Teatar je riječ

Teatar je riječ

Izvedbama kazališnih predstava, simpozija i seminara ove se godine obilježava 500-ta godišnjica rođenja najvećeg hrvatskog komediografa, Marina Držića. To je bio i povod za ovaj razgovor s glumcem, velikanom hrvatskog glumišta, Mišom Martinovićem čiji je glumački opus velikim dijelom ostvaren upravo kroz mnoštvo Držićevih likova.

Miše, što Držić znači za hrvatsko kazalište i književnost?

– Držić je u svoje doba svjetska pojava. Zahvaljujući njemu mali hrvatski narod ima svjetsku dramsku literaturu. Bilo je i drugih, ali on je najveći. Kao svećenik u sebi je sažimao sve elemente onoga što tada odražava dubrovački katolički duh sa svim njegovim slabostima, koje su Držiću poticajne. Zato je svojim opusom stvorio fantastičnu lepezu karaktera. Uzmimo samo Dunda Maroja s mnoštvom predivnih likova. Od svake uloge može se napraviti velika glumačka kreacija. A da ne govorim o velikim ulogama. To imaju samo veliki pisci. Držić je s jedne strane literaran, a s druge strahovito glumački i teatarski realan. Recimo ja, koji sam se posebno bavio akcentima, uvidio sam da se Držićeva rečenica ne može akcentuirati baš onako kako bi u toj rečenici na nekoj riječi trebalo. Mora se paziti kako ta rečenica teče melodijski jer je to još jedna kvaliteta.

Razlikuje li se današnji dubrovački govor od Držićeva?

– Dubrovačkoga govora više nema, onoga koji se govorio u staro doba. Još se drži jedino na našim selima, još je tamo živ, autentičan, govori se sa svim akcenatskim dužinama. Talijanska administracija jako je utjecala na govor gradske čeljadi, zato u dubrovačkom govoru ima mnoštvo talijanizama koje uvijek pokušavam prevesti. Ili izbjeći. Posljedica je to svih tih televizija, pa i škole. Dubrovački govor sve više nestaje. Veliko je pitanje danas imamo li pravi hrvatski jezik. To je veliko pitanje.

Ima li držićevskoga u današnjem dubrovačkom životu i mišljenju?

– Ima. Vrijeme je drukčije, ali ima nešto što je onda i danas jednako, a to je pitanje dubrovačke posebnosti. Dubrovnik jest nešto drukčiji od ostatka Hrvatske ali njegove specifičnosti upotpunjuju hrvatski mozaik. Osobno preveliki dubrovčanizam ne toleriram, samodovoljnost dubrovčanizma nije dobra. Meni je zanimljivija Hrvatska s množinom malih gradova-cvjetova koji svaki sa svojim koloritom i mirisom daju hrvatsku cjelinu. O tome je krasno pisao Violić u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku, pišući o mediteranskoj Hrvatskoj, o srednjoeuropskoj Hrvatskoj i Hrvatskoj pod utjecajem Orijenta. Te su tri varijante prisutne u hrvatskom kulturnom i egzistencijalnom biću.

Vratimo se onome čime se bavite, glumi i recite što je vama gluma?

– Glumiti znači pokušavati biti netko drugi. Igrati se. Meni je to najdraža, recimo, definicija glume. Gluma se sastoji od igre i uživanja u toj igri.

Uživanja u igranju drugoga?

– Da. Radi se o stvaranju osebujna lika koji nudi tekst, a koji glumac mora približiti nekakvoj vlastitoj imaginaciji toga lika. Glumac traži, istražuje sebe kako bi došao do osobe koju dotad nikada nije poznavao. Sebe svojim glumačkim talentom pretače u tog stranca, u taj lik, tu osobu, koja po svim osobinama ne pripada u njegov fizis, način razmišljanja, i postaje on sam. To je sukus glumačke igre. Naporno je, ali je i vrhunski izazov.

Zašto?

