Skup žrtva koncepta i uspomene

Skup žrtva koncepta i uspomene

Držićev Skup, u redateljskoj interpretaciji Ivice Kunčevića premijerno izveden 20. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama, poručuje da su nam u nadolazećim globalnim vremenima ugroženi ne samo egzistencija i identitet nego i da smo zbog svojih atavizama i svoje lakovjernosti idealni da stranci s nama rade što hoće, da nas kupuju kako hoće, i to našim novcima.

Njegov Skup postavljen na Boškovićevu poljanu s Dubrovnikom u perspektivi ističe pohlepu suvremenoga čovjeka za novcem, kojim se kupuje sve, pa i ljubav. »Amor nije amor, zlato je amor; zlato stare – mlade, lijepe – grube, svete – griješne, svjetovne – crkovne pridobiva«, govori Skup, a redatelj to u kazališnoj knjižici apostrofira kao lajtmotiv predstave.

Škrtost, ali i njezina suprotnost, rasipnost – čime su istaknute »granične vrijednosti jednog davnog svijeta«, Držićeva svijeta, kojemu je današnji, ako ne identičan, a onda u mnogo čemu vrlo sličan, osnovna su tema Držićeva Skupa. Likom Skupa komediograf pokazuje ne samo starca Skupa koji drhti nad svojim zlatom nego i sve one koji drhte nad svim zastarjelim, što se opire novom brjemenu. (Ne podsjeća li to jako na današnje naše škrtce koji škrtare u svemu osim u pohlepi za utjecajem, počastima i novcem koji bi potrošili, ne na siromašne, nego na nepotrebno?!) Na ismijavanju Skupa, na suprotnostima škrtosti i trošenja, te na uravnoteženosti, za čim je, za razliku od našeg vremena, težila renesansa, Držić gradi kritiku tadašnjega Dubrovnika.

Kunčevićeva predstava ne teži uravnoteženosti, ona hoće biti kritika suvremenosti, koja je sve podredila novcu. Stoga je, iako se držao renesansnog okvira Držićeva djela, ipak taj okvir dramaturški razradio: u svoju redateljsku koncepciju ugradio je, možda i odveć naivnu, suvremenu priču, Dubrovnik i strance, turiste, koji dolaze na predstavu, ne zbog predstave nego zbog posve nečega drugoga – da se dočepaju zlata, jer su valjda čuli od turističkog vodiča da na kraju predstave na sceni ostane nezbrinuto zlato. Prije no što su stranci ugrabili ono zbog čega su došli, Skupa ostali likovi u svađi iznose sa scene obeznanjena, možda i poludjela, jer je vidio kako mu nestaje smisao života, kako mu se pred očima razbija munćela u kojoj je čuvao svoju tajnu. U tom metežu stranci, turisti, pokupe zlato i plešući odu.

No, osim te dramaturške intervencije redatelj je predstavu obogatio reminiscencijom na Spaićeva Skupa, koja je bila prvi susret njega i tadašnje dubrovačke publike s tom renesansnom komedijom koja se temeljila na poštivanju pisca i na glumačkim karakternim ulogama. A osobito je zapamćena po genijalnoj interpretaciji Izeta Hajdarhodžića u ulozi naslovnoga lika. Kao hommage svojem sjećanju u predstavu je uveo djecu koja su, svojom nazočnošću i komentarom radnje te zadirkivanjem Skupa, trebala biti, redatelj ih je tako zamislio, nit poveznica i kontinuitet.

Ako se aktualnost može opravdati redateljevim pravom na koncept, pravom da reinterpretira izvorni književni predložak, redateljev doživljaj igranja Skupa na dubrovačkim pozornicama, iako nekomu zgodna redateljska provokacija ili teatarski zanimljiva ekstempora, nikako nije obogatio predstavu novim značenjima, nego ju je time opteretio.

Umjesto da tada počne neka nova, druga i opora, gruba komedija naše stvarnosti, koja nas neumoljivo poput hobotnice hvata i uvlači u Skupovu tragičnost (koja nam nudi da preuzmemo dio odgovornosti za njegovo panično čuvanje tezora), tu se sve počne raspadati. Predstava i Držić postanu žrtva redateljskoga koncepta. Metaforična višeznačnost predstave tu se počinje urušavati, i dramaturški, i koncepcijski, i redateljski. Držić postaje žrtva redateljskoga koncepta koji dezavuira, opovrgava, Skupov karakter.

Prvo, zato što djeca koja su glumci i kontinuitet postaju smetnja Skupovoj dosljednosti,

Drugo, zato što od trenutka kada Skup (Goran Grgić) počne razgovarati s djecom, reagirati na njihove upadice, mameći i očekujući smijeh publike prestaje biti Skup. Prestaje biti glumački zanimljiv, upada u maniru, postaje netko tko je do kraja glumački razotkriven.

Treće i najvažnije, zato što tada umjesto Skupove tragičnosti, koja je groteskna, gledatelj vidi Skupa koji pomaže djeci da mu se rugaju.

Redatelja kao da nije zanimala Skupova kompleksnost koliko su ga zanimali svi koji se pojavljuju u obzoru Skupove sudbine kao zrcalo njegove škrtosti. Nije se bavio Skupovom patologijom, nego njegovom funkcijom.

Iako je Grgić tijekom predstave nastojao, u početku i vrlo uspješno, oteti se redateljevu osiromašenju lika, ono ga je zaskakalo na svakom koraku. Početak je uvjerljiv i dojmljiv, izvrsno igra škrca koji je rastrgan strahom da netko ne otkrije tajnu o njegovu tezoru (škrinjici). Pokazao je veliki raspon glumačkoga registra i izmicao konceptu. Prema kraju od aktivna sudionika sve se više pretvarao u promatrača. Glumio je uklapajući se u ritam radnje, na mahove, na glumački nerv.

Dok Grgić u rukama drži konce lika, predstava i redateljski veoma dobro funkcionira. No poslije prve četvrtine počinje ritmički padati i gubiti se u meandrima redateljskih nedosljednosti i nejasnoća pa i Skup zglajza u karakter koji počne gubiti niti, skrene u karikaturu koja nije do kraja opravdana.

Prerasta u operetno-karikirani lik, koji u svojem mahnitanju besciljno trčkara scenom.

Odličnu i cjelovito ulogu Dobre ostvarila je Doris Šarić-Kukuljica. Njezina Dobre uvjerljivo živi od malih zločestoća koje su proizvod želje za dobrom bratu.

Zvonimir Zoričić sa smislom za komične nijanse od nesigurnosti, straha i znatiželje izgradio je lik Zlatikuma.

Dunda Điva u interpretaciji Danka Ljuštine odlikuje smisao za hedonizam i realnost situacije u kojoj se našao Kamilo, dok je Kruno Šarić kao Dundo Niko nudio cinični pogled na Kamilov problem.

Vlasta Knezović ustrajavala je na pravednoj i karakternoj Varivi, koja je izgarala od želje za usrećivanjem Adrijane i Kamila.

Zoran Vujović (Kamilo), Srđana Šimunović (Gruba), Goran Bogdan (Munuo), Maro Martinović (Pasimaha), Nikša Butijer (Pjerić) te Branimir Vidić (Drijemalo), Ivo Mrčela (Placar I), Helena Kovačić (Adrijana) i ostali bili su prepušteni sebi i već ustaljenoj maniri igranja Držića.

Danica Dedijer bila je kostimografkinja, Zoran Mihanović oblikovatelj svjetla, a Frane Đurović autor glazbe.

Andrija Tunjić