S ocem u potrazi za njegovim prošlim vremenima

S ocem u potrazi za njegovim prošlim vremenima

Njemački književnik naših korijena Nicol Ljubić otkriva očevu prošlost putujući s njim po njegovim europskim boravištima, opisujući, fikcionalno i faktografski, ne samo njegovu sudbinu nego i sebe

Nicol Ljubić, novinar i književnik s boravištem u Berlinu, još je jedan našijenac koji piše na njemačkom, ali za razliku od ostalih sa sličnom nacionalnom i književnom pozadinom ne govori hrvatski, što je s jedne strane hendikep, a s druge prednost, jer mu zbog toga biva izoštrenija emocionalna veza s ljudima iz bivše očeve postojbine. Ljubić je objavio roman pod naslovom Heimatroman oder Wie mein Vater ein Deutscher wurde (Zavičajni roman ili Kako je moj otac postao Nijemac), Deutsche Verlag-Anstalt, München, 2006, u kojemu, kako ćemo poslije vidjeti, sve ispada nekako drukčije nego što se nagovještava u naslovu knjige .

Autor ne skriva da je riječ o autobiografskom romanu u kojemu opisuje svoje putovanje s ocem po njegovim europskim postajama bivšega ekonomskog emigranta, pa to čak dokumentira nizom ganutljivo amaterskih fotografija iz obiteljskog arhiva. Krstareći s ocem od talijanskoga Trsta (prve postaje mnogih bjegunaca iz bivše države) u Francusku te napokon u Bremen, gdje mu se otac doživotno skrasio, osnovavši obitelj i sagradivši kućicu, Nicol otkriva svoju ljubav prema njemu na nepreuzetan način, danas posve demodiran, jer je pobuna protiv očeva dominanta u životu i literaturi. Otac je navodno postao tipičan Nijemac srednjega sloja, no netom se Ljubić susretne s očevom velikom porodicom (sadržajno i jezično treba razlikovati obitelj od porodice) uviđa da je očevo nijemstvo vrlo površno, odnosno, još točnije, da je otac na neki način oduvijek bio German, ako se sekundarne vrline kao marljivost, točnost i pouzdanost uzmu kao njemačke, što je odavno potrošeni klišej bez potvrde u zbilji njemačke svakidašnjice, dok su ostale očeve osobine itekako hrvatske ili što mnogi tvrde da su hrvatske.

Oni koji poznaju njemačke obiteljske (ne)odnose, sigurno će uživati u Ljubićevim opisima naše lijepe patrijarhalne sredine s njezinim slikovitim likovima jedne porodice u Panoniji. Svi ti stričevi i strine, tetke i tetci, ujne i ujci, djedovi i bake, rođaci i rođakinje, sestre i braća, (budimo malko ponosni što je hrvatski znatno bogatiji u rodbinskoj terminologiji nego njemački) vrlo se ljubazno brinu o privremenom povratniku iz bogate Germanije. Pouka iz piščeva doživljaja naše sredine glasi da možemo mirne duše odbaciti domaće pogrdnosti izreke o ognjištarima i ruralcima. Nicol se dobro osjeća u očevoj bivšoj porodici, no budući da ne zna hrvatski upada u zamku političke (ne)korektnosti kad preuzima tvrdnje dijela njemačke javnosti da su u posljednjem postjugoslavenskom ratu svi manje-više bili jednako krivi, jer da je to bio građanski rat. Jednom mu je promaknula i oznaka jezika kao srpskohrvatskoga, što je, nažalost, i glupo nasljeđe njemačke slavistike.

Premda se piščev otac Drago u egzilu nije bavio politikom, uostalom kao ni stotine tisuća našijenaca, tzv. pasošara, nego je samo uredno obavljao svoj posao, pronašao dobru i vjernu ženu, materijalno se osigurao, te ga po tome njegov sin Nicol svrstava u tipične Nijemce, on je sve drugo samo ne to. Sve te, kako rekosmo, sekundarne vrline vrijede i za pripadnike drugih nacija od Aljaske do Ognjene zemlje, jer su ih stvorili protestantizam i kapitalizam. No kad se sin divi ocu zbog njegove vitalnosti i snalažljivosti, čak i zbog prevrtljivosti u selekcioniranju sjećanja ako su neugodna, pa i ne baš pristojne hvalisavosti, onda otac Drago izbija na površinu kao tipičan Hrvat, što je također svojevrstan klišej. Njegovo hrvatstvo najviše se očituje u patrijarhalnom odnosu prema ženi, sinu i rodbini. To već nisu klišeji, nego naši ljudi i krajevi, kako bi rekao Matoš.

Roman Nicola Ljubića čita se vrlo brzo jer je većim dijelom napisan kao novinska reportaža. Neki bi kritičarski sladokusci mogli zaključiti da to nije velika literatura, što nas mnogo ne uzbuđuje jer treba da postoji i ovakva, kakva je u Ljubića. U njemačkoj književnosti ionako ima mnogo autora koji njeguju ono što bismo podrugljivo mogli nazvati stilskim vježbama. Kao da žele nešto reći između redaka, a to im zaista nije potrebno u neizmjernoj slobodi koju uživaju kao autori i građani.

Odisejada oca našega autora od Italije, preko Francuske do Njemačke, s povremenim radnim izletima u Grčku, Švedsku, Rusiju, Jugoslaviju i napokon u Hrvatsku, bogata je opisima susreta, uglavnom privatne naravi, s tamošnjim ljudima, od kojih ćemo mnoge zapamtiti kao osebujne individualce. A sam je autor tu kao tihi promatrač ljudi i prilika, što je također njegova književna vrlina. Roman je to o njemu, autoru, premda nije u prvom planu. I za to kao pisac treba imati hrabrosti.

Gojko Borić