Bogata paleta izložbi

Izložbe Muka po ženi (Female Trouble); Arhitekti Alvar Aalto i Sep Ruff (1908-1982). Moderna s tradicijom, Pinakothek der Moderne, München, do 5. listopada 2008.

Bogata paleta izložbi

U minhenskoj Pinakothek der Moderne trenutno se može vidjeti nekoliko zanimljivih izložbi. Pozornost plijeni izložba fotografija Female Trouble. Die Kamera als Spiegel und Bühne weiblicher Inszenierungen, kamera kao zrcalo i pozornica insceniranja (umjetnica), čiji bi podnaslov mogao biti i Žene i kamera. Intrigantan naslov posuđen je iz filma Johna Watersa iz 1974, Female Trouble, koji prati put Dawn Davenport od nesretne tinejdžerke do masovne ubojice, a sve je potaknuto njezinim nezadovoljstvom jer nije dobila cipele na visoku petu za dar. No, u središtu izložbe nije opsjednutost cipelama i modnim dodacima, kao tipičan ženski fetišizam koji prevladava medijima, iako se većina ovdje izloženih radova umjetnica u određenoj mjeri bavi propitivanjem i istraživanjem klišeja vezanih za žene, društvene i političke definicije žene i njezine pozicije u društvu. U prvom su planu same umjetnice, način na koji same sebe doživljavaju, istražuju svoj identitet kao žene i kao umjetnice, problem određivanja i odnosa prema vlastitu Ja, promatrano kroz objektiv fotografske kamere. U nekih je izraženije bavljenje ulogom žene u društvu, klišejima i stereotipima koji prate žene, dok su druge okrenute pitanjima rodnog identiteta i njegovih granica.

U ovako zamišljenoj izložbi kao prva asocijacija umjetničkog samoinsceniranja nameće se djelo američke umjetnice Cindy Sherman, koja se od sedamdesetih bavi istraživanjem i propitivanjem ženskog identiteta insceniranjem ustaljenih prikaza žena u umjetnosti, koje precizno ponovno oživljava pred objektivom kamere. Njezine fotografije i otvaraju izložbu, na samu ulazu je Untiteled #216 iz 1989. u pozi Bogorodice s djetetom koja doji, hladnom preciznošću detalja rekonstruiran prizor dovodi u pitanje i sam motiv slike koji je dugo vremena bio zamalo jedini i obvezan za prikazivanje žene u zapadnoj umjetnosti, ali i odnos prema ženama koji iz takva prikazivanja njezine uloge proizlazi. Sherman propituje i suvremene klišeizirane prikaze, kao vamp-pozu i simbol ženstvenosti, Merlinku iz 1982.

Izložba nas vraća na same početke takva pristupa fotografiji. Već 160 godina žene se uvelike koriste kamerom, poslije i videokamerom, kao umjetničkim sredstvom, posebice sredstvom samoinsceniranja. Kako ženama nije bio moguć pristup umjetničkim akademijama, ili u vrlo malu broju, gdje su mogle stjecati umjetničku naobrazbu, one su – jasno, pripadnice višeg društva – često posezale za fotografskom kamerom. Prikazana su djela dviju umjetnica, serija fotografija Comtesse de Castiglione i Lady Clementine Hawarden, iz 1857, Victoria & Albert Museuma u Londonu. Uz portrete članova obitelji, obje se umjetnice okreću i same sebi, rade autoportrete u različitim kostimima, glume likove iz literature ili opere, ali i apstraktne personifikacije. Posebno su zanimljive londonske fotografije Lady Hawarden, koja je igrom zrcalima i svjetlošću išla i korak dalje u dokidanju realiteta i prostornih granica.

Fotografije iz 50-ih i 60-ih često imaju dokumentarni karakter, izložene su brojne snimke umjetničkog aktivizma na ulici, primjerice snimaka akcija minhenske umjetnice Waltraud Lehner pod imenom Valie Export iz 1968.

Problematika ženskoga tijela i odnosa prema njemu tema je koju sve umjetnice barem dotiču, a obilježavaju djela Ane Mendiete, koja tijelo tretira kao mikroskopski preparat pod objektivom. Granice i pitanja rodnog identiteta problematiziraju se u portretima drag queens njujorške scene Diane Arbus ili Nan Goldin. Kolika je utjecaja na fotografkinje imala Cindy Sherman, pokazuju djela Daniele Rossell, nastala vjerno slijedeći njezinu estetiku, s kadrovima iz vesterna, a sličnost pokazuju i na prvi pogled potpuno drukčije fotografije iz japanskoga društva Tomoko Sawada, u kojima se miješaju stereotipi tradicionalnoga i modernog života. Idole pop-kulture i opća mjesta vizualne kulture na zanimljiv način propituje Katharina Sieverding u seriji autoportreta na tragu Warhola.

