Europa u baroknoj prijestolnici

Europa u baroknoj prijestolnici

Kada je prošle godine preuzeo vođenje jedne od najvećih glazbenih priredaba u Hrvatskoj, 39-godišnji varaždinski skladatelj Davor Bobić govorio je o velikoj odgovornosti koja ga čeka u predstojećem četverogodišnjem mandatu, kao i nastavku onoga što su »stariji Varaždinci pokrenuli još 1968, da bi festival utemeljili 1971.«. I već u toj prvoj godini Varaždinske barokne večeri napravile su znatan iskorak prema Europi, ciljanoj publici, ali i prema suživljavanju sa samim gradom. Jedna od najprepoznatljivijih hrvatskih priredaba i jedini hrvatski festival u katalogu Vijeća Europe, koji se ove godine održava po 38. put, od 17. do 19. rujna ponovno će ugostiti mnoge od vodećih solista i ansambala koji se bave tom vrstom glazbe. O tome kako je zaživjela nova koncepcija festivala i kako se skladatelj uspijeva snaći u menadžerskim poslovima porazgovarali smo s Davorom Bobićem nepunih tjedan dana prije početka Baroknih večeri.

Prošle ste godine imali malo vremena za promjene u festivalskoj koncepciji, a ipak je bilo dosta važnih novosti. Jeste li zadovoljni onime što ste od preuzimanja Festivala postigli?

– Jako sam zadovoljan, jer mislim da smo obavili lavovski dio posla u jako malo vremena. Stručni komentari i kritike, kako hrvatske tako i inozemne, vrlo su pozitivno ocijenili novi koncept festivala. Vjerujem da će ove godine zadovoljstva biti i više, jer smo za pripremu i osmišljavanje programa imali više vremena. No, u cjelini nikad ne možete biti posve zadovoljni, s obzirom da je riječ o poslu koji u sljedećih deset godina ima postići mnogo toga.

Što držite okosnicom svoje koncepcije?

– Bit je u autentičnosti izvedbe barokne glazbe, proširenju festivala u sedam država Europske Unije i zgusnutom programu s dnevno tri-četiri koncerta. To sve zajedno čini radost glazbe koja ispunjava grad, koji je prekrasan i sam po sebi. Kad se glazba unese na njegove trgove i u njegove dvorane, čitav grad živi za festival. Mislim da smo postavili koncept koji ima lijepu budućnost. O tome dovoljno govore rasprodani koncerti. Znate, nama je najveće zadovoljstvo i veselje kada vidimo da je publika do posljednjega mjesta popunila dvorane, i to u trenutku kada ozbiljna glazba doživljava krizu u broju posjetitelja. Sretan sam da Barokne večeri prošle godine nisu imale poteškoća kakve imaju druge sredine. Zato sam, kao rođeni Varaždinac, ponosan što sam dio festivala i te tradicije.

Prošle godine zemlja partner bila je Slovačka, a ove je godine to Izrael.

– Da. Riječ je o povijesnom događaju za Festival, pa i za Hrvatsku. Mi smo, naime, jedina institucija u državi koja je dobila mogućnost obilježavanja 60. godišnjice osnutka države Izrael. Barokne su večeri dio službene proslave 60. godišnjice osnutka Izraela, činjenica koja će, vjerujem, biti pravo valorizirana tek u vremenima koja dolaze. To držim velikom povlasticom. Dolazi nam mnoštvo izraelskih ansambala i novinara.

Jeste li zadovoljni ovogodišnjim programom?

– Iskreno mogu reći da sam prezadovoljan. U šali kažem da je ove godine program tako dobar da će onaj tko dođe na dva tjedna u Varaždin morati sve vrijeme provesti na koncertima. Teško je bilo koga izdvojiti. Možda tek neke velikane, poput Emme Kirkby i ansambla London Baroque iz Londona, Academy of Ancient Music iz Londona, Salzburger Hofmusik... U koprodukciji s Operom HNK napravili smo Monteverdijevu operu Orfej s velikim dirigentom Herveom Niquetom... Zaista je teško izdvojiti sve zanimljivo.

Što je sa suradnjom s londonskim Händelovim festivalom, koja bi trebala biti kontakt s vrhunskim svjetskim ansamblima?

