Ususret desetoj obljetnici postojanja

Ususret desetoj obljetnici postojanja

Među mnogobrojnim kulturnim događanjima koja se tijekom ljetnih mjeseci zbivaju u Istri, Festival plesa i neverbalnoga kazališta u malom mjestu Svetvinčenat, poznatu i po kadrovima iz Brešanova Maršala, po mnogočemu se izdvaja. U vrijeme trajanja festivala na nekoliko dana mjesto se ispuni gostima koje zanima suvremeni ples i kojima nije teško prijeći i veće udaljenosti da bi uživali u plesnim predstavama. Tada, unatoč činjenici da tijekom ljetnih mjeseci u cijeloj Istri uistinu ima mnoštvo kulturnih i kazališnih zbivanja, u Savičenti ima dovoljno publike. Festival je osnovan sa svrhom otvaranja novoga mjesta prezentacije plesa i neverbalnoga kazališta izvan Zagreba i mjesta na kojem će biti moguće osnivanje međunarodnoga regionalnog plesnog centra za edukciju plesača. Prvih godina na festivalu su u većem broju sudjelovali likovni i konceptualni umjetnici iz zemlje i inozemstva, tako da je odnos njihovih programa i plesnih programa bio uravnotežen. A može se reći da su prvi festivali izazivali iznimno zanimanje i mještana te se organizatori s nostalgijom podsjećaju vremena kada su nonice nosile svoje katrige da bi pratile program na velikoj sceni u Kaštelu Grimani. Program festivala iz godine u godinu postajao je sve profiliraniji, a i publika koja ga je pratila sve je više sličila publici koju bismo zacijelo sreli na plesnim predstavama u Zagrebu ili Rijeci, Puli ili Splitu, ali zasigurno i u bilo kojem od europskih gradova.

Festival Svetvinčenat zamišljen je kao otvorena festivalska forma koja, osim suvremenoga plesa, predstavlja zanimljive projekte uličnoga teatra, cirkuserije, performanse i druge oblike neverbalnoga, performativnog umjetničkog izražavanja. Program je ove godine otvorila brazilsko-engleska plesna grupa Jean Abreu Company s predstavom Aequus, koja kombinira suvremeni ples s brazilskom plesno-borilačkom vještinom capoeirom. Najbolji dio predstave bio je njezin početak, u kojem se izvođači predstavljaju publici kao neidentificirana tjelesna masa na pozornici za koju je nemoguće procijeniti koliko je tijela sastavlja sve dok se plesači ne razdvoje. Glazbu je za potrebe predstave skladao brazilski glazbenik i skladatelj Anselmo Netto. Capoeira je koreografu Abreu bila tek polazni motiv kojim je nastojao prenijeti svoju viziju amazonske prašume i preispitati ritualnost plesnih pokreta u okvirima koreografije suvremenoga plesa. Iste večeri publika je mogla vidjeti i predstavu She Dervish Valentine Lacmanović, koja problematizira ples derviša u kombinaciji s projekcijama krajolika koje je umjetnica snimila na putu, čija je svrha bila upravo upoznavanje derviških tehnika vrtnje i vrtnjom inducirana zanosa. Idućega dana prikazan je dokumentarni film Jakova Sedlara Yudith o utemeljiteljici Kibbutz Dance Company Yudith Arnon, legendi izraelskog i svjetskog suvremenoga plesa. Nakon projekcije filma na velikoj pozornici u Kašelu švicarska Compagnie Linga izvela je predstavu Speed. Iako je realno vrijeme trajanja predstave bilo svega 59 minuta, a naslov predstave obećavao dinamiku, repetitivnost koreografije produljila je subjektivno vrijeme predstave. Ipak sljedeći dan festivala bio je nešto zanimljiviji jer je talijanska skupina Kilyka u gradskoj lođi postavila plesno-zvučnu instalaciju čiji su način rada gledatelji sami mogli provjeriti, a predstava francuske koreografkinje Martine Pisani Sans (Bez) na duhovit se i zabavan način pozabavila klišeima u komunikaciji koji su u izvedbenim umjetnostima posebno lako uočljivi, ali nerijetko postaju izvedbenim problemom koji šteti kvaliteti predstave. Upravo takve klišeizirane izvođačke formule koreografkinja uspostavlja da bi ih izvođači vrlo duhovito razgradili do osnovnih i značenjem neobilježenih sekvenci. Publika je do kraja festivala vidjela još i cirkuserijsku predstavu Freaks Cinkaros&TinCan Company iz Danske, koreografiju Richard Strauss: Arijadna na Naxosu Marijane Krajač, koreografiju Snježane Abramović Milković Ogoljeno/Stripped, u izvedbi Zagrebačkoga plesnog ansambla, zatim predstavu Ne boj se i mene je strah koreografkinje Ksenije Zec u produkciji Plesnoga centra Tala i predstavu španjolske skupine Provisional Danza Il privilegio de morir (Povlastica umiranja) u koreografiji Carmen Werner koja se izdvaja od nabrojenih predstava zbog vrlo solidne plesne izvedbe i strasti kojom su plesači, usprkos jakom vjetru i hladnoći pred (te večeri zbog lošeg vremena malobrojnijom) publikom izveli uistinu dojmljivu predstavu. Program festivala dopunila je edukativna plesna radionica, zatim seminar za profesionalne plesače te svakodnevni razgovori s umjetnicima sudionicima festivala.

Festival plesa i neverbalnog kazališta u proteklih je devet godina osigurao svoje mjesto u rasporedu kulturnih zbivanja u Istri.

Zbog posebnosti programa koje svake godine nudi, ovaj se festival nema potrebe uspoređivati s mnoštvom raznovrsnih kulturnih festivala i manifestacija koje se (mnoge čak i istodobno) tijekom ljetnih mjeseci održavaju u istarskim gradovima i manjim mjestima.

Lidija Zozoli