Zaboravimo otklone od vrijedne tradicije

Zaboravimo otklone od vrijedne tradicije

Može li glazba Igrama vratiti negdašnji ugled?

Dugogodišnjem pratitelju Dubrovačkih ljetnih igara, posebno festivalskoga glazbenog programa, danas je prilično teško odgovoriti na moguće pitanje: Što je posebna odlika toga glazbenog programa, što je njegova odrednica, kakav je i po čemu može svratiti pozornost ljubitelja glazbe i potaknuti ga da u vrijeme Igara zbog te umjetnosti dođe u Dubrovnik?

Moguće je uočiti da se taj program šest minulih desetljeća mijenja i da su iz godine u godinu programski sadržaji sve skromniji.

Na te promjene utječu objektivne (pod tim se može čitati i današnje turističko privređivanje kojim prevladavaju krstareći ploveći hoteli), ali i subjektivne okolnosti; realne (može se čitati i novčane, prostorne), ali i kreativne (ne)mogućnosti. Ostale mogućnosti čitanja nenapisanoga prepuštam čitateljevoj mašti ili domišljatosti.

Dubrovačke ljetne igre – naš najstariji i najugledniji ljetni festival – ljetni dani svečanosti predaje umjetnosti slušateljima, iz godine u godinu gubi svoje negdašnje svečanosne odlike.

Grad sve manje živi s Igrama, Igre su tek dio gradskoga ljetnog života koji se odvija usporedno s drugim oblicima ljetovanja. U Gradu je sve manje ljubitelja umjetnosti, posebno glazbene.

Spomena vrijedno

(na početku i na kraju pa i u tijeku)

Glazbeni program započela su i zaključila dvojica istaknutih violinista međunarodnog ugleda, svirajući s komornim sastavom odnosno orkestrom (pamtimo da su godištima koncertiranje na Igrama otvarali i zaključivali veliki simfonijski ili filharmonijski orkestri, najčešće je prva nastupala Zagrebačka filharmonija).

Prvi je ljetos u Atriju Kneževa dvora svoju umjetnost predavao Shlomo Mintz predvodeći (opet sve bolji) ansambl Zagrebačkih solista, i to glazbom Johanna Sebastiana Bacha i Antonina Dvořáka. Glazbeni je tijek 25. kolovoza zaključio (pa i na kraju zasladio) na taraci Tvrđave Revelin Gidon Kremer s pretežno mladim baltičkim glazbenicima komornog orkestra Kremerata Baltica (s kojim je prije više godina i debitirao u Dubrovniku) u nadahnuto, duhovito i zanimljivo smišljenu programu Cinema & Comedy. Uz Gidona Kremera, često sklona izazovnim i netipičnim glazbenim projektima, i mlade baltičke suradnike svoje zabavljačko i glazbeničko-komedijantsko (ali i vrsno sviračko) umijeće iskazala su i dvojica (i po tome otprije znanih) mahera, violinist Alexei Igudesman i glasovirač Richard Hyung-Ki Joo. Svojevrsna glazbena predstava (po njihovoj zajedničkoj zamisli naslovljena Uspon i pad klasičnog glazbenika), duhovita igra sa sviranjem i ponekim pjevanjem svirača (u brojnim fragmentima raznovrsne glazbe, od Bachove, Vivaldijeve, Šostakovičeve, Schnittkeove, Piazzolline preko Johanna Straussa do Rote, Morriconea, Millera, Dunajevskog, Chaplina, ali i Kremerovih koautora tog showa) u režiji Nadje Maleh bila je originalna završnica festivalskoga glazbenog programa.

Početak i kraj imao je privlačno i festivalu primjereno ozračje, pa posvetimo pozornost i ostalim vrijednostima koje treba istaknuti.

