U autentičnim prostorima…

Osvrt na tri glazbenoscenska događaja održana na povijesnim lokalitetima u okviru dva ljetna festivala – Riječke ljetne noći i Dubrovačke ljetne igre

U autentičnim prostorima…

Kao što splitski Peristil već desetljećima njeguje izvedbe Aide i Nabucca, tako su Rijeka i Dubrovnik dobili svoje nove hit-produkcije koje bi prema načelu grad u operi, opera u gradu mogle obilježiti buduća festivalska izdanja. Riječke ljetne noći pronašle su operni naslov čija radnja idealno odgovara ambijentima triju povijesnih riječkih turističkih atrakcija. Puccini u operi Tosca svoje ljubitelje vodi u obilazak triju povijesnih lokaliteta u Rimu, kojima u Rijeci nalazimo analogije. Nakon što je 1976. redatelj Gianfranco de Bosio u Rimu snimio filmiziranu verziju opere, a njegov kolega Brian Large 1993. slici dodao i dimenziju realnoga vremena u kojemu su predstavu prenosile mnogobrojne europske televizije, Rijeka je otišla korak dalje i u sve uključila publiku. Tristotinjak sretnika koji su uspjeli doći do karte za ekskluzivnu izvedbu 19. srpnja, prvi su čin pratili točno u podne u Kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske, drugi u 22 sata u Guvernerovoj palači i treći u 2 ujutro idućeg dana na Trsatskoj gradini. Iz neposredne blizine u autentičnom prostoru mogao se doživjeti pravi triler i nadamo se da će taj pilot-projekt postati tradicija festivala, koji će kroz prizmu poznatog opernog remek-djela posjetitelje voditi na kulturnopovijesni obilazak grada. Riječka se opera u pomalo nezahvalnim uvjetima glazbenog izvođenja iskazala u najboljem svjetlu, sjajnim kreacijama sopranistice Olge Kaminske (Tosca), tenora Davora Lešića (Cavaradossi) i baritona Valentina Enčeva (Scarpia) prema režiji Damira Zlatara Freya, uz moćni ansambl Riječke opere pod ravnanjem intendantice Nade Matošević.

Iako je nekoć bio poprište opernih izvedbi mahom koncertnoga tipa, Dubrovnik je već dugo bez opere čak i u ljetnim mjesecima. Razlog je nedostatak prikladna prostora u kojemu bi se smjestio takav veliki izvođački aparat, no opera ne mora uvijek biti megalomanskih razmjera, što jednako dokazuju stari majstori kao i suvremena skladateljska produkcija. Operu kao komornu vrstu njegovao je Georg Friedrich Händel, a istoj su se inačici utekli i autori novijega doba. Tako je Dubrovnik ovoga ljeta, u Držićevoj godini i uoči Händelove godine 2009, ponovno zaživio kao operna pozornica. Nakon prve dubrovačke izvedbe nove opere skladatelja Frana Đurovića Eto vas (prema Držićevom Pjerinu), 59. dubrovačke ljetne igre dale su se u produkciju Händelove pastorale Acis i Galateja, povjerivši vodstvo jednom od glavnih stručnjaka za barokni repertoar, Britancu Philipu Pickettu. Ljupku pastirsku priču s likovima iz grčke mitologije, čiji cjelokupni libreto stane na samo četiri stranice male programske knjižice, dramski je produbila i dinamizirala redateljica Dora Ruždjak Podolski. Na čelu s umjetničkom ravnateljicom Hrvatskoga baroknog ansambla Laurom Vadjon, orkestar je na baroknim glazbalima pod apsidom bočnoga broda Lovrjenca zvučao kristalno čisto. Prezentnom akustikom odisao je i središnji dio utvrde s bunarom uz koji su božanstveno zvonili anđeoski glasovi sopranistica Ivane Kladarin (Galateja) i Marije Kuhar-Šoše (Damon & Coridon), kao i karakterne boje britanskoga tenora Eda Lyona (Acis) i hrvatskoga kandidata za svjetsku ligu opernih basova, Berislava Puškarića (Polifem). Uz sjajan peteročlani zbor sastavljen većinom od domaćih mladih pjevačkih snaga, što su se sjajno prilagodile baroknoj frazi i boji, izvedbe priređene u dvije večeri, 23. i 24. kolovoza, trebale bi postati trajna ponuda DLJI.

Sasvim nova glazbenoscenska vrsta, koja nije ni opera ni pastorala, stigla je na dubrovačku scenu posredovanjem festivala Rachlin i prijatelji, koji je 2005. i 2007. Dubrovniku predstavio dvojac vrhunskih glazbenika koji svojim neiscrpnim talentom za komiku i predstavu obogaćuju svoje koncertne programe. To su tridesetogodišnjaci iz Beča, Alexei Igudesman (violina) rodom iz Rusije i Richard Hyung-ki Joo (klavir) iz englesko-korejske obitelji u Velikoj Britaniji, koji su svojim komičnim projektom Mala noćomorna glazba oduševili hrvatsku publiku. Predljetni koncert u zagrebačkom Lisinskom u posljednji su trenutak otkazali, tako da je njihov nastup na samu zatvaranju DLJI očekivan s nestrpljenjem. Tim više što im se ovom prigodom pridružio bliski prijatelj DLJI, legendarni letonski violinist Gidon Kremer, koji je u svijetu poznat kao ozbiljan klasični glazbenik. Željan susreta s novim i drukčijim, Kremer je dvojicu mladih kolega zadužio za kreiranje novoga glazbenoscenskog performansa Cinema&Comedy s podnaslovom Uspon i pad klasičnog glazbenika, i pisanje scenarija temeljena na istinitim događajima iz njegova života koje je on iznio javnosti u svojim biografijama. Bez pretencioznosti, Kremer ovdje glumi sama sebe i otkriva se kao jednostavan, iskren i nadasve majstorski glazbenik koji znatiželju i uzbuđenje prenosi na mlade kolege u orkestru Cremerata Baltica sastavljenu od ponajboljih glazbenika baltičkih zemalja. Predstava sa skečevima u kojima glavnu riječ vode nenadmašivi komičari Igudesman i Joo pršti pozitivnom energijom, dobrim idejama i, više od svega, majstorskom izvedbom nekih od najljepših stranica klasične i filmske literature. Ako taj novi projekt praizveden 25. kolovoza na teraci tvrđave Revelin ne ostavi traga u novijoj skladateljsko-kazališnoj produkciji, svakako će klasičnu glazbu osloboditi predrasuda i privući joj nove pobornike.

Jana Haluza