Tko će prikazati vrijednosti?

Tko će prikazati vrijednosti?

Zagreb, 8. veljače 2007.

Dragi Mate,

Malo mi je neobično pisati pismo u ovim vremenima telefona i SMS-a, ali kako si ti dalek e-mailu, a nikako da se susretnemo jer ja zbog Osijeka i ovih profesorskih obveza ne stižem više na mnoge predstave, nekako mi se to čini najbolje. Uostalom, ono o čemu Ti pišem treba pročitati na miru i razmisliti, a ne potrošiti u trenutku poput zvuka koji nastaje u slušalici i nestaje…

Pitali su me za razgovor u »Vijencu« gdje su granice etičnosti kazališta, a etičnost je za mene svijest o utjecaju vlastite umjetnosti na stvarnost oko nas i odgovornost umjetnika za taj utjecaj... ili bilo kakva drugog rada u životu. Možeš i graditi i razarati, ali moraš biti svjestan što radiš i zašto, moraš na neki način preuzeti odgovornost. U životu je to barem deklarativno tako… U umjetnosti su se stvari poremetile jer je umjetnost postala sama sebi i svrhom i ciljem i procjeniteljem i recipijentom… ali ipak umjetnik i dalje ima potrebu za publikom koja se ne sastoji samo od kritičara i upućenih (svi alternativci htjeli bi biti mainstream!), a čim umjetnost dopire do publike, i djeluje na svoju okolinu. Zato umjetnik ima i etičku odgovornost.

Tako razmišljajući shvatila sam da mi u prikazu naše stvarnosti (ratne i poratne) nešto nedostaje. Zašto svi naši hrvatski ratnici moraju nekoga silovati, nevinog ubiti, ukrasti, slomiti se u tom ratu do kraja moralno i duševno, zašto svi naši hrvatski ratnici moraju nakon rata biti potpuni moralni i ljudski propaliteti, slomljeni ljudi koji uglavnom tuku žene i djecu ili, u najboljem slučaju, varaju žene s udovicama palih ratnika, koji stradavaju zbog vlastitih grijeha, ili zbog grijeha nekih drugih hrvatskih ratnika koji ove koji su se pokajali uništavaju? Zašto ne možemo pokazati hrvatskog ratnika koji je nekoga spasio, nešto dobro napravio, koji je svoj život žrtvovao za druge, koji je iz rata izašao promijenjen jer je nešto važno shvatio?

Zašto u umjetničkom prikazu naše stvarnosti ne postoji iskrena i pozitivna emocija – od ljubavi prema domovini do ljubavi prema čovjeku kao Božjem stvoru – osim eventualno grižnje savjesti koja je pozitivan osjećaj jer proizlazi iz osjećaja moralnog imperativa. Zašto je, ma i naznaka mogućnosti takve emocije poništena uvijek, i dokraja, nekim zlom? To sad ne govorim zato što takav prikaz u potpunosti poništava činjenicu da smo bili napadnuti i da smo na kraju pobijedili! To govorim zbog ove etike umjetnosti koja mi se čini šira od lokalnoga sukoba u ograničenom vremenskom odsječku. Čini mi se da takav jednostran prikaz jednostavno nije u redu prema svijetu kao takvu...

Naime, često se kaže da to što meni nedostaje nije realno! Kaže se: nije realno da ljudi izađu bolji iz rata, svi iz rata izlaze uprljani, nema žrtve jer je i ona nekomu krvnik i sve se kreće u nekom crnom krugu! Ali svaka je krizna situacija lakmus-papir za ljudsku dušu, neke propadnu, ali neke se prekale… imam u obitelji ljude koji su bili u ratu, ali su se vratili i u nekim su stvarima bolji, shvatili su da je život vrijedan, shvatili su koliko znače upravo temeljne ljudske vrijednosti koje nam suvremena umjetnost uporno proglašava buržujskim recidivima – obitelj, prijateljstvo, sunčani dan, osmijeh… Znam ljude koji su pronašli Boga u najgorim iskušenjima života, u neizlječivim bolestima… Poznajem ih, pa su valjda onda realni i stvarni. Vjerujem da ih poznaješ i ti. Ali gdje su ti junaci u našoj umjetnosti?

