Veselim se stalnoj mijeni jazza

Veselim se stalnoj mijeni jazza

Na Dubrovačkim ljetnim igrama ove je godine dano dosta prostora i jazzu, gostovao je jedan od najzanimljivijih mladih jazzista, Kirgistanac Eldar Djangirov, koji inače od 12 godine živi u SAD. Osim koncerta Djangirov je održao i muzičku radionicu. Sve to bio je povod za ovaj razgovor s tim mladim umjetnikom.

Svi koji dođu u Dubrovnik, kažu da im se ovdje sviđa. Sviđa li se i vama i hoćete li opet doći?

– Dubrovnik je jedno od najljepših mjesta na svijetu. Među svim mjestima koje sam posjetio, a posjetio sam mnoga, Dubrovnik mi je jedno od najljepših. Atmosfera i ljudi u ovome gradu čine ga tako posebnim za mene, a osobito je inspirativan umjetnicima. Oduševljen sam boravkom u Dubrovniku, naročito glazbenim dijelom čiji je ravnatelj Neven Frangeš, koji zanimljivo i dobro radi svoj posao čime pridonosi uspjehu svakog umjetnika koji tu gostuje. Zato mi je čast biti dijelom Dubrovačkih ljetnih igara, a osobito mi je drago što sam uz koncert imao i majstorsku radionicu, što sam odabran za takvo što.

Sviđa vam se Dubrovnik, sviđa vam se Neven Frangeš, pa kako biste na ljestvici svjetskih glazbenih festivala rangirali dubrovački festival?

– Gledao sam neke koncerte koji su me oduševili i koji potvrđuju da glazbeni program Dubrovačkih ljetnih igara spada u svjetsku klasu. Da, da. Dubrovački festival spada u svjetsku klasu u odnosu na mnoge druge festivale.

Jazz ste zavoljeli veoma rano. Zašto ste ga zavoljeli?

– Imao sam sreću što sam rođen u obitelji glazbenika. I otac i majka bavili su se glazbom što znači da sam rođen u za mene najboljoj obitelji koju sam mogao imati. Majka je bila tipična ruska učiteljica klavira što znači da me je na profesionalan način učila tehnici sviranja, stvaranju, muziciranju... S druge strane moj otac, rođen 1940.godine, bio je inženjer koji je želio biti glazbenik. Jako je volio glazbu te je skupljao ploče i sakupio veliku kolekciju što je u tadašnje vrijeme, vrijeme Sovjetskog saveza, bilo veoma teško. Od njega sam naslijedio ljubav prema jazzu. Život s dvoje glazbenika odredio je i moju sudbinu, odabir glazbene karijere za mene je bio logičan izbor.

Dolazite iz Kirgistana gdje je većina stanovništva muslimanske vjere. Koliko je vjera imala utjecaja na vaše stvaranje?

– Nije uopće. Stvar je u tome da moji otac i majka nisu bili nijedne vjere. Ja vjerujem u Boga, međutim ne vežem ga niti uz jednu specifičnu vjeru.

A koliko je folklor Kirgistana utjecao na vaše stvaranje?

– Nije niti malo. Imao sam nekakav doticaj s folklornim elementima Kirgistana, čuo sam glazbu svojega kraja međutim oni nisu mali utjecaj na moju glazbu.

Mislite li da se kirgistanski folklor može iskoristiti u vašem glazbenom stvaranju?

– Glazba je stvaralački proces u kojem se mogu koristiti razni elementi. Gledajući na taj način, folklor svake zemlje može se koristiti u stvaranju, pa tako i u stvaranju jazz glazbe. Kineski folklor može biti, ruski folklor može biti jazz, jednako tako i folklor moje zemlje može biti jazz..

Kao što svi znamo, jazz je glazba američkoga juga, crnačkoga puka. Koliko je to imalo utjecaj na vaše stvaranje?

– Socijalni status je sigurno utjecao na tu glazbu, međutim to nije bilo presudno u mojem bavljenju jazzom. Mene u jazzu zanima sve ne samo socijalni moment-

Uspoređuju vas sa velikim imenima svjetskoga jazza, Cageom, Tatumom, Petersonom. Laska li vam to?

– Naravno da mi takovo što laska. Međutim, ja sam mislim kako je svaki umjetnik drugačiji, poseban, svoj, pa tako sam i ja. Svaki umjetnik stvara iz sebe i za sebe. Mislim kako je nemoguće da neki drugi umjetnik nešto napravi na moj način. Ili da ponovi na potpuno isti način. Dakle, možda moja glazba podsjeća na glazbu nekih od velikih imena svjetskoga jazza međutim nije moguće da umjetnik na potpuno isti način interpretira glazbu nekoga drugog umjetnika. Tako da smatram da ni ja ne mogu zvučati kao jedan Tatum, niti bilo tko drugi koje ste spomenuli.

Da bi bili uspješni u jazzu morate li živjeti u Americi?

– Ne, ono što umjetnik stvara, dolazi iz njega samoga. Glazba je odraz umjetnika i mjesto prebivanja nema nikakve veze s tim. Kao što sam već rekao, glazba je odraz samog umjetnika i ništa drugo nije bitno.

S obzirom na sve, po vašem mišljenju, gdje je jazz danas?

– Sva glazba, pa tako i jazz, konstantno evoluira. Vremena se mijenjaju, jazz svaki dan ide naprijed i postaje sve bolji i bolji. Zato je jazz danas puno drugačiji od onoga jazza koji su slušali naši roditelji. Ja se jako veselim toj stalnoj mijeni. Mislim da svakoga intrigira to mijenjanje, to iščekivanje promjene. Ne vjerujem da postoji itko koga ne zanima kamo jazz ide i u kojem će smjeru krenuti.

Andrija Tunjić