Uspješni povratak opere na Igre

Ponajprije to je (u završnici programa) dugo očekivan povratak opere na Igre i to u pravom izboru, primjerenu tradiciji Igara. Hrvatsko-britansko zajedništvo umjetnika izvođača koji su u Dubrovniku, kao festivalski ansambl, uvježbali i odlično odigrali operu Acis i Galaea Georga Friedricha Händela u zajedničkoj režiji Philipa Picketta, posebnoga znalca barokne umjetnosti, i Dore Ruždjak Podolski. Pod Pickettovim dirigentskim vodstvom Hrvatski barokni ansambl s koncertnom majstoricom Laurom Vadjon te s odličnim solistima Edom Lyonom (Acis) i Ivanom Kladarin (Galatea), uz prinose Marije Kuhar Šoše i Berislava Puškarića kao i mladih pjevača (u ulozi zbora) Martine Burger, Jelene Kordić, Želimira Panića, Josepha Cornwella i Gorana Jurića polučen je izvrsni ostvaraj na koji se godinama čekalo – komorna, Igrama primjerena opera i to na jedinstvenom Lovrjencu, koju bi svakako trebalo prikazivati još koju, a osobito sljedeću jubilarnu 60. festivalsku godinu.

Svojevrsna poveznica s tim ostvarajem bitno je drukčiji, ali ipak operni koncert, s ozvučenjem, koji su, pred vjerojatno najbrojnijim slušateljstvom (jer su ga mogli pratiti i prolaznici izvan ograđenoga dijela gledališta) 15. srpnja, na prostoru otvaranja Igara, ispred crkve sv. Vlaha, pod vodstvom Vjekoslava Šuteja, s mikrofonima, blistavo otpjevali albanska sopranistica Inva Mula i španjolski tenor Ramón Vargas, uz, gostima pojačan, Dubrovački simfonijski orkestar, jedino orkestralno tijelo koje je sudjelovalo u programu.

Zajedničko muziciranje

Dubrovački orkestar imao je još dva nastupa (u Atriju Kneževa dvora), zapaženiji (i vrlo dobro posjećen) onaj s Beethovenovom glazbom pod vodstvom Ivana Repušića (još jednom se pokazalo da je Atrij, iako idealan koncertni prostor, pretijesan zvuku orkestra i ne veličine simfonijskog, a većeg od postava komornog). Uz Pastoralnu simfoniju izveden je i Trostruki koncert u C-duru, op. 56, koji su svirale Milana Chernyavska, Susanna Yoko Henkel i naša Monika Leskovar, dva dana prije nastupivši u istom prostoru same kao glasovirski trio. Onaj drugi orkestrov koncert kojim je ravnao Zlatan Srzić valja pohvaliti za izvedbu dva djela naših skladatelja, Igora Kuljerića i Brune Bjelinskog (jer se ljetos slušalo malo djela hrvatskih autora), s mladim solistima, glasoviračem Danijelom Detonijem i trubljačem Vedranom Koceljom.

Među izdvojive komorno-orkestralne koncerte koji su privukli pozornost pa i više publike nego ostali (iako ne i onoliko koliko je bilo uobičajeno proteklih godišta) bio je i koncert slovačkoga sastava Capella Isropolitana pod vodstvom Tomislava Fačinija koji su u najvećem dijelu pratili čak šestoricu hrvatskih i slovenskih solista trubljača predvođenih veteranom Stankom Arnoldom, s kojim su svirali Kocelj, Richter, Fabijanić, Zokić i Teskera.

Vrijednu komornu svirku ostvarili su u postavi glasovirskoga kvinteta St. Petersburg Chamber Players (Petrogradski komorni svirači) te Sinfonia Varsovia s mađarskim trubljačem Gáborom Boldoczkim i njemačkim oboistom Albrechtom Mayerom.

Svakako bio je zanimljiv i pjevačko-svirački koncert kubanskog ansambla za ranu glazbu Ars Longa iz Havane, koji je podsjetio na duhovnu glazbu mahom baroknog označja nastalu na području Latinske Amerike (u dobroj mjeri temeljenu na europskoj onovremenoj tradiciji).

Tom koncertu valjalo bi u podsjećanju dodati i onaj Zbora HRT-a pod vodstvom Tončija Bilića, koji je Monteverdijevim Madrigalima (ratničkim i ljubavnim) priložio sjećanje na talijanski barok.