– Recimo, na početku karijere trebao sam igrati Dunada u Spaićevu Dundu Maroju na Dubrovačkim ljetnim igrama, no nikako nismo mogli naći Bokčila pa sam mu predložio da igram Bokčila, a da Dunda igra drugi glumac. Inače nikada nisam smatrao ni da bih trebao igrati nosive, glavne uloge, poput Hamleta, Pometa itd. Uvijek me privlačila raznolikost onoga što sam glumio. Imate glumce koji su predodređeni točno za neki tip uloga i njima se takve daju, a glumcima poput mene nuđeno je sve, jer takvi, kao, mogu igrati sve.

Je li to bio hendikep ili izazov?

– Bio mi je izazov. I napor. To je značilo godišnje u prosjeku igrati pet, šest uloga. I to većinom glavnih.

Kada ste u sebi prepoznali glumca?

– Hm. Početkom karijere, kada još ozbiljno nisam mislio da ću cijeli život biti glumac, razgovarao sam s pokojnim Veljkom Maričićem, koji je u tom razgovoru bio, recimo, pristojno alkoholiziran, a tada je igrao Hamleta i bio stariji od četrdeset godina. Meni i još nekim mladim glumcima supijani Veljko kaže: Slušajte, momci, vi mislite da ste glumci, ali niste. Zapamtite, nećete biti glumci prije četrdesetih godina života. To je točno.

U mlađim danima ima nešto u čovjeku što ga tjera da se istakne, da bude zanimljiv ženama, da bude popularan, a što je sve prilično daleko od umjetnika. S godinama to prestaje jer kad se čovjek stabilizira u sebi, u svojoj ljudskosti i svom egu, a to se dogodi negdje oko četrdesetih godina, tada posve drukčije sve promatra i vidi. Tada shvati da ne može promijeniti svijet, ali da mu povremeno može dati injekcijicu da bude bolji, da pobijedi dobro nad zlom. To bi bio znak glumačke zrelosti. To jedino tako i može biti.

Ima li se danas uopće smisla boriti za dobro a protiv zla kad izgleda da zlo sve više vlada?

– Uvijek je tako bilo. I uvijek će tako biti.

Zašto tako mislite?

– Ja idem od pretpostavke da je čovjek svojim rođenjem od Boga dobio slobodu izbora i da se mora odlučiti za dobro ili za zlo. Odnosno, mora se opredijeliti: smatra li da je njegov život otkad se rodi do trena kada umire sve što od života ima. Ako tako shvati život onda može biti i zao. Zašto ne, ako je to sve što od života ima?! Zašto ne bih bio bogat, zašto ne bih imao jahtu, zrakoplov, dragulje, ubijao i krao, a da nikomu ne odgovaram za sve što radim?! Mislim da tek deset posto loših stvari cijeloga čovječanstva dođe na sud kao kriminalno djelo. Ljudski sud sigurno nije ono što bi trebao biti.

Zato ste htjeli studirati pravo?

– Da. Zanimalo me počinje li pravo od Božjega prava, prirodnoga prava pa ljudskog prava. Dakle tim redom. No, tada sam uvidio da od mojega shvaćanja prava nema ništa. Tako je bilo u doba komunizma, odnosno socijalizma, kako su sebi komunisti tepali.

Ali htjeli ste studirati i medicinu?

– Da, ali nisam se mogao upisati jer su mi komunisti poslije zatvora na pet godina oduzeli građanska prava.

Zašto ste bili u zatvoru?

– Zato što sam bio najprije ratni zarobljenik na Bleiburgu, pa sam prošao Križni put, nakon kojega sam završio u partizanskoj jedinici na Romaniji, gdje sam pročitao Pastirsko pismo Alojzija Stepinca. Pismo sam dao kolegi, što je proglašeno terorizmom i krivičnim djelom, za koje sam dobio petnaest godina robije. Osuđen sam u grupi od 25 ljudi koji su proglašeni teroristima, klerofašistima, monarhofašistima… Ja sam bio sedmi po redu na skali njihove težine zločina. Šestorica prije mene osuđeni su na smrt, od kojih je jedan strijeljan, a šest je pomilovano.

I koliko ste odrobijali?