Umjetnice posežu i za književnim motivima, na prvi pogled to su idilične fotografije, koje opet kao da prizivaju Shermanovu, Sophie Calle: Days Under the Sign of B, C & W, iz 1998. što insceniraju motive iz romana Paula Austera Levijatan iz 1992. Kičasto sentimentalna fotografija izazovne plavuše na krevetu u prozirnu negližeu okružena je životinjama i predmetima, no pomnijim gledanjem otkrivamo da su to mrtve, punjene životinje. Utopistički je i kičast, poput mjuzikla iz 60-ih, na prvi pogled i video Ever Is Over All iz 1997. švicarske umjetnice Pipilotti Rist. Umjetnica u opravi pomalo nadahnutoj estetikom filma Čarobnjak iz Oza veselo skakuće ulicom, uz istodobnu agresiju – palicom poput cvjetnog tučka razbija stakla na automobilima, a na sve to prolaznici, pa i policajka, reagiraju jednakom ljubaznošću i vedrinom.

Širok spektar tema i vrlo heterogen karakter izloženih djela, koliko god bio zanimljiv i informativan, ujedno je i glavni nedostatak izložbe. Autori se nisu odlučili za strožu koncepciju, pa se izložba pomalo gubi, varira od uspostavljanja kronološkoga pregleda i prikaza kontinuiteta ovakva pristupa fotografiji u umjetnica u vremenskom rasponu više od stoljeća i pol. No, u djelima druge polovice 20. stoljeća izložba se zasniva na načelu od svega pomalo najrazličitijih strujanja, a prikazanoga je zaista malo, po broju izloženih djela. Tako ostaje dojam da su autori puni ambicija krenuli u ostvarivanje projekta, koji uz pregled daje veze pojedinih razdoblja i problema, no jasnija nit i ideja izložbe zasigurno bi imala većeg uspjeha. U tom smislu katalog izložbe s dvjestotinjak fotografija doima se uspješnijim.

Osim fotografija umjetnica u prizemlju Pinakoteke, u Muzeju arhitekture trenutno je izložba neizvedenih skica finskog arhitekta Alvara Aalta (1898– 1976) Im Sand gezeichnet: nicht realisierte Entwürfe von Alvar Aalto (Nacrtano na pijesku: nerealizirani projekti Alvara Aalta), nastala u suradnji s Muzejem Alvara Aalta u Helsinkiju. Kao malokoji arhitekt, Aalto je bio strastveni crtač, o čemu rječito govori njegov citat na početku izložbe: »Bog je stvorio papir da bi se na njemu crtala arhitektura«, kao i petstotinjak njegovih izloženih crteža. Upravo se na prvoj skici, prvom crtežu, može najbolje spoznati ideja sama arhitekta, koja se poslije u planiranju i realizaciji projekta možda teže otkriva. Izloženo je mnoštvo skica i uhvaćenih ideja, ali i nekoliko projekata, u kojima možemo pratiti Aaltov način stvaranja i razmišljanja, od skice preko različitih faza planiranja do makete. Arhitektura, najnezahvalnija za postave u muzejima, jer je nužno svedena na dvodimenzionalne ili umanjene makete, ovako se promatraču otvara u različitim stupnjevima nastanka. Izdvajaju se pojedini problemi kojima se Aalto bavio u različitim projektima, kao tema projekta: krov, kuća na brijegu, voda kao element, arhitektura kao znak. Ekipa oko voditelja muzeja Winfrieda Nerdingera, profesora na TU München, ponovno je uspjela vrhunski postaviti i zamisliti izložbu, koja djeluje poučno, a ne dosadno didaktički, bez pretjeranih vizualnih efekata suvremenih sredstava projiciranja, koja često postaju sama sebi svrhom na izložbama arhitekture. Aaltovo djelo postaje pristupačno na više razina, od sama crteža koji je estetski zanimljiv, može se promatrati i kao samostalno umjetničko djelo, ali i kao arhitektonska skica, iz koje slijedi model.

Uz nju je postavljena i izložba djela minhenskog arhitekta Sepa Ruffa, čija su djela spoj moderne s tradicijom. Ruff je veliku važnost imao u 50-ima i 60-ima, u razdoblju intenzivne obnove i nakon ratnih razaranja. Njegov arhitektonski rukopis karakteriziraju velike staklene površine, rastvoreni zidovi, jednostavne jasne linije i volumeni, primjerice, Neue Maxburg u Münchenu, 1953–57, ili njemački paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, iz 1958.

Dubravka Botica