Zabavan roman o svijetu opsjenara

Zabavan roman o svijetu opsjenara

Slučajno ili namjerno, novi roman Dejana Šorka (Karlovac, 1954) Američko-hrvatski u boji pojavio se uoči sezone godišnjih odmora. Kako god bilo, njegovim je čitateljima ljetni odmor, s obzirom na obujam knjige, zgodno došao; možda će im ustrebati tek još nešto vremena da je nakon povratka na posao dočitaju… Taj Šorkov tekst – koji se sastoji od tri dijela: Marija i zvijer, Venecija smrti i Dezdemona i vrag – ima naime više od tisuću stranica, pa ga u posljednjih nekoliko desetljeća u hrvatskoj prozi opsegom nadmašuje tek trodijelni roman Nenada Šepića Prosječnikova čest (1995), s ukupno više od 1300 stranica. Šorak je inače dosad objavio dva romana (oba kod istog nakladnika, pa se može reći da je Algoritmov kućni autor): politički triler Kontrolna projekcija (2000) i žanrovski mješanac, s dominantnim elementima SF-a, Ja i Kalisto (2002). Piše i režira i za radio (drama Oči) i kazalište (Pauk i Pepeljuga), ali prvobitno je, a i po svome osnovnom interesu, filmaš – scenarist je i redatelj šest cjelovečernjih igranih filmova (Mala pljačka vlaka, 1984, Oficir s ružom, 1987, Dva igrača s klupe, 2005), a sedmi snima.

Autorovo iskustvo stvaranja u različitim medijima – radijskom, kazališnom i osobito filmskom – snažno je zastupljeno u njegovu novom romanu. Na to čitatelja upućuje već njegov naslov Američko-hrvatski u boji, a još određenije podnaslov Saga o filmu. Iako je svojom pričom Šorak obuhvatio razdoblje od oko pola vijeka, od kraja tridesetih do kraja osamdesetih godina minulog stoljeća, u kojemu su protagonisti četiri lika iz četiri naraštaja hrvatske iseljeničke obitelji Marin, sudbinski vezane uz film, ovdje nije riječ o strogo društvenom romanu posredovanom, ili viđenom, kroz jedan njegov segment (holivudsku filmsku industriju). Autoru nije stalo do toga da dokumentarnim, povijesno provjerljivim podacima ocrta horizont prostora (ovdje su to Hollywood, sagrađeni filmski grad Venice u Louisiani, Venecija, jadranski otoci Kolopar i Kršljun) i vremena kojim se bavi, kako su to svojim opsežnim društvenim romanima činili pisci prošlog stoljeća. Ne želi također ni izdvojenu, ilustriranu povijest Hollywooda, ni njegovu alternativnu inačicu. Šorka prije svega zanima sam fenomen filma – njegov smisao, utjecaj i učinci, atmosfera koja se stvara oko njegove proizvodnje, dijabolična moć koju film daje pojedincima i moć kojom utječe na mase.

Piščev svijet koji se vrti oko filma vrlo je šarolik i ne sastoji se samo od glavonja i zvijezda, nego i od anonimnih šljakera i pomoćne radne snage, ali i od špijuna, gangstera, egzorcista, vračara i druge egzotične svite. Protagonisti su Šorkova romana: Ante Marin, čovjek koji je zapalio (filmski) Rim, u neku ruku začetnik obiteljske fatalne vezanosti uz filmsku industriju; njegov brat Stipe zvan Ralph Closer, parketar i glumac s dvjema nominacijama; Marija, njegova kći, scenaristica; Lucija, Marijina kći, glumica i kaskaderka, dobitnica venecijanskog Lava; Dezdemona, Lucijina kći, redateljica; Goldfarb Senior, vlasnik holivudskog studija; njegov sin Goldfarb Junior; velečasni Matija, vlasnik kockarnice i egzorcist; Arcangelo Santo, navodni producent; Bartolomeo Bembo, inspektor i Luciferov progonitelj. No odmah valja reći da Šorku nije do toga da likove psihološki produbi i snažnije profilira, da ih individualizira i na taj način učini literarno dojmljivima. Ti su likovi prije nositelji ideja, opsjednutosti filmom, strastima kojima se ne mogu oduprijeti.

Tako npr. Benjamin Goldfarb, potaknut gledanjem mađarskoga filma na festivalu u Veneciji, ovako podcrtava razliku (laž – istina; komercijalno – artističko) između američkoga i europskoga shvaćanja smisla proizvodnje filmova: »Za svijet nije opasna hipokrizija nego istina. Laž je ono čime se svijet hrani i pokreće, a istina – podmetnuti eksploziv. Nikad mi neće biti jasno zašto sve filozofije toliko cijene istinu, kad je njena vrijednost nikakva. (…) Taj mađarski diverzant ogolio je zločin, mržnju, osvetu i strast do konačne granice i pokazao kakvi su ljudi ne samo u tim ekstremnim okolnostima komunističke robijašnice na svinjogojskoj farmi, nego i kakvi smo svi mi ljudi uistinu. I, što onda i što s tim, osim što je svima nama ta činjenica nepodnošljiva i s njom se naprosto ne može živjeti? Kad bismo svi jedni drugima govorili istinu i kad bismo tu istu istinu govorili sami sebi, svijet bi otišao kvragu za pet sekundi. Sve što je vrijedno u povijesti ljudske civilizacije nastalo je iz laži i gladi za njom, jer je s istinom nemoguće preživjeti.« S takvim rasuđivanjem u skladu je i ova konstatacija: »… ja proizvodim snove, stvaram priče, zavodim milijune izmišljenim svjetovima, pritom imam jako puno novca…« Za običnoga gledatelja, kakav je u romanu venecijanski detektiv Bembo, film je opsjena, varka, pričin, koja u sebi stoga ima nešto đavolje (otuda u romanu i legitimna, motivirana, prisutnost vraga, pa i sama Lucifera!). Ali opsjena je tako moćna da joj se ne može odoljeti: »Toliko me ljuti što je sve laž i nije za istinu, da nešto u meni stalno protestira protiv laži i bori se da joj ne povjeruje. Ali ta je borba uzaludna, jer povjerujem uvijek i do kraja.«

Američko-hrvatski u boji zabavno je štivo s vrlinama i slabostima. Zahtjevnijem čitatelju smetat će njegova tromost koja proizlazi iz pješačenja i suvišnih detalja (takvoj raspričanosti ponekad ne odolijevaju ni Aralica, Brešan ili Jergović), nemotivirano prelaženje pripovijedanja iz trećega lica u prvo, povremene površnosti i feljtonistički izraz. S druge strane piscu valja priznati lakoću pripovijedanja, umivenost izraza, upućenost u temu, vješto korištenje različitih žanrovskih iskustava i pripovjednih tehnika, te ironijskog i parodijskog diskursa.

Strahimir Primorac