Spomenar revolucije za one koji ga mogu platiti

Spomenar revolucije za one koji ga mogu platiti

O Kazalištu Ulysses gotovo da se više i ne razmišlja kao o kazališnom fenomenu. Pojava je to, čini se, shvatljivija i prihvatljivija u kulturnoturističkom, pa i kulturnopolitičkom smislu, kao kvalitetno osmišljen model koji je zaživio, čija dugovječnost je ujedno i uspješnost, s dodatkom da mu se ponekad dogodi i onaj čisto kulturni višak vrijednosti. Ulysses nudi nešto više od ljetnih festivala – pravu pustolovinu, nešto kao kulturni pandan raftingu na Cetini. Umjesto, u najboljem slučaju, staroga gradskog kamena sve više okovana masovnim turizmom i njegovim zabavljačkim potrebama, Ulysses daje izlet na mitske Brijune, nacionalni park s pozlatom političkopovijesnoga nasljeđa natopljena nostalgijom, željom za svođenjem računa ili jednostavno – radoznalošću.

Idila bez dress codea

Računica se pokazala i više nego zahvalnom: predstave su popunjene, lica na povratku u Fažanu obično su zadovoljna, a mišljenja gotovo nepodijeljeno na strani viđenog i još više doživljenoga, što i medijsku sliku, unatoč stalnim, ali sve tišim prigovorima o zagrebačkom proračunu koji je pomogao osnivanje i održavanje u prvo vrijeme, čini u konačnici pozitivnom. Idilu koja traje već osam godina naizgled je nemoguće pomutiti, jer mitsko otočje i činjenica da jedan od osnivača Ulyssesa, Rade Šerbedžija, gotovo svakoga ljeta odigra nekoliko izvedbi Kralja Leara, jedine predstave koja publiku zaista upoznaje s tvrđavom Minor na Malom Brijunu, dovoljan su zalog da se svaka sljedeća produkcija prihvati kao još jedan razlog za izlet s kulturnim povodom. Nimalo jeftin, ali time još prestižniji za publiku, koja je ipak navikla da dress code ambijentalnoga kazališta nisu štikle i kravata.

Pogotovo to nisu bili ove godine, kad je i Kazalište Ulysses na svoj način, predstavom naslova Romeo i Julija ‘68, obilježilo četrdesetu obljetnicu godine koja je uzdrmala svijet. Na valu nostalgije ostarjelih hipija i svih onih koji su to željeli biti, ili pak onih s ozbiljnijim teorijskim ili revolucionarnim nakanama, cijeli svijet, točnije onaj NATO-ov dio svijeta koji je mitsku godinu doživio kao prekretnicu u pozitivnom smislu, proslavlja zapravo izostanak vlastite moći te sabire ostatke. Nabrajanje učinaka zato ide unedogled: od niza emancipatorskih politika osviještenih i stvorenih u tom zanosu do zelenih kao političke opcije današnjice – nespremne na radikalne korake, ili iz tuđeg iskustva, svjesne njihovih nepopularnih i nažalost rijetko uspješnih učinaka. Šezdesetosma tako ostaje naboj koji se realizirao najprije kao kumulativna navala ideja i svjetonazora, dok je revolucija, unatoč sukobima s establishmentom i njegovom silom, policijom i vojskom, trajala svega nekoliko dana, s nekoliko razbijenih glava u Beogradu i iskopanim pločnicima u Parizu, zadrži li se pogled samo na Europi.

Kolektivna i slobodna igra

Ipak, umjesto europske, autorski tim Kazališta Ulysses, predvođen unatoč stalnoj osrednjosti nezamjenjivom redateljicom Lenkom Udovički i dramaturginjom Tenom Štivičić, više je zanimala američka ‘68, i to primarno njezina glazbena i kazališna potka. Montažnom dramaturgijom koja reminiscencije, odigrane redovito uz pomoć pripovjedača, izmjenjuje s bitno aktualnijom pozicijom današnje TV-debate o šezdesetosmaškom nasljeđu, one vode priču od tipične američke obitelji pedesetih, preko inačice Magical Mystery Toura i potonuća u halucinogenim opijatima, sve do ruske okupacije Čehoslovačke i prvih akcija Andreasa Baadera. Ukomponirani su i događaji iz Mexico Cityja s gomilom mrtvih, ali i uspješno održanim Olimpijskim igrama, potresno pismo vijetnamske djevojčice koja je preživjela pokolj od strane američkih vojnika te ubojstvo Martina Luthera Kinga. Kao spomenar, predstava nalikuje listanju stranica popularnog edukativnog izdanja gdje su ispod efektnih i uglavnom poznatih slika postavljeni komentari naknadne pameti sudionika, ili naivni i pojednostavnjeni ostaci mišljenja kasnijih generacija, koje je ‘68. već dočekala kao mit.