Nemamo ih, hrvatska umjetnost to ne zna prikazati. Ne postoji afirmativna slika naše stvarnosti! Ali pritom ne mislim na ružičasti svijet bez problema, samo s cvjetićima i leptirićima koji radosno lete po sunčanom nebu. Ne, nego mislim na afirmaciju temeljnih ljudskih vrijednosti pa i u najgorim ljudskim iskušenjima. Amerikanci to znaju raditi. Oni znaju napisati dramu koja će afirmirati prihvaćanje smrti kao dio životnoga ciklusa (Naš grad ili Čelične magnolije). Oni znaju afirmirati vlastitu pobjedu ne kao pobjedu mehanike i politike nego upravo kao pobjedu onih dubokih ljudskih vrijednosti. Oni su kadri čak iz vlastitih ratnih poraza napraviti epopeju američkim temeljnim vrijednostima. Kad pokažu neko zlo i priznaju poraz ili grijeh, prikažu to iz pozicije pojedinca koji se protiv zla uzaludno borio. I time se očiste, afirmiraju svoje vrijednosti i idu dalje. Mi ne, čak naprotiv.

Mi ne dajemo katarzu – ne pokopamo i ne opjevamo junake, javno ne oplačemo i ne tugujemo za mrtvima, ne afirmiramo vrijednosti zbog kojih su mnogi poginuli i čime bismo žrtvi dali smisao… Mi ili odlazimo u pamflet ili ocrnjujemo bez ikakve mjere. Jer nekako se uvijek piše iz pozicije, a ne iz temeljnog osjećaja etike umjetnosti. Pozicija obrane Hrvatske – eto pamfleta, svi su njihovi zli… pozicija ocrnjivanja Hrvatske, ili bavljenja svojim grijesima, eto drugog pamfleta, samo su sad svi naši zli, ili su svi zli kao takvi. Za razliku od Amerikanaca, kad se mi bavimo svojim grijesima, ništa ne očistimo, samo još više zablatimo. Jer su ta djela apsolutno bez ikakve afirmacije vrijednosti ljudskoga društva – uopće, specifičnog, našeg…

Zašto ti to pišem? Zato što je u umjetnosti, pa tako i u kazalištu, u potpunosti zavladao trend bavljenja svojim grijesima, ali bez afirmacije bilo kakvih vrijednosti. Zato što mi se nakon Sinova učinilo da ti možda možeš napraviti nešto drugo. Nakon Žene sam shvatila da nema nade…

Pa ti zato pišem pismo. Zbog toga što mi se čini da si ti netko tko to može napraviti, tko može napisati dramu koja će afirmirati ljudske vrijednosti. Da si jedan od rijetkih koji to može. Imaš karizmu krasna i pozitivna čovjeka; imaš tu dobrotu koja zrači, jer se temelji na osvještavanju i življenju temeljnih ljudskih vrijednosti; imaš dramsku slavu i minuli rad koji će svaki tvoj novi tekst dovesti do kazališta… imaš talent u sebi koji raste… imaš pamet koja se u umjetničkom djelu manifestira kao sklonost grotesci, ironiji, subverziji i koja onda može pronaći umjetničku formu u kojoj će afirmacija vrijednosti biti daleko od sladunjavosti i pamfletizma.

