i o potrebi njegova autorskog sudjelovanja u njezinu kritičkom komentiranju. Tomu valja dodati i golem broj bibliografskih jedinica kojima se autor u pisanju ove gramatike služio (također oko četiri stotine), od svjetski poznatih lingvističkih publikacija, preko odgovarajućih rječnika indoeuropske i slavenske problematike, do pojedinačnih djela u kojima se raspravlja o jezičnim pitanjima koja Matasović dotiče ili obrađuje u svojoj knjizi. Jedan dio tih djela odnosi se i na priloge domaćih istraživača, posebno onih koji su se bavili ili istraživanjem povijesti hrvatskoga jezika ili istraživanjem njegovih dijalekata. Rezultate tih istraživanja Matasović u ovoj gramatici prezentira kao svojevrsnu sintezu.

Prikaz završavamo s uvjerenjem da je s ovom Matasovićevom knjigom hrvatski jezik dobio gramatiku koja mu je bila ne samo prijeko potrebna, nego i takvu koja će ga više od ikoje do sada kao poseban lingvistički entitet dostojno prezentirati u svijetu jezikâ. Osim mnogo jasnije povijesne perspektive, hrvatski je jezik njome sebi priskrbio i kudikamo izoštreniju suvremenu perspektivu. Stoga je to knjiga koja će još dugo vremena bitno utjecati na hrvatsko jezikoslovlje.

Mirko Peti