Svaki stećak svoju priču krije...

Svaki stećak svoju priču krije...

»Ja s(a)m bil kak vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja«. Tim se upozorenjem, koje se nalazi u nadgrobnoj epigrafiji još od 11. stoljeća, rečenicom iz dramatične Legende o trojici živih i mrtvih, prvi put zapisane u 13. stoljeću u Francuskoj, od zemaljskoga svijeta oprostio Viganj Milošević, pokopan oko 1410. u Kočerinu kraj Širokoga Brijega. Taj je natpis, toliko bitan za poznavanje pismenosti kontinentalne Dalmacije, Huma i Bosne uopće, samo jedan od oblutaka uhvaćen u mrežu kamene memorije koja se prostire preko teritorija četiri države: po dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Taj važan dio kulturno-povijesne baštine ovih krajeva sve do sada nije bio popraćen sveobuhvatnim, koherentnim pregledom i znanstvenom sistematizacijom, a napokon ga obrađuje ovih dana otvorena velika izložba u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Kustosica i autorica izložbe Stećci Jasminka Poklečki Stošić za potrebu njezina ostvarenja okupila je veliku ekipu stručnjaka, arheologe, povjesničare umjetnosti i povjesničare iz spomenutih država, koji su obrađivali pojedine segmente građe: koautori Ivan Alduk, Lidija Fekeža Martinović, Maja Petrinec, Marinko Tomasović te stručni suradnici Neven Budak, Željko Kalezić, Krešimir Kužić, Dubravko Lovrenović, Domagoj Perkić i Emina Zečević.

Doprinos hrvatskoj topografiji stećaka

Već je u sklopu velikog izložbenog projekta Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja upozoreno na stećke. Ivan Alduk u tekstu kataloga te izložbe naslovljenu Odakle stećci u Dalmaciji napominje da je više od sedamdeset tisuća stećaka razasuto po planinskim prostranstvima Dinarida. Na tom području niču u razdoblju od kraja 13. stoljeća do prvih desetljeća 16. stoljeća. Iz posljednjega popisa iz 1980. saznajemo da se 60.000 nalazi u Bosni i Hercegovini, nakon nje najviše stećaka je u Hrvatskoj, njih 4.450, u Srbiji 2.270, a u Crnoj Gori 3.050. Zbog slabe dostupnosti pojedinim lokalitetima, u literaturi se na spomenuto brojčano stanje dodaje još 40 posto. Stećci se u literaturi spominju već 478 godinu, a za njihovo je predstavljanje ostatku svijeta presudno djelo talijanskog opata Alberta Fortisa, mineraloga i prirodoslovca, Put po Dalmaciji iz 1774.

Jedan od rezultata ove izložbe jest doprinos hrvatskoj topografiji stećaka. Alduk, Tomasović i Perkić otkrili su dvjestotinjak novih lokaliteta u odnosu na postojeću Bešlagićevu topografiju za Hrvatsku.

Naziv stećak u uporabi je od novijega vremena. On dolazi od riječi stojećak te znači nešto postojano, veliko, visoko. Prije njega nadgrobne su spomenike imenovali različitim nazivima: mramorje, mašete, mramori, biljezi, kamici, usađenici, starobosanski spomenici, bogumilski spomenici.

I sama raznolikost nazivlja dočarava vrludanja u shvaćanjima njihova podrijetla i značenja. Oni su često bili zastrti brojnim legendama, mitovima i narodnim vjerovanjima, od toga da su se divovi igrali kamena s ramena ili da su to groblja koja su podigli Grci (zato su ih i nazivali grčka groblja), do različitih legendi koje sliče onoj o Kamenim svatovima. Razvila su se i mnoga praznovjerja, vjerovanja u njihova čudesna svojstva.

Stećci su postavljani oko crkava, uz bunare i lokve, na prethistorijskim tumulima-homilama, na visokim gradinama, u sklopu neke starije arhitekture, na prostorima srednjovjekovih grobalja. Većinom su bili izrađivani od krečnjaka ili vapnenca. Spomenik pak tipološki može biti ploča, sanduk, sljemenak, stub (stup), križina i antropomorfni stećak. Također, i na razini etničke ili vjerske pripadnosti (ispod stećaka pokapani su pripadnici Crkve bosanske, rimokatolici i pravoslavci) teško je precizno odrediti pripadnost stećaka, pa ju je najbolje odrediti na razini pojedinoga prostora s obzirom na geografski položaj stećaka i konkretne povijesne događaje koji su ga obilježili. Važno je napomenuti: dva potpuno identična stećka ne postoje.

Različite skupine stećaka, koje se mogu zateći i na jednom prostoru, odraz su nekoliko lokalnih radionica ili majstora kovača, kako su sami sebe nazivali na natpisima. Do danas su poznata 34 imena kovača: od Bogdana, Braje, Dragiše, preko Grubača, koji je u drugoj polovici 15. stoljeća bio najtraženiji i najaktivniji, prema tome i najkvalitetniji klesar, Mihalja, Bjelopčelanina Pribila, Kablovića Milutina do posljednjeg otkrivenog kovača Jurina, komu se atribuiraju »najljepši i najbogatije ukrašeni sljemenaci dalmatinskoga tipa u okolici Imotskoga i u poljima sjeverozapadne Bosne« (A. Milošević).