– Odležao sam dvije i pol godine jer je došla 1948. i Informbiro. Nisu imali dovoljno zatvora za krivce kao ja jer su im zatvori trebali za tzv. staljiniste pa su me pustili.

Koliko je sva ta kalvarija utjecala na vašu glumu?

– Tada mi je bilo osamnaest godina, a u toj dobi pored čovjeka brzo prolazi sve što mu se događa. Mladost sve svladava. Recimo ja sam na Križnom putu u Zagrebu ostao bez cipela, nakon čega sam pješačio od Zagreba do Bjelovara, pa do Osijeka, pa od Osijeka do Sarajeva, preko nekih srušenih mostova punih čavala, a da se nisam ubo niti prehladio. S osamnaest godina čovjek može sve podnijeti i sve prolazi mimo njega. Da ne zaboravim, tamo u Zenici, u zatvoru, mi zatvorenici osnovali smo kulturnu ekipu. U to doba u zeničkom zatvoru robijala je elita Bosne; intelektualna, umjetnička i pravna. Imali smo mali orkestar, pa glumačku družinu i pjevački zbor.

Jeste li radili predstave?

– Da. U početku smo radili sa ženama, a onda je došao u zatvor Roćko, Rodoljub Čolaković. Kad je vidio da smo napravili Baruna Trenka, rekao je da se u zatvoru intelektualizira i živi kao na slobodi. Uslijedilo je „prevaspitavanje“.

Što ste još igrali osim Baruna Trenka?

– Igrali smo Rusko pitanje, od Asimova, čini mi se. I to famozno. Predstava je trajala tri sata, ja sam igrao glavnu ulogu. To je bila ulogetina. I, zamislite, ta me je uloga dovela u teatar.

Kako?

– Kad sam izišao iz zatvora 1948. uoči 1. svibnja i došao u Dubrovnik, tada se u dubrovačkom teatru igralo Rusko pitanje. No, ozlijedio se glavni glumac, Baro Kriletić i nije mogao igrati pa me inspicijent Mato Baković, koji je sa mnom robijao u Zenici, preporučio za tu ulogu. Da ne propadne predstava angažirali su mene. U teatru je bio redatelj Perković iz HNK, on me glumački provjerio na pozornici i tako sam zaigrao. Poslije toga dobio sam dopis da se premještam iz građevinskoga poduzeća Graditelj, gdje sam se bio zaposlio, u Narodno kazalište Dubrovnik. Tako sam postao glumac, ali sam mislio kako je to etapa u životu koja će proći, a ja ću poslije poći studirati medicinu. Medicina je bila moja fiks-ideja iako nisam siguran da bih bio dobar liječnik.

Sve dok u sebi niste osjetili da ste postali pravi glumac?

– Ne znam jesam li postao pravi glumac. Meni je Gavella ponudio angažman u Zagrebačkom dramskom kazalištu pod uvjetom da idem na Akademiju… Nato sam mu rekao: Doktore, ja ne mislim biti glumac, ja hoću biti liječnik. Dobro, misli ti kaj god hoćeš, ti buš ostal glumac.

Zašto je Gavella tako mislio?

–S njim sam na Igrama radio Vuka u Na taraci Iva Vojnovića pa je valjda mislio da mogu biti glumac, možda postati veliki glumac. Poslije toga dao mi je ulogu Toanta u Goethovoj Ifigeniji na Tauridi. Htio je provjeriti mogu li igrati išta drugo osim seljačića Vuka koji mi je bio blizak. Vjerojatno je to bilo malo glumački prenapeto, koliko se sjećam, ali njega je to gustalo. Nakon toga rekao mi je: Ti buš studiral glumu, buš moj asistent, ideš u angažman. Otišao sam u Zagreb i zavraga Umjetnički savjet odluči da se te sezone daju samo domaće drame, a to su bili po prilici sve komadi koji su tretirali NOB. Radili smo Svjetionik Pere Budaka i na jednu predstavu dođe Gavella koji je u to vrijeme radio nešto u Češkoj ili Ljubljani. Nakon što je odgledao predstavu, došao je u garderobu i lupajući štapom veli: Znate kaj, dečki, da je ta pizdarija napravljena u Parizu, to bi bio haloooo. Točno je tako rekao.

