Socijalni eksperiment

Socijalni eksperiment

Hvalevrijedan je pothvat, pogotovo za ljetni festival, posegnuti za dramom koja – iako napisana još 1904. – nikada prije nije u nas izvedena. Kad je u pitanju Maksim Gorki (1868–1936), ta tvrdnja pomalo čudi. Rodonačelnik socrealizma ipak je u nas oduvijek (i s pravom, valja reći) bio u prvom redu priznat kao romanopisac jaka ideološkog naboja, premda je njegov realizam stalno bio ugrožen, ako tako možemo reći, dobrom dozom urođena, tipično ruskoga, sentimentalizma. Ipak, kao i mnogim piscima prije njega (Dickensu, Twainu, Hugou, Zoli, Vergi), i Gorkome (nomen est omen, u slučaju toga pseudonima) sigurno možemo priznati snažnu socijalnu osjetljivost i iskreno zalaganje za prava obespravljenih i poniženih, kakvih je u autokratskoj i plutokratskoj carskoj Rusiji bilo doista mnogo. Prijateljujući s revolucionarima (osobito onim građanskima, iz 1905), potom doduše i s Lenjinom i Staljinom, Gorki ipak nije mogao biti vidovit, pa precizno predvidjeti kakve će patnje i nesreće veliki društveni eksperiment Oktobarske revolucije donijeti.

No, Gorki se, na tragu Čehova, kojemu se divio i kojega je osporavao, okušao i kao dramatičar. Čehovljeva komediografska kritika apatične i dekadentne ruske buržoazije učinila mu se odveć blagom i, vjerojatno, nedostatno ozbiljnom, pa je 1904. napisao Dačnike (u teško prevedivu značenju osoba koje ljetovanje provode u dačama, ljetnikovcima), uzevši kao predložak malo Višnjik, a malo i (Čehovljeva) Galeba. Samo talijanski posjeduje riječ koja semantički odgovara ruskoj (I villeggianti, oni koji se odmaraju na selu, u vili), dok se mi (kao i drugi) utječemo perifrazi – Na ljetovanju. Sadržaj je otprilike isti kao u omiljenoj čehovljanskoj temi »skupine dobrostojećih građana koji ljetuju u svojim ili unajmljenim vilama, te usput iznose svoje svjetonazore, debatiraju ili konkretiziraju svoje odnose«, izostaje izraženija dramska radnja, sve je fragmentarno i podređeno tezi. Količina je teksta dojmljiva, sukobi su nedostatno motivirani, ali žestoki, a osim ideološkoga, tu je i načelo društvenog presjeka: svako poznatije stajalište mora imati svoga zastupnika, glasnogovornika. Kulturološki je kuriozitet, možda, slabije poznat podatak da se fenomenom ljetovanja i njegovih sudionika stoljeće i pol ranije intenzivno i teatarski znatno razrađenije pozabavio (u barem pet komedija) nitko drugi nego – Carlo Goldoni (umro 1793). Ta je činjenica svakako bliska redatelju Januszu Kici, koji je prije nekoliko godina u zagrebačkom HNK realizirao Goldonijevu Trilogiju o ljetovanju, jednu od većih uspješnica toga teatra.

Splitska izvedba Ljetovanja Maksima Gorkog odvija se u (pre)velikome parku Vile Dalmacija, nekadašnjega reprezentativnog i protokolarnog objekta, a danas sjedišta znanstvenoga instituta o kojemu se govori. Predstava započinje (zbog buke u okolnim ulicama) u 22 sata, a traje puna tri sata, tako da se može pretpostaviti da je redatelj poštovanje teksta pretpostavio sažimanju i kraćenju koje je prethodno primijenio na Goldoniju (pretvorivši trilogiju u jednu cjelovečernju predstavu). Dinka Jeričević, vrsna scenografkinja, koja je minimalnim intervencijama učinila prostor primjerenijim ambijentu gospodske dače, nikako nije kriva za notornu činjenicu golemosti i razvedenosti toga (inače lijepa) prostora, koji je jednostavno ‘progutao’ svoje nevoljne stanovnike. Likova je petnaest, neprestano dolaze i odlaze, nakratko se susrećući i raspravljajući, da bi potom nestali izvan osvijetljenoga kruga (i reflektora naše pozornosti): na taj je način vrlo teško održati pozornost gledatelja i postići da oni predstavu uspješno prate u kontinuitetu.

Rusko građanstvo s prijelaza stoljeća s promjenljivim je ishodom glumila uglavnom splitska glumačka postava, uz nekolicinu gostiju. Nije postignuta homogenost ansambla, a ni duh kolektivne igre: većina je osrednja, te možemo istaknuti tek bolje kreacije karizmatičnoga velikana hrvatskog teatra Ivice Vidovića, potom zanimljive mlade Marije Tadić, uvijek solidne, a nerijetko zapostavljene, Snježane Sinovčić-Šiškov te izražajnih Ksenije Prohaska, Brune Bebić-Tudor i Alme Prica. Na suprotnoj strani, nažalost, ne možemo zaobići promašenost kreacije Dragana Jovičića, koji je simboličan i ključan lik književnika Salimova (nota bene, sjetimo se amblematična lika književnika u Galebu), učinio bezbojnim i dramski posve neuvjerljivim, patetičnim i umjetnim.

Sve u svemu, dobro je što smo vidjeli Gorkoga, s distance od stotinjak godina, u vremenu koje je socijalni eksperiment koji je on zagovarao iskusilo i ostavilo iza sebe. Vidjeli smo patetične deklamacije i žestoke sukobe koji su nas ostavili hladnima (jer su današnji građani i njihova razina i tematika posve drukčiji), u predstavi koja je autora legitimirala kao Čehovljeva drugorazredna epigona, a redatelja kao solidna i inteligentna rutinera, koji ipak od rasutih dijelova nije uspio stvoriti dojmljiviju cjelinu. Nagrada Judita, koja mu je pripala, više govori o konkurenciji (i nekim drugim okolnostima) na ovogodišnjem Splitskom ljetu, a znatno manje o kvaliteti same predstave, koja se već na repriznim izvedbama suočavala sa slabim zanimanjem publike, te se doista ne može predvidjeti njezin duži život na (festivalskom) repertoaru.

Boris B. Hrovat