Koncert Varaždinskoga komornog orkestra bio je gotovo u znaku egotizma autorstva i sviranja talijanskoga violončelista Giovannija Sollime, s kojim je svirala njegova partnerica Monika Leskovar, na jednom od svoja tri festivalska nastupa.

Samostalni nastupi

Od pojedinačnih koncerata najvredniji je bio klavirski recital Orlandom nagrađene Martine Filjak, jedine hrvatske pijanistice mlađega naraštaja koja uspješno gradi i međunarodnu, europsku karijeru zahvaljujući talentu i marljivu radu.

Klavirskih recitala, koji su u slušatelja najtraženiji od solističkih koncerata, bilo je samo dva.

Miroslav Kultišev ostao bi u boljem sjećanju da nije zamorio posljednjim Čajkovskijevim (čijega natjecanja je lanjski laureat) jednosatnim djelom 18 skladbi, op. 72.

Nedostatne klavirske recitale nisu mogli nadomjestiti – jedan violončelistički Danjula Ishizake, a tek djelomično uspio onaj mladoga gitarista profinjene svirke Roberta Belinića.

Mlađi glazbeni umjetnici najzastupljeniji

Od glazbenika solista najzastupljeniji su bili oni mlađeg naraštaja. Uz već spomenute to su klarinetistica Marija Pavlović (svirala s gudačkim kvartetom Porin) te trubljač Petar Obradović, slovenska violončelistica Karmen Pečar, koju je za glasovirom pratio Gottlieb Wallisch (violončela su bila najzastupljenija među solističkim glazbalima!) Britanka (s istovrsnim glazbalom) Natalie Clein koja je izvrsno svirala s Kineskinjom na gitari Xuefei Yang.

Netradicionalno

Glazbeni program posljednjih godina iskazuje i svojevrsne otklone od tradicije.

Pritom ne mislim na nazočnost glazbenih djela novijega razdoblja kakva je izvodio Cantus ansambl pod vodstvom Berislava Šipuša (Cage, Šipuš, Schönberg) s vrijednim prinosima solista, primadone Dunje Vejzović i gitarista Edina Kramazova (jer se i prije, povremeno, takvih izleta u novije znalo čuti na Igrama).

Ove godine te tradicijske otklone pripisujem klupskom gitarističkom koncertu glazbe etno i drugih srodnih ugođaja inače ugledna gitarskog veterana i vrsnika Johna Williamsa, koji je svirao s nešto mlađim britanskim kolegom Johnom Entheridgeom.

Drugi otklonist bio je kirgistanski (rodom i djetinjstvom, sada američki) jazz-pijanist Eldar Djangirov. Dvadeset i jednu godinu mlad, već je snimio pet samostalnih albuma, od kojih dva (samo kao Eldar) za Sonny Classical, a posljednji lanjski Re-Imagination za globalni Sonny (za 2007. bio nominiran i za nagradu Grammy) Eldar se pokazao tek kao vješti skidač sviranja jazza na klaviru na način nekadašnjih velikana, od Oscara Petersona, Arta Tatuma, Billa Evansa do Chicka Coree, bez imalo vlastite sviračke interpretativne osobnosti kakvu je imao recimo Keith Jarrett (kad se pojavio), što pak u američkoj produkciji snimanja skriva izvedbama sada pretežno vlastitih skladbi, koje se, nepoznate, i ne mogu interpretativno prosuđivati. No, upućenom nije teško shvatiti takav otklon od festivalske tradicije!

U glazbeni sadržaj programa Igara valjalo bi uključiti i folklorne priredbe koje tradicionalno privlače ponajviše strane goste, a taj su program i ove godine odigrali, odsvirali, otpjevali i otplesali zagrebački Lado i dubrovački Linđo.

Za sljedeće, jubilarne šezdesete, Dubrovačke ljetne igre poželjeti je više privlačnijih i zanimljivijih glazbenih priredbi no što smo ih posljednjih godina slušali.

Miljenko Jelača