Gavella je jako utjecao na vaš glumački habitus?

– Njegova režija. On je svaki komad imao u glavi kao gotovu predstavu. Na prvoj probi znao je sve o toj predstavi; kako treba izgledati, kakav luk imati, što glumci trebaju biti, apsolutno sve.

Je li poticao glumca?

– Itekako. Radio je sve da iz glumca izvuče najbolje. To su imali i mnogi njegovi đaci, režiseri. Imali smo mi sjajnih redatelja. Bili su to europski, ma što europski – svjetski kapaciteti u teatarskom pogledu. Cijela ta škola koja je bila napadana sa svih strana. Svaki je bio individualist na svoj način, nitko nikoga nije kopirao.

Na koga mislite?

– Žorža Para, Boška Violića, Toma Durbešića, Žiru Radića, Dina Radojevića, Joška Juvančića…

A Kosta Spaić?

– I on naravno. Kosta je neko vrijeme bio dosta nepovjerljiv prema meni, ali poslije se to promijenilo. Zadnji put skupa smo radili u vrijeme Domovinskoga rata. Na Igrama se nije imalo što igrati i ja pitam Kostu bi li došao opet raditi Skupa s Pređom Vušovićem. Rekao je: Može, ali pod uvjetom da ti igraš Nika, jednog od onih što dođu i upropaste komad. Tu padne predstava. Pristao sam igrati Nika, ali Pređa se nije moglo naći ni u Zagrebu ni Dubrovniku, pitaj Boga gdje je bio, pa je Skupa igrao Izet Hajdarhodžić.

I kako ste igrali Nika?

– Izmislio sam bezbroj caka, izmislio sam da me donose u nosiljci, tako je taj dio postao zanimljiv. Tada je Kosta zvao studente i govorio: Gledajte kak se glumi, ko je glumac… Iz tog sranja bu napravil veliku ulogu, to bute videli.

Spomenuli ste veliku ulogu, pa koje su to velike, a koje male?

–Postoje velike i male uloge prema količini teksta, to je istina. Onaj tko dobije veću, tzv. glavnu ulogu, sigurno ima veće šanse nego recimo netko tko igra malu ulogu, ali to ne znači da mala uloga ne može biti glumački dragulj. Recimo u vrijeme mojeg starenja, moje glumačke starosti, pristao sam igrati kod Juvančića u Dubrovačkoj trilogiji uz uvjet da igram kneza i jednoga od dva starca u Sutonu.

Zašto ste htjeli te uloge?

– Svi koji su dotada igrali kneza u Allons enfants glumili su smiješnu figuru s kojom se svi rugaju. Nasuprot tome ja sam napravio kneza koji je čvrst, koji zna što se događa, koji je svjestan svega i koji je pritom francuskog uvjerenja. A ta dva starca Kvrgić i ja napravili smo od detaljčića, baš smo se igrali. Takve uloge dušu su dale kad glumac nije u snazi igrati velike uloge, luk uloge. Viola je uvijek govorio o tom luku, da ima glumaca koji mogu nositi taj luk i onih koji ne mogu, a izvrsni su glumci.

Ali ne mogu biti prvaci?

– Da.

Još mi niste rekli kada ste u sebi osjetili pravoga glumca?

– Ako postoji osjećaj da si glumac, onda je to kad osjetiš da si obuzeo publiku u gledalištu. To je osjećaj preko kojega točno znaš kada publiku imaš u ruci. Dakle, kad osjetiš da si u sinkronizaciji s publikom, da shvaćaju što im pokušavaš reći, tada osjetiš da si glumac. To je moć da izmišljeni život na pozornici pretvoriš u realnost koju publika prima kao pravi život.

Može li se gluma naučiti?

–Može. Kada sam ja došao u teatar, tu je bila amaterska družina, ljudi koji su s radošću igrali svoje uloge i radili komade koji su stvarno bili dobro napravljeni za ondašnji način glume. Oni su to naučili. Međutim, problemi su nastali kada su u dubrovački teatar počeli dolaziti glumci iz srpskih provincijalnih teatara.

