Velika politička i ljubavna drama

Velika politička i ljubavna drama

Nezahvalno je pisati o predstavi koja je višekratno prekidano naletima kiše, kakvu je sudbinu doživjela ovogodišnja operna premijera odabrana za svečanost otvaranja 54. splitskog ljeta. Riječ je o Verdijevu Don Carlosu, grand operi, koja je cjelovito peristilsko uprizorenje doživjela tek repriznom izvedbom. Bili smo tada u prilici nadoknaditi umjetnički okrnjen dojam s premijere te »velike ljubavne i političke drame«. Prepoznavši u Schillerovu književnom predlošku mogućnost pravljenja glazbenoga kazališta koje razotkriva ljudski karakter u svim njegovim najintimnijim očitovanjima, od prividne ravnoteže do najtragičnije pretjeranosti, Verdi je stvorio djelo koje živi od arije do arije, od dueta do terceta, od sola do kvarteta i skupnih zborskih scena, stvorio je djelo tamna orkestralnog ugođaja i složene glazbene karakterizacije.

Slojevitost sadržajnoga tkiva priče o mračnu dobu terora inkvizicije i moćnu španjolskom vladaru protiv kojeg je rovario i vlastiti sin imala je dovoljno poticajnih elemenata koji su obuzeli imaginaciju redatelja Petra Selema. Postavljajući sukob oca i sina u središnji prostor vlastite dramske vizije djela, Selem ga, kako deklarativno ističe u programu, tumači »eliptično, kroz druge i preko drugih«, ali i »na najdubljoj intimnoj razini, na razini ljubavi ili ne ljubavi, na razini psihologije i psihopatologije«.

To je, dakako, i sukob na povijesnoj razini koji zrcali proturječne političke, svjetonazorske i ideologijske pozicije. Stilizirani pokreti, raskošna vizualna komponenta predstave, osmišljena i dosljedno provedena gluma protagonista i cjelokupnog ansambla, racionalno doziranje efekata i studiozna psihološka karakterizacija likova stvorili su preduvjete autentičnoj realizaciji Verdijeva magistralnog djela.

Redateljeva scenska predodžba slijedi glazbenu podlogu, štoviše, slijedi je i podupire, jasno fiksirajući njegovo osobno stajalište prema djelu osnaženo logikom oblikovanja sprege između glazbe i libreta. Selema partitura navodi na unutarnje dileme i drame protagonista, signalizira njihove slabosti, vrline, oprečnosti, nemire i lutanja.

U scenografu Ivi Knezoviću i kostimografkinji Danici Dedijer našao je izvrsne suradnike, koji su naglašenim stvaralačkim nervom i invencijom likovnog izričaja pratili redateljske zamisli stvorivši vrlo efektne i funkcionalne scenske vizije svih onih simbola na kojima je Selem ustrajavao. Atmosferski i koloristički zanimljivim rješenjima poslužio se oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović, razigravši scenu nijansiranjem svijetlo-tamnog i efektnim sfumatima koji korespondiraju s vremenom inkvizitorske tame i drame. U vizualizaciji scenske postave angažiranim su sudjelovanjem redatelju pripomogli asistentica Stephanie Jamnicky i Antun Marinić (scenski pokret).

Na takvoj poticajnoj osnovi, redateljeva razložnost i upornost u realizaciji zamišljena plana otvorila je prostor višeznačnim dramaturškim tumačenjima. Ispunivši predstavu čudnovatom napetošću, igrom svjetla i sjene, bijelog i crnog, dobra i zla, Selem ostaje dosljedan sebi stvarajući izrazite kontraste, koji uprizorenju Don Carlosa daju poseban biljeg.

Glazbena strana predstave povjerena je Ivanu Repušiću, dirigentu koji uvijek iznova iskazuje profinjeni muzikalitet i osjećaj za opernu scenu. Koloplet kontrasnih ploha što se pravilnim ritmom izmjenjuje tijekom partiture Repušić je svladavao uvjerljivo i logično, razotkrivajući guste orkestralne slojeve pune dramske napregnutosti, kao i one ponesene lirskim zanosom. Izvukao je tako iz partiture i pjevnost kantilene i snagu dramatskih naboja koji u svojim vrhuncima dominiraju. Iz svega je izvirao lirizam i robusnost Verdijeve glazbe.

Vođen temperamentnom gestikom maestra Repušića, orkestar je imponirao nastojanjem da u optimalnom interpretativnom zamahu iznese teret prilično složene glazbene nadgradnje Don Carlosa. Uz njega se, već tradicionalno, izvrsno uklopio dobro uvježban zbor (zborovođa Ana Šabašov), koji je u svakom trenutku znao opravdati ugled ponajboljega pjevačkog zbora među sličnim ansamblima u nas. Scenski razigrano i tonski uravnoteženo, krajnjom su ozbiljnošću zboristi ispunjavali zadaće koje su pred njih postavili i redatelj i dirigent, ostavljajući podjednako uvjerljiv dojam u nježno raspjevanim prizorima (ženski zbor, II. slika) kao i u zvučno moćnijim, čvršćim muškim partijama (flamanski izaslanici, redovnici i plemići).

Solisti, uglavnom mladi pjevači sa zavidnim međunarodnim ugledom, dokazali se se kako pjevom tako i izvanrednim glumačkim talentom. U ulozi Filipa II. predstavio se Ivica Čikeš, pjevač sigurna nastupa i muzikalne izražajnosti, a baršunastim, sonornim basom parirao mu je mladi i perspektivni Ante Jerkunica s dovoljno snage i vokalnoga umijeća da riješi mnoge probleme koje mu je, primjerice s visinama, postavila efektna uloga Velikog Inkvizitora. Poznata i priznata američka sopranistica Michčle Crider u ulozi Elizabete plijenila je sigurnošću i voluminoznošću raskošna soprana, s dinamičkim kontrastima i zanimljivom interpretativnom raznolikošću. Valja svakako ukazati i na izvrsnu vokalno-scensku kreaciju Gabrielle Georgieve, koja je u istoj ulozi nastupila u repriznoj izvedbi, očaravši peristilsku publiku rafiniranošću umjetničkoga predanja. Gošća iz Osla, Ingebjorg Kosmo, gradila je svoju Eboli daleko bljeđe, s nedovoljno tehničke gipkosti koja bi joj omogućila da s lakoćom svlada brojne prepreke prilično zahtjevne role. Pomalo nedorečen ostao je i španjolski tenor Alejandro Roy u ulozi Don Carlosa, koji je, usprkos glasovnoj svježini i snazi, forsiranjem gubio pouzdanje i spontanost. Suptilnim fraziranjem i sugestivnom izražajnošću glazbenoga tijeka izdvajao se i koreanski bariton Tito You u ulozi plemenitog i srčanog markiza Pose.

Cjelokupnom uspjehu izvedbe pridonijeli su epizodnim ulogama i Luciano Batinić (stari redovnik), Saša Jakelić (kraljevski glasnik), Ivana Kladarin (Tebaldo), Marija Kuhar Šoša (Glas s neba), Špiro Boban (Lerma) i Petra Režak (grofica od Aremberga). Konačno, u sadašnjici hrvatskoga kazališnog života, splitsko uprizorenje Verdijeva Don Carlosa, dobrodošao je primjer, »čina koji per se, svom žestinom u nj ugrađenih aktualija i nakana svjedoči kazalište«.

Ivana Tomić Ferić