To ne može svatko, ne samo zato jer nema sve te osobine nego zato jer je izbor o kojem govorim teži. Svako vrijeme ima ono što se nosi. Sjećaš se kako su neko vrijeme izlazili iz Jugoslavije samo filmovi o komunističkim žrtvama i Ciganima, ali Ciganima kao iz ruske bajke… Morali su biti prljavi, s noževima, konjima, perjem i strastima. Nisu mogli biti građani i živjeti građanskim životom. To se nije nosilo. Tako i danas. Danas prolazi pozicija bavljenja svojim grijesima. Tragički prikaz uvijek je bio cjenjeniji od bilo kakve afirmacije, a i politički to dobro prolazi. Reći na sceni da su Hrvati stradali ili pokazati časna vojnika iz Domovinskog rata, to je nacionalistički… jer se politika mijenja, lijevo – desno, gore – dolje, i nekako je najsigurnije pljunuti na sebe. A nosi se i vani. Onaj koji prikazuje grijehe svoje zemlje može dobiti i Nobelovu nagradu! Eto Elfride Jelinek, to joj je pisalo u obrazloženju nagrade. Pa je tako lakše… I ja to razumijem, iako se borim i razotkrivam sve one koji u umjetnosti slijepo slijede trendove, ja ih razumijem… Nije lako ići protiv struje ni u čemu… I nisu svi sazdani od istog materijala… Ali svaka je osoba odgovorna za svoje djelovanje, svaka odluka ima posljedice… A ti si osoba koja ima snage i svijesti, koja je sazdana od vrlo kvalitetna materijala i koja u onom sustavu vrijednosti koji živi razumije što je to odgovornost…. i zato ti pišem…

Eto, oprosti ako sam te na bilo koji način povrijedila, stvarno mi je stalo do tebe na prijateljski i ljudski način, smatram te osobom koja mi je iznimno draga i bliska iako nismo kućni prijatelji i ne pijemo zajedno kave…

Uz najljepše želje u privatnom i profesionalnom životu…

Prolog pismu iz 2008.

Prije gostovanja varaždinske predstave Žena bez tijela (Gavella, 2007) pročitala sam dramu Mate Matišića, posljednji dio njegove Posmrtne trilogije (Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2006), koji uključuje i drame Sinovi umiru prvi i Ničiji sin.

Žena bez tijela govori o hrvatskom branitelju kojega muči savjest jer je zajedno sa svojima u ratu silovao Srpkinju čiji je muž bio četnički zločinac. Ona je ostala u Hrvatskoj i prostituira se. On ne može podnijeti grižnju savjesti i sprema se na samoubojstvo pa joj nudi da se ožene, ne bi li tako svojom mirovinom barem malo otkupio grijeh. Njegovi ratni drugovi svi su pokvareni i korumpirani i nastoje spriječiti taj napad grižnje savjesti.

Nakon čitanja drame nisam otišla na predstavu, nego napisala ovo pismo i poslala ga autoru. Odgovor nisam dobila, ni u pismu ni u drami. No, uslijedio je predviđeni međunarodni uspjeh tog teksta. Radiodramska izvedba u režiji Ranke Mesarić osvojila je na festivalu u Berlinu četvrtu nagradu, a Vinko Brešan po toj je drami potkraj 2006. počeo snimati film u Beogradu, koji je nedavno završen. Po Ničijem sinu (koji pak govori o razočaranom i invalidnom branitelju koji otkriva da mu je pravi otac Srbin!) Arsen Ostojić snimio je film koji je ove godine na pulskom festivalu dobio šest nagrada i krenuo u pohod po međunarodnim festivalima! Vjerojatno će to slijediti i Vinku Brešanu iduće godine.

Odgovor sam dobila sa sasvim druge strane. Branko Lustig nedavno je došao u Hrvatsku sa željom da snimi afirmativni film o Domovinskom ratu i braniteljima! »Jer ljudima je dosta filmova koji negativno govore o hrvatskom branitelju« kaže Lustig (»Vjesnik«, 27. kolovoza 2008)! I sam je preživio ratnu traumu Drugoga svjetskog rata, prošao logor i zna da ni najgore iskustvo ne smije biti razlog odustajanju, nego borbi za život, za vrijednosti… Kako nitko nije prorok u vlastitom selu, tako nešto javno je mogao reći čovjek iz Hrvatske koji je stekao svjetsku slavu. Da je rekao bilo tko iz vlastitog sela, bio bi proglašen nacionalistom ili nerealnim, zaostalim čovjekom… Sad je vlada obećala raspisivanje natječaja za scenarij… Pa se možda nešto i pokrene…

Sanja Nikčević