Zašto?

– Oni su tu bili strano tijelo. Njihov način glume. To je bilo nešto što je odudaralo od našega shvaćanja teatra. Mi smo imali i njegovali mediteranski štih, pogotovu u komedijama.

I kako ste riješili taj problem?

– Odlučili smo da u teatar mogu doći samo glumci sa završenom zagrebačkom glumačkom akademijom. Bilo je to jamstvo da je sve iz iste kulture, iz istoga načina mišljenja teatra.

Spomenuli ste srpski, recimo nušićevski, način glumljenja i naš hrvatski, mediteranski način. Što su glavne odlike tog našeg načina?

– Nije to tako jednostavno obrazložiti pa ću se poslužiti televizijom, našom serijom Naše malo misto i srpskom Kamiondžije. Kad se vidi jedno i drugo, odmah je sve jasno. Eto to su te razlike. Dakle, na jednoj strani imamo: situacije, ljude, karaktere, a na drugoj se ustrajava na cakama i sitnicama, na isticanju, potenciranju glumstva i njegovih kerefeka.

Što je bilo odlika vaših početaka 50-ih, 60-ih godina 20. stoljeća i čega danas nema? Jeste li primjerice eksperimentirali?

– Itekako. Možda i više nego što se danas eksperimentira, ali to mladi ne znaju jer misle da sve počinje od njih. Igrali smo Becketta, Ionesca, Pirandella... Kakve smo mi eksperimente pravili, ajme! Mladi su ušli u jedan model, jedan pravac iz kojega nema izlaza.

Na što mislite?

– Na tzv. antiteatar, tjelesni teatar, postdramski teatar, teatar sperme i krvi…

To vam nije zanimljivo?

– Ne. Jednom sam rekao, kada poželim poći u teatar, onda idem čuti riječ. Želim vidjeti što lijepa u čovjeku može proizvesti riječ i što sve riječ može prezentirati ljudskim tijelom. Ako želim vidjeti pokret, onda ću poći na balet, ako želim vidjeti što sve čovječje tijelo može učiniti da artizam tijela dovede do vrhunca, poći ću u cirkus. Mene u teatru ne zanima polucirkus ili polubalet. Suvremeni teatar zapao je u ćorsokak i ne zna izaći jer se boji suočiti sa svojom zabludom.

Hoćete reći da u riječi postoji sve što se može pokazati tijelom?

– Što drugo osim riječi?! Teatar je riječ. I sve ono što riječ igrom proizvodi. Sjetimo se Biblije, u kojoj piše: »U početku bijaše riječ, a riječ bijaše od Boga i Bog bijaše riječ.« A što se dogodilo u tom trenutku? Iz te riječi nastade prasak i sve što je stvoreno. Bog bijaše stvoritelj jer je ni iz čega stvorio sve. A čovjeku je dao da bude stvaralac: da iz nečega stvorenoga stvori nešto bolje, korisnije, svrhovitije. Pa i sam novi život.

Kakva je perspektiva današnjega kazališta?

– Ono će naći svoj put, sigurno. Stranputica je bilo uvijek. Treba raditi kvalitetne tekstove i tada će kazalište biti kvalitetno.

Mislite da nedostaje kvalitetnih tekstova?

– Da. To je posljedica nedostatka duhovnosti i ustrajavanja na materijalnom. Danas je cijeli duhovni svijet zarobljenik neoliberalnih ideja, koje se tobože brinu za čovjekovu slobodu, a pritom ne mare da li ja svojom slobodom ugrožavam slobodu drugoga. Nadam se da je neoliberalizam na izdisaju, inače se čovječanstvu gadno piše.

Na Dubrovačkim ljetnim igrama sudjelovali ste od početaka, pa kad usporedite Igre nekada i danas, postoji li razlika?