U tako rasutoj strukturi, koja priziva i mjuzikl Kosa, ali tako da se, četiri desetljeća nakon što je on označio prvu golotinju na Broadwayu, i dalje stidi glumačkoga tijela, u kvalitetne se upisuje nekoliko skupnih scena u koreografiji Natalije Manojlović i pokoji proplamsaj glumačke osobnosti. Predstava ustrajava na kolektivnoj i slobodnoj igri, jednom od izvedbenih nasljeđa šezdesetih, što omogućuje svakom članu ansambla, od domaćih zvijezda i onih koje će to možda postati do domaćoj publici nepoznatih američkih gostiju, da steknu svojih pet minuta slave, kako izvedbom tako i vjerojatno osobnim iskazom u onim scenama kad izvan lika komentiraju događanja ‘68. ili ono što (im) je od njih ostalo. Katarina Bistrović-Darvaš, Slavica Knežević, Ksenija Marinović, Damir Šaban, Linda Begonja ili Nebojša Borojević u jednakoj su poziciji kao i Barbara Prpić-Biffel, Dražen Čuček, Nina Šerbedžija ili Ivan Đuričić. Izdvajaju se, u onom dijelu predstave kojem naslov i previše duguje, Maja Posavec i Chris-Gerard Heyward kao izmaštani Romeo i Julija, koji bi predstavi-vremeplovu trebali dati kohezijski moment, ali čine upravo suprotno. Inkorporiranje Shakespeareovih mladih ljubavnika samo kao simbola kontraproduktivno je u predstavi koja se zasniva na dokumentarnoj građi, pogotovo kad jezičnom oprekom između domaće glumice koja Shakespearea izgovara u prijevodu i američkoga kolege s izvornikom nastaje znak nerazumijevanja. Tako osmišljena, njihova je ljubav možda i znak priželjkivane utopije iznad svih podjela, od rasnih do jezičnih, ali je režijski, pogotovo sa završnim prizorom koji podsjeća na Labuđe jezero, prije nalik farsi.

Nostalgija bez revolucije

Formaciju Ulysses moglo bi se opisati kao sijelo glumačkih proletera koji žive za honorar, dok s druge strane barikade publika pristaje na europsku cijenu ulaznice za spektakl koji silno želi da to ne bude. Stoga je i ova predstava napravljena za one koji je mogu platiti, čak i bez pozivanja na Brechta i govedinu. Riječ je o generaciji koja je danas situirana iako se u svojoj situiranosti rado nostalgično prisjeća dana mladosti i ludosti, kojoj nekadašnji Morrisonovi tekstovi ne odzvanjaju mračnom besmislenošću onoliko koliko to mogu poznatim melodijama električne orgulje Raya Manzareka ili gitara Jimmyja Hendrixa. Koncert nakon predstave to potvrđuje, unatoč izvrsnu bendu predvođenom Vedranom Božićem, živim dokazom da je ‘68. i u ovdašnjoj glazbi, kad već nije u intenzitetu pobune, imala kvalitetan odgovor.

Ukratko, Kazalište Ulysses kvalitetan je kulturni proizvod i ništa više, mainstream na način kako to ostala hrvatska kazališta još nisu naučila biti. Međunarodna suradnička ekipa, inozemna iskustva domaćih imena i pomoć ovdašnjega kulturnog managementa spojio se u projekt koji, čini se, više ne može propasti – kakva god bila sljedeća predstava, i koju god temu, tekst ili fenomen obradila. No, trebalo bi im zabraniti refren koji zaziva revoluciju, jer s njom ova predstava i ovaj teatar, unatoč slici o nekoj vrsti gotovo pa hipi komune koju pokušavaju stvoriti, nemaju nikakve veze.

Igor Ružić