– Mi smo s Londonom u stalnom kontaktu. Ove godine dolazi nam glavni kritičar »Early Music News Magazinea«, publikacije koja se distribuira u najmanje tridest tisuća primjeraka, koji će pratiti festival. Inače, velika nam je želja povezivanje s Händelovim festivalom, no tu još predstoji dosta pregovora i razgovora. Engleska je, naime, uzor za interpretaciju rane glazbe. Nama je velika želja da sljedeće godine, kada slavimo osamsto godina slobodnoga kraljevskog grada Varaždina, ugostimo velikog maestra Nikolausa Harnoncourta, koji je u djetinjstvu, što se malo zna, boravio u dvorcu Opeka kraj Varaždina. Ujedno, on je uveo danas prevladavajući koncept autentičnosti izvedbe barokne glazbe.

Kako ste pomirili umjetnika u vama s menadžerskim poslovima jednog važnog festivala?

– Pa, to je uvijek teško pitanje. Danas, nažalost, skladatelji ozbiljne glazbe ne mogu živjeti od skladanja. Na zagrebačkoj Akademiji, ako se ne varam, u posljednjih je nekoliko godina primljen samo jedan skladatelj. Moram priznati da se bojim da naša struka gubi utrku s vremenom, globalizacijom i svime što ona nosi. Mislim da su skladatelji malo eksponirani u medijima, dok izviru neke čudne nove vrijednosti. Ljudi se prilagođavaju užurbanu životu u kojem se trči za materijalnom dobiti, a one prave vrijednosti koje su nekad krasile ljude, što možemo čuti i u baroknoj glazbi, danas polagano nestaju. Nekih menadžerskih sposobnosti, vjerojatno, imam zbog toga što su moji roditelji bili ugostitelji. No, taj je posao težak za skladatelja, jer dosta guši glazbenu kreativnost. Moram priznati da ovo radim ponajprije zbog Varaždina i zbog ljubavi prema sredini u kojoj sam rođen.

Vaš opus sadržava više od stotinu djela. Što najradije komponirate?

– U posljednje vrijeme to su velika oratorijska i scenska djela. Trenutno radim na jednoj narudžbi Europske Unije, u povodu proglašenja Pečuha kulturnom prijestolnicom Europe 2010. Riječ je o biblijskoj temi, kompoziciji Izajia za 150 glazbenika, na kojoj radim danonoćno. Tu temu još nitko nije obrađivao u smislu oratorija, čak ni Bach ni Händel.

Simfonija Vukovar drži se vašim najvažnijim djelom. Osim glazbenog, ona ima i emocionalni naboj. Kako vi doživljavate to djelo?

– Vukovarski rekvijem je nastao kao reakcija na sve što se za rata događalo u Vukovaru, što je mene jako pogodilo, jer sam kao srednjoškolski nastavnik predavao brojnoj djeci iz Vukovara. I osobno, kao čovjek koji obožava svoju zemlju, budući da nijedno veliko djelo nije posvećeno toj tragediji, osjećao sam dužnost i obvezu nečim pridonijeti da se ta tragedija ne zaboravi. Pogotovo stoga što su mnogobrojni Varaždinci nestali u Vukovaru i što su bili među najhrabrijim braniteljima Vukovara. Mnoge od tih ljudi osobno sam poznavao i sve me to jako pogodilo. Mislim da je bila moja moralna obveza napisati to djelo, koje me uvijek podsjeća na teške trenutke. Mislim da će ono ostati kao bogatstvo hrvatske kulturne baštine, dokument teške i nesretne prošlosti koju je zemlja proživljavala.

Jedna od vaših novijih kompozicija, Veronika Desinićka, spaja tradicionalnu i ozbiljnu glazbu, odavna poznat koncept. Kako mu vi prilazite i što osobnoga i novoga tu donosite?