Veze s maticom europske kulture

Kovači su na stećke prenosili iznimno bogati imaginarij, odnosno repertoar motiva (križevi, vegetabilni ornamenti, zoomorfni svijet, ljudski likovi) – kršćanskih, ali i astralnih, čije značenje i danas intrigira stručnjake. Na osnovi tih motiva (primjerice vegetabilnih motiva vitica s trolistima, četverolistima ili palmetama, rozete) prepoznaju se umjetnički kodovi romanike i gotike. Motivi turnira (ili bilo kakva sukoba ratnika), lova i kola, karakteristični za stećke istočno od rijeke Cetine, također ukazuju na umreženost specifične kulture stećaka u onodobnu maticu europske kulture, dok scene lova povezuju stećke s iluminacijama i tapiserijama. Odjeća na ljudskim likovima koje su vrlo realistično prikazivali posebno vješti kovači svjedoči pak stilsku istovjetnost ovdašnje mode i europske. Isto tako, svojom se motivikom i morfologijom srednjovjekovna kultura stećaka nastavlja na antičku.

Izložba u nekoliko cjelina uvodi publiku u priču o stećcima počevši od groblja koje je simulirano u atriju Galerije Klovićevi dvori, gdje je na posađenoj travi postavljeno nekoliko stećaka s različitih lokaliteta u Hrvatskoj: iz Lučana kraj Sinja, Prološca kod Imotskoga, Brela, Budimira, Ciste Velike te iz Muzeja cetinske krajne u Sinju. Također, pojedine se teme, kao što su geneza stećaka, simbolika i značenje ukrasa koji ih rese, povijest naručitelja i autora, zatim važne grobne cjeline (npr. groblje Miloradovića-Hrabrena na Radimlji) razjašnjuju preko replika, stećaka odlivenih u gipsu, posuđenih iz Gliptoteke HAZU. U sadri je pedesetih godina prošloga stoljeća odliveno nekoliko primjeraka iz Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine.

Posljednji dio izložbe prikazuje grobne nalaze, prekrasne primjere nakita, tekstila, oružja i različite opreme. Izlošci su posuđeni iz splitskoga Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika te iz Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine. Iz posljednje sarajevske ustanove ustupljeni su primjerice nalazi iz Arnautovića, odnosno iz groba kralja Tvrtka I, koji su prvi put predstavljeni izvan Bosne i Hercegovine.

Još mnogo truda do cilja

Čitav je prostorni kontekst stećaka na izložbi i u iscrpnom katalogu dodatno pojašnjen i fotografijama – onima koje je snimio Tošo Dabac, a danas se nalaze u Arhivu Toše Dapca (MSU), te recentnim fotografijama, snimljenima u krajolicima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, koje zorno upozoravaju kako je krajnji čas da se poduzme ozbiljna zaštita. Fotografije su snimili u najvećem dijelu Damir Fabijanić, zatim Zoran Alajbeg, Živko Bačić, Tom Dubravec, Adnan Šahbaz, Goran Vranić, Ivan Alduk, Lidija Fekeža Martinović, Željko Kalezić i Emina Zečević.

Slaba strana izložbe jest oblikovanje svjetla, a u pojedinim slučajevima (primjerice zbog prevelike blizine izložaka zidovima) ni postav koji potpisuje arhitekt Otto Barić ne ide u prilog čitljivosti eksponata. Naime, posve je neshvatljivo ustrajavanje na zamračenju prostorija te usmjeravanju snopa svjetlosti na način da se ionako zbog načetosti zuba vremena (govorimo o odljevima) teško prepoznatljivi ornamenti jedva sagledavaju, a pojedine stranice spomenika ostaju u potpunome mraku (sic!). Tako će posebno bogato urešena strana nišana Mahmuta Brankovića ostati gotovo nevidljiva. Srećom da se na izložbi vrti dokumentarac o stećcima koji je prema scenariju Nusreta Idrizovića snimio Bogdan Žižić, pa se tako taj spomenik (u izvorniku) i mnogi drugi mogu mnogo bolje vidjeti.

Uopće, izložba Stećci može poslužiti kao poticaj na snažniju suradnju među zemljama koje posjeduju ovu kulturno-povijesnu baštinu. Alarmantna je pak činjenica da je stanje na terenu katastrofalno, da su stećci svakim danom sve izloženiji nepovratnom propadanju. Da bi se došlo do priželjkivana uvrštenja stećaka na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, ali i njihova šireg poznavanja u globalnom kontekstu, valjat će uložiti velik napor i trud – od sanacije i konzerviranja do novih istraživanja, koja dobar temelj imaju upravo u ovom projektu.

Barbara Vujanović