Božji nacrt za svijet i život po njemu

Božji nacrt za svijet i život po njemu

U svojoj petoj knjizi pjesama pod naslovom, koji se isprvice razrješava svojom predstavnom slikom Gospodinov štićenik, Mario Bilić (Imotski, 1963), više nego ikada prije, posvema se svrstao u red pjesnika za koje je pisati isto što i sviđati se Bogu. Svoju duhovninu on će hrabro iznositi kao funkcionalni vjernik (kršćanin) smatrajući da uvijek postoji nešto važnije od pojavne prirode materijalnog i elektroničkog doba. Čak ga ne zanima vidljivo prenošenje iz tvarnog u duhovni svijet – on teži osobnom programu i izravnoj komunikaciji s Isusom iz Nazareta. Mesija pomazanik središnja je ličnost knjige uz koju pjesnik osjeća prijateljsko uranjavanje u idealne slike te pritom prigušuje svoj ego i dobrovoljno se podčinjava Njegovoj vlasti. Bilić, nadalje, vjerom svjedoči da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo stvoreno od nevidljivog: »I reče Bog…i bi tako«. U tom smislu kategoričan je i autor pjesama, koji smatra da vjera drži stvarnim ono što osjetila još nisu otkrila. Stoga, iako su njegove pjesme izrijekom jednostavne, posvema transparentne, asketske i lapidarne, gustoća misli sažeta u njima pohranjuje višak apsolutnih i nepromijenjenih vrijednosti – »nebesku hranicu« i napokon postojanje višeg reda. Transcendentnost, usuprot suvremenoj pukoj registraciji zbilji, doseže vrhunac u smislenosti Kristova života i žrtve zbog kojih treba živjeti.

Za Bilića, Krist je razuman odgovor njegovim najdubljim željama. I dok se mnogobrojni među nama oglušuju na evanđeoske poruke, on nudi priopćive sadržaje i poznate motive, ali s oniričkom dubinom koja je uvijek u službi cjelokupnoga Božjeg nacrta za svijet. Sin Božji omiljelo je pjesnikovo svjedočanstvo i meditativni element, a slijedom toga i nužna pomoć uz koju je moguć orijentacijski pristup tom i takvu zlosretnom svijetu. Podsjetimo: Sveti Ivan, apostol i evanđelist, ističe pri svršetku evanđelja svrhu svoga pisanja o Isusu i njegovim djelima: »da bi ljudi uzvjerovali da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imaju život po njemu«. Svakako da se tomu priklanja i Bilić priželjkujući da se Krist djelom utjelovi (recimo to slikovito) u njegovim pjesmama. On pak dragovoljno pristaje na svaku žrtvu ne bi li na neki način i sam pridonio otkupljenju od grijeha – polazeći, jasno, od sebe sama.

Knjiga se otvara pjesmom pod naslovom Molitva, koja je to po sadržaju i motivaciji: »skruši gospodine // ubodi me / u srce / svojom ljubavi // da propjevam // da proplačem // skruši gospodine«. Osjeća se višak molbenoga govora i manjak slikovitosti, jer je pjesnik posve usredotočen na osjećaj kajanja i skrušenosti te nas izvantekstualna aluzivnost upućuje na zaključak da ta ekspozicija iskanja želi da ga Gospodin obdari milošću. Krist je za Bilića u svakoj točki prostora: u jami njegova tijela, u krvi, u blatu, u očima, u gladi, u suzi, u svjetlu, u boli, u gromu, u pohvali, u sjeni, u jabuci, na dlanu, i dakako, u čovjeku i na križu. Pjesnik se koristi molitvom jer vjeruje da Bog nagrađuje te je njegov pristup počesto pokajnički, no isto tako zna da će mu grijesi biti oprošteni te će se postupno osmjeliti i pristupiti tronu milosti. Jedno je sigurno: riječi kojima se koristi Bilić već sada su povećan ulog za dobivanje božanskog prihvaćanja prema logici – »Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi«. No, čitaču ovih pjesama bit će jasno da se književni i životni pjesnikov religiozum poklapaju te teže istinskim i dubinskim rezonancijama. I zaista mi osjećamo drhtaj njegove religiozne duše, koja naprosto svjedoči spoznaje višega reda, a kojih se pjesnik olako ne odriče. Krist se odista ne predočuje virtualno (ne simulira se), već stvarno – snagom vjere.

Bilić pritom zaista vodi brigu za jezik, ono simboličko, metafizičko i astralno. Ponekad ima i odstupanja od takva postupka i to onda kada kao čovjek poželi zbiljsku identifikaciju s Kristom, kao što su to svojedobno pokušali (i uspjeli) pjesnici Nikola Šop (pjesma Gdje bih vodio Isusa) i u novije vrijeme Ivan Golub. U tom smislu instruktivna je Bilićeva pjesma Isus u školi: »sjedi / u magarećoj klupi // ocjena

mu / redovito jedinica // sniženo mu je / vladanje // optužen je / za nemoral // a učitelji / i učenici / na glas viču // raspni ga // raspni ga«. Ta koincidencija Boga i čovjeka, ta prisnost, očituje se i u pjesmi Krist probija led: »i dok bi / okom trepnuo / okrenu / ispisan list // poznam te / ti si / Mario // ja sam ti // Mario / Krist«. Dakle, iako se Mario nadahnjuje prvim apostolskim katehezama, on umije propjevati prisnošću koja ne obvezuje, već se kreće po nalogu vlastitih ushita.

Bilićev leksik nikada nije upotpunjen riječima osude protiv zaslijepljenog izvanjskog svijeta, a nije raspoložen ni za ispravljanje pogrešnog mišljenja u drugih – ne bi li tako otvorio prostor za pravu vjeru. On zasad ostaje pomalo izoliran u svojoj očinskoj kući ne čineći od sebe spomenik vjere, nego čovjeka sa slabim i jakim osobinama. Vrlo je ganutljivo njegovo poimanje Kristove Muke kao nepresušna vrela čovjekova preispitivanja pa je veći dio pjesama prožet otkupiteljskom žrtvom Isusa Krista. Upravo će tim pjesmama Mario Bilić upotpuniti hrvatsku liriku Velikog petka i Pasionske baštine.

Niz kreposti zrači iz tih stihova, kao i simboli kruha i vode (srži misne hrane), ali i križa – najstarijega simbola kršćanskoga svijeta. Takav rekvizitarij pripomaže pjesniku da najveće vrijednosti nalazi u dobroti, poštenju i ljubavi prema općim sakralnim vrijednostima, koje u krajnjoj instanci znaju iznjedriti supstancijalne vrijednosti. Konkretan život i njegove gole činjenice pjesnika u ovoj knjizi uopće ne zanimaju te će on djelovati posve anakrono u sklopu generacijske pjesničke postave među suputnicima. Začudo, Bilić nije pokleknuo uz teror stvarnosne poetike, kojoj se mahom priklanjaju njegovi vršnjački suputnici. On uporno traži recepciju i u časopisima koji su pretežito sekularne naravi, možda čak i više nego u onima kršćanske provenijencije i svjetonazora. Time kao da poručuje da je njegov tematsko-motivski svijet sveprisutna civilizacijska tvorevina. I mi vjerujemo: zbog njegovih milosnih riječi Gospodin će ga uslišiti.

Sead Begović