Erotanazija

Erotanazija

Nakon više zbirki tjelesne ekstaze, u zbirci Tihi alati nalazimo novoga Milka Valenta (1948) inače poznata po glasnosti i glasnoći posve drukčije naravi. Prije nego što je u jeziku našao mogućnost provokacije, Valent ga je prihvatio kao vokaciju, kada je kao znak naraštajne identifikacije preuzeo poetiku semantičkog konkretizma. To nesvjesno, remboovski razdešeno slaganje označitelja s označenim navelo ga je da u potrazi za jakim označiteljima otkrije energiju spolnosti skupa sa žilavošću zabrana koje je sputavaju. Provokacija i pljuska konvencionalnom ukusu karakteriziraju Valenta više nego ikoga od časa kad je prihvatio šezdesetosmašku seksualnu revoluciju, posljedica koje je zacijelo bila detabuizacija erosa i otvaranje hermetičnoga rječnika poezije spolnom nazivlju. Valent pritom nije bio voajer ni skatolog, nego junak i protagonist svojih spolnih demonstracija koje je u punom smislu živio i ispisivao. Kako je prekoračivanjem svih zabrana otkrio da je moguće reći sve, a da to nikoga više ne šokira – i da ga umalo nije ubila prejaka riječ – odlučio se, kako uočava Krešimir Bagić, »za krajnju manirizaciju lirskoga govora i na sakralizaciju seksa kao iskonskog prostora humaniteta«. Alati lirske manire zamjenjuju magični konkretizam kurca i pičke koji ostaju neponovljivi, vraćeni iz sakruma u polusvijet psovke, odakle su bili uzeti za kratko sakralno prosvjetljenje. Alati se zadovoljavaju da budu sredstva hipermetaforičke manire kad »bijes i tugu maskiramo šarenim naljepnicama jezika« (Brzi odlomci). Hipermetaforizam je hipertrofija u kojoj svaki pridjev i imenica, tehnikom spoja krajnosti koji je izumio drevni manirizam, dobivaju energiju »ugodnog užasa« kojom transcendiraju ekspresiju:

»vrijeme patnje počelo je s Gutenbergom, a vrijeme ugodnog užasa s Internetom i brzim tijelima na putu do obrade teksta, identiteta i žudnje«. (Brzi odlomci)

Umjesto magije doslovnog, manira brzih odlomaka:

»gadiš mi se dok uživam u tebi«.

Ima nešto u čemu su protivnici iskustva jezika u pravu: onomu tko se jezika laća, tome jezik izmiče u kojoj god formi pokušao fiksirati njegovu pretvorbu. Ljubav prema označiteljskoj kombinatorici završava u hipermetaforizmu, nakon čega preostaje samo vraćanje nultom stupnju jezika, stanju neutažive i napokon neplodne žudnje kojoj je predmet jezik sam. Manirizacijom lirskoga govora pjesnik na stanovit način izmiče sam sebi u zavodljivoj igri između nedorečenog i previše rečenog, što odgovara kasnom času Valentove lirike.

Tihi alati započinju stihom koji je gotovo negativan program u degradiranu svijetu:

»U poeziji je sve manje poezije«

(Zamućene leće)

Moglo bi se reći da je to povratak poeziji i kultu alatâ koji bi joj pomogli doći do novog izražaja i, što je još važnije: do novog sadržaja, nakon kapitalnog osvjedočenja o vezi erosa i poezije. Zar može biti poezije kada se eros povukao u kupovnu ljubav ili u erotanaziju:

...slutim da ipak ima lijeka za poeziju

koja će nas dostojno ispratiti u bogato ništa

u svijet bez bolnih psihofizičkih ukrasa

u nirvanu, u nirvanu

(Krhotine)

Tihi alati pisani su onkraj tih usudnih iskustava svijeta i poezije, oni nam pomažu preživjeti ili dosegnuti nirvanu, ma što se pod time podrazumijevalo.

Pjesnik još hoće živjeti doslovnost ljubavi u kojoj spolovilo može biti njezin iskaz. Ne mogući izdržati bez ljubavi – kao ilustraciju oprečne srodnosti ljubavi sa smrću – pjesnik kupuje sebi grob (Vlasnik groba) kao što Orfej zbog ljubavi silazi za Euridikom u Had. Valent ne može sakriti od sebe spoznaju da se naš izvorni doživljaj svijeta seli u ekologiju jer naš obzor postaje sve više zonom smeća. Hipermetaforizam nas uvjerava da, kad metafora može biti sve, doista ništa nije više metafora, pa je posljednje što će učiniti posljednji pjesnik obraćajući se Bogu, svjestan da je pjesnikovo manipuliranje s metaforom dovelo do njezine smrti:

Bože, ti si tako htio, neka bude volja tvoja.

Sa mnom je umrla poezija.

Najvažniji njezin alat – metaforu –

Ponijet ću sa sobom u grob. Amen.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bez metafore teško je i cigaretu pripaliti

Tihi alati, koliko god daleko od provokativnoga Valenta, knjiga je manirističkoga nadahnuća suptilna u prizivanju opreka među kojima se još može roditi pjesma. Ona također potvrđuje ideju o pjesniku kao najboljem i jedinom protagonistu svoje poezije.

Zvonimir Mrkonjić