– Uvijek kažem da je to unikatni primjer u hrvatskoj glazbi i jako sam sretan što je to djelo dobilo nagradu Boris Papandopulo Hrvatskoga društva skladatelja. Novost toga djela jest što se tu prvi put u povijesti glazbe spajaju nacionalni tamburaški orkestar i narodno pjevanje sa simfonijskim orkestrom. Isto tako, prvi se put spaja plesna komponenta tradicije hrvatskoga folklora s klasičnim baletom. Ništa slično prije toga nije viđeno ni u hrvatskim, ni u europskim okvirima, iako je bilo pokušaja da se pojedini tradicionalni instrumenti stavljaju u simfonijski orkestar. Ali da se tradicionalna plesna glazba spojila s klasičnim baletom, a narodni folklorni ansambl sa simfonijskim, to se nikad prije nije dogodilo. U ovom slučaju to je uspjelo zahvaljujući ansamblu Lado i Dinku Bogdaniću. Moram priznati da mi je jako žao da to djelo još nije izašlo izvan granica Hrvatske. No, to zašto nemamo jedinstvenu prezentaciju hrvatske glazbe u svijetu, to je zasebna tema koja me prilično muči.

Sve više skladate za balet, operu, mjuzikle... Koliko je tu riječ o osobnoj sklonosti, a koliko o praktičnoj mogućnosti bolje zarade?

– Moram reći da volim pisati sve vrste glazbe. Kao i mnogi drugi skladatelji, želio bih pisati i filmsku glazbu. Pogotovo jer mnogi kažu da imam nevjerojatnu sposobnost transponiranja pokreta u glazbu. Nažalost, nisam još imao prilike pisati za film, ali sam, zahvaljujući gospodinu Prohiću, radio glazbu za velike dramske projekte. Točno je da je tu, donekle, prisutan i taj materijalni efekt, ali on nije prevaga. U današnjoj situaciji svaka se narudžba mora prihvaćati. Od ozbiljne glazbe, nažalost, u hrvatskom se stvaralaštvu ne može živjeti.

Koliko je teško, kao skladatelj, djelima reagirati na suvremeni život, komentirati društvo, stanje svijesti i događaje?

– Teško je, ali to je oduvijek bila zadaća skladatelja. Upravo su umjetnici velikim djelima znali prezentirati suprotna mišljenja i, na neki način, upozoravati ljude u kojem smjeru povijest ide. Mislim da je tu glazba, kao umjetničko razmišljanje, igrala važnu ulogu. Mislim da glazba mora ljude činiti čistijim i iskrenijim, mora biti humana i graditi ideale čovječanstva, slaviti ono Božje u nama. Kad skladam, ja se vodim upravo tom mišlju.

Radili ste glazbu za predstavu Dundo Maroje. U Držića sve se temelji na dualitetu ljudskih vrlina, zatim mladosti i starosti... Koliko vam je blizak takav svjetonazor i s kojim ste razmišljanjima prišli komponiranju?

– Gledajte, drama i scena uvijek su, na neki način – život. U velikim dramskim prikazima, u velikih pisaca, ono što se događa na sceni prikaz je svakodnevnoga života – od radosti i veselja do smrti i velikih životnih promjena. Meni takav pristup jako odgovara, jer takvo poimanje mogu prenijeti u glazbu. U Propovjedniku piše da sve ima svoje vrijeme – vrijeme rađanja, vrijeme vjenčanja, vrijeme umiranja... Čitav je život proporcionalan i ima veliku težinu i značenje. Svi smo mi u ovom svijetu prolaznici... No, što sam stariji, neke ideale s kojima sam krenuo u umjetnost danas gledam iz druge perspektive, možda mudrije...

Na čelu Varaždinskih baroknih večeri naslijedili ste Vladimira Kranjčevića, koji je festival vodio tri desetljeća. Očekujete li i vi toliki staž?

– Ne vjerujem. U europskim okvirima, to je nevjerojatan staž. Maestro Kranjčević napravio je od Baroknih večeri veliku priredbu i dao mnogo toga. Držim da bi čovjek trebao znati kada se treba povući. U svakom slučaju, mislim da je to nerealno i, da budem iskren, ne bih to ni želio, jer je to težak i zamoran posao, posao koji uzima cijela čovjeka. Tu treba dati obilje kvalitete i hrpu entuzijazma, a to se ne može na dugu prugu. Jednostavno, treba znati kada otići i nadam se da ću prepoznati taj trenutak. Do tada, želio bih da Varaždinske večeri postanu jedan od najboljih festivala barokne glazbe u Europi, najveći u široj regiji i jedan od vodećih svjetskih festivala. Na dobru smo putu i mislim da će to biti važna promocija i Varaždina i Hrvatske.

Velimir Cindrić