Antijunaci domovinskog arta

Antijunaci domovinskog arta

Na jednom internetskom forumu stanoviti prilično lucidni, duhoviti i pismeni korisnik filmove suvremene hrvatske kinematografije površno i simplificirano, no zanimljivo dijeli na nekoliko podskupina, u njih svrstavajući naslove među kojima uočava zajedničke formalne, tematske i svjetonazorske osobine. Pa tako uz »socijalne post-ratne tugaljive drame« (Isprani, Crvena prašina, Ispod crte), domaća celuloidna ostvarenja dijeli na filmove plesnjake (manje-više eskapistička djelca koja se nostalgično bave onim što korisnik naziva »odrastanjem u socijalizmu«), među koje ubraja Kraljicu noći, Ne dao Bog većeg zla i Snivaj, zlato moje, potom »UDBA-filmove«, storije o Hrvatima zbog nacionalnih uvjerenja proganjanima u vrijeme socijalizma (Život sa stricem, Priča iz Hrvatske, Krhotine, Garcia), zatim »povijesne i filmove o Drugom svjetskom ratu« (Čaruga, Đuka Begović, Četverored, Duga mračna noć), nadalje pretenciozne i hermetične art-uratke (Nausikaja, Sami, Nebo, sateliti) te naposljetku, možda i najvažnije i najbrojnije, filmove koji se bave Domovinskim ratom ili se njega tematski dotiču, a među koje ubraja djela Vukovar se vraća kući, Svaki put kad se rastajemo, Božić u Beču, Cijena života, Bogorodica, Kako je počeo rat na mom otoku, Svjedoci, Dva igrača s klupe… Među zajedničkim obilježjima filmova spomenutima u posljednjoj podskupini autor odveć pojednostavnjeno, grubo i bez osjećaja za nijanse navodi njihove ratom traumatizirane i klišeizirane protagoniste koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja, u slow-motionu realizirane scene pogibije ili teška ranjavanja (anti)junaka, arhetipski prikaz njegove zabrinute, uplakane i nerijetko crnim rupcem zabrađene majke koja stoji uz štednjak, te napokon grotesknu i karikaturalnu sliku negativaca, bradatih i pijanih četnika u kontrastu s kojima i protagonist gubi na životnosti i uvjerljivosti. Premda se neka od spomenutih općih mjesta filmova koji se izravno ili posredno bave Domovinskim ratom lako uočavaju i u aktualnom pulskom pobjedniku, doslovnostima, simplifikacijama, dramaturškim nelogičnostima i pretjeranim gomilanjem tragedije opterećenoj psihološkoj drami Ničiji sin Arsena Antona Ostojića, vrijedi osvrnuti se na prikaz hrvatskog vojnika u domaćim filmovima, redovito pojednostavnjen i sveden na dvije slike koje u otvorenom pismu dramatičaru Mati Matišiću, objavljenu u prošlom broju »Vijenca«, navodi teatrologinja Sanja Nikčević. S jedne strane na neveselu sliku slomljenih ljudi koje su doživljene ratne strahote pretvorile u tjelesno i duševno hendikepirane osobe nesposobne prilagoditi se društvu oko sebe i tranzicijskoj stvarnosti današnje Hrvatske, na (auto)destruktivne figure, alkoholičare i obiteljske nasilnike osuđene na tragičan kraj, odnosno s druge strane na tmurnu priču o nekadašnjim ratnim drugovima koji su se tijekom proteklih trinaest godina transformirali u boljem slučaju u lokalne minitajkune neosjetljive na nevolje drugih, a u gorem na pripadnike ili šefove zločinačkih organizacija u ostvarivanju svojih ciljeva spremnih hladnokrvno iskorištavati nekadašnje suborce i gaziti preko njihovih leševa. Gospođa Nikčević pita se zašto umjetnički prikaz naše stvarnosti ne nudi pozitivne emocije, odnosno ono što slavni producent Branko Lustig u nedavnom novinskom intervjuu govoreći o hrvatskom filmu naziva braniteljskim optimizmom, »nekom mogućnošću i vjerom da će jednog dana biti bolje«. Napominjući da se u potencijalnom filmu ili prema njemu primjerenijoj televizijskoj seriji s temom Domovinskog rata, za čiju realizaciju drži da bi trebalo proteći najmanje pola stoljeća, u storijama o razočaranim ratnim veteranima, dragovoljcima i osobama s PTSP-om valja pozabaviti time zašto su izgubljeni, kako će se uhvatiti ukoštac sa životom i tko im u tome može pomoći, Lustig neizravno donekle daje i odgovore na postavljena pitanja.