– Postoji, osobito u tome što danas ne postoji mogućnost kontinuiteta eksperimentiranja u prostorima staroga Grada. Eksperimentiranja na otvorenom. U Gradu se još može igrati u Muzičkoj školi i ispred Jezuita, a zaigrati na prostoru gdje je recimo Dubrovnik ravan kao što je Gundulićeva poljana, ili prostor iza Katedrale, ili onaj prostor između Sponze i Gradske kavane, danas je nemoguće. Na to se ne smije ni pomisliti. Zbog komercijalizacije prostora Igre bježe na Lokrum ili u Kamenolom ili Medarevo. Može se još ići na Lovrjenac, Minčetu, Revelin ili Svetog Ivana. Na Bokar više ne, tamo je sve ruševina, otpada žbuka, ispada kamen. A u tim prostorima igrali smo Areteja.

Kako se Krleža uklopio u taj prostor?

– Paro je izvrsno iskoristio taj prostor i stvorio veliku predstavu.

Imao je hrabrosti što se nitko drugi nije usudio, pa je pola Krležina teksta izbacio. I više od pola. Onda, sjajno se dosjetio da se predstava igra hodajući, publika je šetala kroz prostor i vrijeme gdje se predstava igrala. To je jedini uspješni Aretej kojega sam vidio, a gledao sam ih dosta. Kakve su Igre kreativno?

– Prave pomake. Znate, nije lako napraviti predstavu u otvorenom prostoru, a da baš u tom prostoru zadobije pravi smisao. Evo, posrećilo se to Juvančiću s Ekvinocijom na Lokrumu. Baš na grubu kamenu gdje sirotinja donosi i pokazuje nešto što se događa u duši i srcu globalizacijskoga čovjeka. Ta predstava ukazuje na dolazak novoga svijeta koji život čini materijalno lakšim, ali s druge strane osiromašuje u duhovnosti, u transcendentalnom.

Od svih uloga na Igrama koja vam je najdraža?

– Teško je reći. Kad legnem pa se sjetim neke predstave, detalja koji su ugrađeni u ulogu, onda mislim kako je to jako dobra uloga. Tako idem od uloge do uloge i ne znam izdvojiti najbolju.

Od Držićevih likova igrali ste Bokčila, Dunda, Popivu, Mara, Zlatikuma itd., ali niste Pometa. Zašto?

–Valjda zato što sam prošao godine.

Da ste ga igrali, kakav bi bio?

– Možda bi bio zanimljiv. Mislim da Pomet nije inteligentan kao Popiva, nego se njemu često stvari dogode same od sebe. Slučajno. Držić ga opisuje i kao izjelicu, on je Trpeza. Za mene Pomet nije mudrac. Čak nisam siguran bih li ga stavio među ljude nahvao ili nazbilj. Bliži mi je ljudima nahvao, iako je teško odrediti što je nazbilj, a što nahvao. Čovjek je sazdan od oboga. Pa recite da Držić nije moderan?!

Osim Držića, koji vam je još pisac osobito drag? Koliko vam je drag Krleža?

_ Krleža je veliki pisac. Rečenica mu je jasna, govorna je, melodijski je dobra. Uz njega još je jedan naš pisac, srpskoga podrijetla, Vladan Desnica, također vrsne rečenice, divna jezika. Radio sam njegove Ljestve Jakovljeve. Njegov me jezik oduševio, to je pravi, lijepi hrvatski jezik.

A Vojnović?

_ Dosta sam vezan uz Vojnovića. Taj čovjek nije bio opredijeljen ni za što, nego je kamčio na sve strane kako bi preživio pod raznim režimima i zato ga Srbi svojataju. No bez obzira na to i bez obzira što je obožavao dubrovački plemićki sloj, bio je dovoljno umjetnik da se odupro svim tim izvanjskim fascinacijama. One sve nestaju kada počne pisati. Napiše Ekvinocij, socijalni komad koji nije napisao ni Krleža… Ili napiše Trilogiju u kojoj prikaže sve uzroke propasti Republike. Zato, da sam igrao Orsata u Trilogiji, ne bih ga igrao kao heroja, nego kao čovjeka koji recimo na književno-intelektualni način razmišlja i razgovara sa zbiljom oko sebe. To je dosta teško, ali ja sam jednom pokušao, to sam govorio ironično, blago ironično. Ima smisla, može se to postići.

