Vežite se, polijećemo

Vežite se, polijećemo

U spomen Saše Meršinjaka (1950–2008)

Nedvojbeno je da u ishodištu poezije Saše Meršinjaka stoji nesalomljiva volja za govorom, veća od želje za priopćavanjem, čak od uviđanja svrhe toga priopćavanja. Taj govor koji hoće sve i odmah kao da slijedi neprekidni grozničavi unutarnji diktat, sličan onomu po kojemu je Josip Sever svoju knjigu nazvao Diktator. Saša Meršinjak vizualizira diktat vizijom snježnog leoparda kao bezuvjetna imperativa i težnje za nemogućim kojima se danas legitimira još jedino poezija: Kao poezija, kao ono najveće Ništa. Visokom osamljenom idealu odgovara i slika orla Quetzalcoatla, utemeljitelja novog Babilona, paradoksalne komunikacije na osnovi međusobnog nerazumijevanja kojim bi se mogao definirati današnji svijet. Saša Meršinjak jedan je od onih rijetkih, gotovo izumrlih pjesnika, vjernika poezije, u ruhu gurua, koji svojoj vjeri hoće priskrbiti jamstvo iznimne sudbine i jedine autentičnosti – Baudelaire bi rekao jedinog plemenitaštva – na granici sa samožrtvovanjem i mučeništvom. Istodobno, Meršinjakov je angažman apsolutan i njegov ga antiglobalistički vidokrug vuče u svijet onkraj pjesnikove osobnosti.

Drugi pol Meršinjakove volje za govorom pripadnost je severovskoj atrakciji teksta, koja teži tomu da tekstu dade autonoman, gotovo bi se reklo i automatski život. O tome dovoljno govori, osim čestih unutarnjih rima i imitativnih sekvencija, i Meršinjakova izrazita sklonost ritmički pregnantnim aliteracijama kojima se postiže parodični obrat herojske teze:

U rov, u gnoj, u stroj

kao Hetit, Hazar, kao mrtva stvar,

ti crvljivi Hrvatu, na crtu, u boj!

(Mjehur od sapunice)

Svi ti zvučni ukrasi poticaji su automatizmu teksta da strukturira svoju volju kao sukladnu i proturječnu protežnost. Zbog toga i kaže: »nikad i nećeš izaći / iz ove pjesme, iz mjehura od sapunice« (Mjehur od sapunice). Isto tako on u svojoj pjesmocentričnosti ispovijeda i nakanu da »cijeli svijet useli u pjesmu / jer pjesma je svijet, jer pjesma je sve« (Selidba). Meršinjakov tekst svojevrsna je višedimenzionalna opsjednutost rilkeovskim unutarnjim prostorom svijeta koji intuira vanjski prostor svijeta ne ulagujući se njegovoj suvremenoj stvarnosnoj raspadnutosti, Europi kao ostvarenju negativne Arkadije. Bauk budućnosti, baštinik severovske sablasti budućnosti koja kruži Europom, mjesto je raspada svih kulturnih vrijednosti u korist globalističke apoteoze banalno poznatoga, korisnog i prodajnog. Upravo ona cirkulira i reciklira se u mnogim Meršinjakovim slikama u kojima pjesnik nastupa kao Nemeza: »Čistiš nepravdu zakona, lupeža i države/ U kojoj ne postojiš kao čistač.« Štoviše, pjesnik se pojavljuje kao otkupitelj cjelokupnoga negativiteta svijeta, onaj koji tekstom uspostavlja izvorni poredak razotuđene prirode.

Sam Saša Meršinjak bio je sljednik i žrtva jednadžbe života i poezije, koja se u simbolizmu razvila u osebujnoj pojavnosti boeme, a koju su pedesetih godina u zagrebačkom Tip-topu nastavljala Tinova zasjedanja sve do Meršinjakova Jutra poezije. Što je boema? To je osobita vrsta slikovite, često razorne pjesničke sinergije zasnovane na druženju pjesnika, gdje govorenje poezije ima ulogu katalizatora društvenosti. Dokumentirani oblik tog druženja skupine pariških pjesnika iz sedamdesetih godina 19. stoljeća bio je Album zafrkavanja (Album zutique), rukopisni zbornik pjesničkih persiflaža i izrugivanja usmjeren protiv učmalosti i akademizma. Slučaj burne veze između Paula Verlainea i Arthura Rimbauda, koji je bio kruna pariške boeme, može se zaključno vezati uz teoriju pjesničke vidovitosti.

U pismu poznatu kao Pismo vidovitog Rimbaud je opisao sve moguće i nemoguće načine kako pjesnik postaje vidovit rastrojstvom svih osjetila. Neumjereno uživanje alkohola (absinta) i duhana, čemu se pridružuju i droge, pripadalo je u praksu tog rastrojstva. Popisu agensa tog rastrojstva Saša Meršinjak je dodao i poeziju. »Vežite se, polijećemo« rečenica je kojom je započinjao jutra poezije. U ime poezije dopuštene su sve pretjeranosti na štetu osnovnih potraživanja života, iznurivanje organizma žestom analogno je izazivanju žestine riječi. Ta posljednja sudbina strašne primjernosti, koja je došla glave Josipu Severu, nije u nešto kasnije doba mogla zastrašiti Sašu Meršinjaka. Reklo bi se naprotiv. Potraživanja života morala su se dotle svesti na najmanju moguću mjeru, a samorazorni usud tijela obavio je ostalo. Meršinjak nije svih svojih bolnih posljednjih mjeseci učinio nikakva ustupka životnim imperativima ili banalnostima: ravno iz bolničke sobe u Dubravi dolazio je na jutra poezije i uza sve gotovo nesavladive poteškoće u govoru sudjelovao u njima. Dokle je god mogao, dolazio je na Dolac odakle je s čežnjom motrio svijet. Žesta mu je bila hrana i sredstvo omamljivanja boli, a ne sredstvo opojnosti. Dotle sve je vrijeme radio na rukopisu Snježnog leoparda, koji se sastavljao odbacivanjem hrpe manje uspjelih varijanti. Nedovršivi, stalno ugrožen i uskrisiv projekt Jutra poezije ostavio je kao vedrinu stavljenu na kocku globalnom vremenu usprkos.

Zvonimir Mrkonjić