Pola stoljeća zasigurno jest pretjerana povijesna distanca, no opravdana je bojazan da bi se kolektivno realiziran film o Domovinskom ratu, projekt koji se najavljuje u posljednje vrijeme, unatoč tome što je načelno riječ o inicijativi koju valja pozdraviti, mogao izvrgnuti u propagandni pamflet. Dramska ili filmska priča o kojoj govori gospođa Nikčević, a koja bi uz državnu neovisnost i vrijednosti proistekle iz Domovinskog rata afirmirala pozitivne i neupitne društvene vrednote, »obitelj, prijateljstvo, osmijeh ili sunčani dan«, već se na papiru doima ne osobito poticajnom i aktualnom, iz jednostavna razloga što ne sadrži snažniju dramu, osobne ili kolektivne frustracije, neriješene obiteljske odnose, prikaz društvene patologije i tome slično. Svakako, onespokojava dominantno negativistički pristup kojim se u domaćim filmovima postuliraju dragovoljci i sudionici Domovinskog rata, u skladu s dvama prethodno navedenim temeljnim profilima, uvjetno rečeno bez razlikovanja agresora i žrtve, odnosno kao besprizorni očajnici s jedne (Ničiji sin) i pripadnici kriminalnog polusvijeta (Nije kraj) s druge strane, a o čemu je na primjeru recentnog ostvarenja Vinka Brešana na ovim stranicama nedavno opširnije i naglašeno kritički pisao Tomislav Čegir. Nažalost, vrijeme u kojem živimo nije herojsko, već grubo vrijeme preživljavanja i svakodnevne borbe za golu egzistenciju, i čini se da publika u takvu vremenu nema previše sluha za junačke priče o žrtvovanju za slobodu. U doba tranzicije i divljega kapitalizma, u kojem je humanost postala tek misaona imenica, u kojem se vlasnici bogatstava stečenih na nesreći drugih (nerijetko i dragovoljaca koji se u očaju i besperspektivnosti odlučuju i na samoubojstvo) šepire na divovskim jahtama i privatnim otocima, vrline nisu zanimljive, a celebrityjima postaju ignoranti i zvijezde sapunica. U takvom je kontekstu, umjesto turobne priče o razočaranom ratnom veteranu kojemu je za njegove probleme i junaštva nezainteresirano društvo okrenulo leđa, lakše zamisliti serijal filmskih ili TV-krimića, poput nedavne dosta solidne televizijske serije Tužni bogataš temeljene na krimi-prozi Pavla Pavličića. U navedenim bi ostvarenjima neki angažirani novinar poput Ive Remetina ili inspektor kakav je Tribusonov Nikola Banić, dakle životni antijunak neupitna pozitivnog predznaka i sa zaleđem sudionika Domovinskog rata, efektno s dramskom funkcijom moralne vertikale i društvene savjesti mogao prokazivati mračno naličje i čemer hrvatskoga prezenta, istodobno zagovarajući etičnost i pozitivne vrednote. U vrijeme kada heroji Domovinskog rata nažalost nisu i junaci domovinskog arta, kada je gledanost odnosno komercijalnost nekog projekta vrhunski kriterij vrednovanja njegove uspješnosti, takav pristup držim mudrijim i svrsishodnijim, a na kraju i publici atraktivnijim.

Josip Grozdanić