Ima li još koji pisac?

– Dobro, Shakespearea, Moličrea i takve nećemo ni spominjati. Tu svakako pripada i Čehov, koji je dubok, jako dubok. Još nisu dosegnute sve njegove dubine. Recimo, svi njegovi ženski likovi sanjaju o tome kako se dočepati Moskve. San o Moskvi rješenje je svih problema. U muškaraca mnogo je toga nerasvijetljeno. U svakom se komadu nešto čeka, a ne događa se ništa. Život teče glupom kolotečinom i nestaje kako nestaju ideali. Mene oduševljava kako je taj život, manje-više lagodan, u okružju jada i nevolje stvorio inteligenciju, i umjetničku i svaku drugu. Čehova je jako lijepo igrati, to je za glumca dušu dalo.

A Moličrea?

– Moličre mi je bio dosta stran. Igrao sam u Don Juanu Sganarelea, što je bilo dosta zanimljivo, igrao sam zatim Tartuffea, Tarta u dubrovačkoj adaptaciji, u frančezariji. Moličreovi likovi odveć su plošni. Glumcu istraživaču to nije zanimljivo.

Igrali ste i Pirandella?

– Imam i njegov potpis! To je bio Pirandellov dar mojem profesoru filozofije kad je studirao u Italiji, a profesorova mi ga je sestra poklonila jer je gustalo kako sam interpretirao Pirandella. Pirandellove likove muči misao o razlici ili sličnostima stvarnoga života i izmišljenoga, onoga što glumac kao osoba jest i onoga što glumi. Jako komplicirani, duboki.

S kojim ste redateljem najviše voljeli raditi, s kojim ste najbolje surađivali?

– Sa svim redateljima tzv. Gavelline škole, to su sve bili vrsni redatelji. Kad bismo danas imali takvu kvalitetu, bili bismo visoko, visoko gore. Zanimljivo je da se danas jako puno žena bavi režijom, što nije dobro.

Zašto?

– Žene ne mogu napraviti dobru predstavu jer sse prepoznaje da su ženske. Žene zanima pokazivanje njih samih. Kao manekenke plasiraju sebe, neki svoj izmišljaj koji ima malo veze sa stvarnošću komada, s onim što komad želi reći. Može li muškarac zamisliti da San ljetne noći ima veze s ledom i zimom? Ne može! Samo zato što je recimo neki intelektualac rekao da je to za taj komad sasvim svejedno jedna je redateljica napravila takvu predstavu. A takva je predstava nemoguća jer se onda taj komad ne bi zvao San Ivanjske noći. To mi je isto kao kad bi netko napravio predstavu Hamleta koja bi se temeljila na njegovim riječima: »Između neba i zemlje ima više stvari o kojima vaša filozofija i ne sanja«, a kasnije ubija.

Jeste li i koliko vjerovali kritikama i kritičarima?

– Bilo je kritičara kojima sam vjerovao. Znate, i kritičar često pogriješi u procjeni predstave, podcijeni ili precijeni predstavu.

Kojim ste kritičarima vjerovali?

– Duboko sam vjerovao Anatoliju Kudrjavcevu, pa Daliboru Foretiću, Mariji Grgičević jer je znala biti vrlo temeljita, iskrena i oštra. Nije se prilagođavala trendovima, imala je svoje kriterije.

Od današnjih redatelja koji vam je zanimljiv?

– Vrlo mi je zanimljiv Rene Medvešek. Njegove predstave u sebi imaju nešto čvrsto kazališnoga i duhovnoga. Zanimaju me duboko misaone predstave, a ne uspješnice koje se dodvoravaju publici. Pa, molim vas, rastumačite mi riječ performans, a o takvim prezentacijama da i ne govorim. Zar nije danas šport alfa i omega u cijelom svijetu? Kruha i gladijatora! Rastumačite mi riječ antiteatar, a to bi trebao biti teatar. Relativizam odvodi čovjeka na samo dno – do raščovječenja. Pa da, ta Frankfurtska filozofska škola posijala je svoj izmet globalno.

Razgovarao

Andrija Tunjić