Suhi akademizam

23. histrionsko ljeto na Opatovini: Stephen Greenblatt i Charles Mae, Cardenio iliti Ljubavni jadi histrionski, prev. Marijan Orešnik, red. Želimir Mesarić

Suhi akademizam

Glumačka družina Histrion ovoga ljeta Zagrepčanima je predstavila dramu američkoga znanstveno-dramatičarskog dvojca Stephena Greenblatta (tvorca termina novi historicizam) i Charlesa Maea, pisca povijesnih dramskih tekstova. A predložak im je bio Shakespeareov davno izgubljeni komad Cardenio, koji je Bard navodno napisao u suradnji s Johnom Fletcherom (s kojim je – kako su dokazali znanstvenici – surađivao i na druga dva dramska teksta). Šekspirolozi su utvrdili kako je drama izvedena dva puta 1613. da bi zatim nestala. Osnovu izgubljena izvornika čini slobodna dramska preradba jednog poglavlja romana Don Quijote Miguela Cervantesa, koji je u engleskom prijevodu bio dostupan već 1612. Greenblatt i Mae ponovno ispisuju tu romansu smještajući je u naše vrijeme. »Kada se susreo s pričom o Cardeniju – pripovijesti o tragičnoj ljubavi, prijateljstvu i izdaji – Shakespeare je zacijelo odmah pomislio kako je to prava radnja za njega«, izjavio je Greenblatt. Vjerojatno je i redatelj Želimir Mesarić isto to pomislio čitajući Greenblatt-Maeov uradak.

Sentimentalna priča o dvojici prijatelja, hirovitosti ljubavnoga zanosa te prevarenim i ostavljenim ženama različitih generacija zacijelo mu se učinila idealnom za histrionsku pozornicu na Opatovini. I, reklo bi se, uz većinom mlad ansambl, prepun zvučnih glumačkih imena (Iva Mihalić, Janko Popović Volarić, Amar Bukvić, Ana Maras, Marija Borić, Ronald Žlabur, Jasna Palić Picukarić, Boris Pavlenić, Mirjana Majurec i Branko Smiljanić), bio je to odličan repertoarni potez Histriona. Originalni tekst premijerno je izveden 8. svibnja u American Repertory Theatre u Bostonu. Prevoditelj Orešnik i redatelj Mesarić adaptirali su predložak na kajkavski urbani govor s ponekom ruralnom kajkavskom notom. Tako bi, uistinu, govorili Zagrepčani na ladanju, u Zagorju. Adaptacijom drame kula na Opatovini postala je kurija u blizini Lobora i Belca, gdje je znamenita barokna crkva Majke Božje Sniježne, čije se freske (ili one o kojima se govori u izvorniku?) javljaju kao jedan od motiva u histrionskoj predstavi. Želeći ostaviti histrionsku dramsku strukturu, u adaptaciju su – umjesto strastvena plesa mladih zaručnika – umetnuta napitnički intonirana zdravica te mužikaši i Ladarice (Jadranka Gračanin, Morena Kovač).

Šteta što svi ti argumenti koji gotovo da jamče uspjeh nisu bilo dovoljni da nastane odlična predstava jer Cardenio iliti Ljubavni jadi histrionski spora je, predvidljiva, sentimentalna, sapuničasta predstava, koja veći dio vremena gledatelja ostavlja ravnodušnim. S obzirom na vrlo opravdane argumente njezina nastanka, gledatelj sve vrijeme ima dojam kako će se baš u sljedećem trenutku na sceni dogoditi neki obrat u scenskoj građi koji će mu omogućiti uživanje u predstavi. No sve do kraja to se ne događa. A za takav rezultat tek je neznatno odgovoran histrionski ansambl. Činjenica da je mlađi dio ansambla prve uloge odigrao u televizijskim serijama i sapunicama također nije nešto što bi trebao biti problem.

Veći je problem suhi akademizam matematički točno ispisana dramskog predloška, u kojem su, doduše, točno predviđena čak i mjesta za glumačke egzibicije, karikaturalna preigravanja te (što bismo od histrionske predstave i očekivali – u pozitivnom smislu) izvedbena dodvoravanja publici. Pokoja samostalna glazbena i plesna točka u takvoj strukturi više se doima kao rezultat redateljske nemoći, a ne stvarna namjera. Zbog suhoparnosti i nerazmjera dramaturški zadana okvira s redateljskim ambicijama, umjesto da nastane izvedbeno nepreuzetna, živa, vedra, dinamična i zabavna predstava, vidjeli smo ostvarenje tijekom kojega se počinjete pitati zbog čega pojedine scene toliko dugo traju i zašto je baš feniks motiv završne pjesme Cardenio. (Je li on simbol ljubavi ili metafora za Shakespearea?) Lako je uočljivo da predstava posjeduje sve elemente koje bismo u dobroj histrionskoj priči očekivali, ali oni na sceni jednostavno ne funkcioniraju na potreban način. Čini se da se redatelj ponajprije vodio upravo potrebom zadovoljenja forme, a pritom potpuno zaboravio na sadržaj (živa i dobra izvedba koja može nadoknaditi izostanak potrebnih elemenata). Tijekom predstave se ipak, u nekoliko trenutaka, nešto dogodi (izdvojiti valja interpretaciju Jasne Palić Picukarić, dobro glumačko pretjerivanje Ronalda Žlabura i povremeno postojanje odnosa među mladim zaljubljenicima) ali, nažalost, svi ti potencijali u cjelini predstave nedovoljno su iskorišteni.

Lidija Zozoli