Rilkeov orfejski obrat

Potreba za stalnom preobrazbom lirskog subjekta, za onim što je sam nazivao novim početkom, bitno je obilježje stvaralačke putanje Rainera Marije Rilkea (1875–1926). Od ranih zbirki, ispunjenih bolećivo sentimentalnim minijaturama, do metafizički slojevitih Devinskih elegija i glazbeno sugestivnih Soneta Orfeju, pjesnik je iz knjige u knjigu, kadšto iz ciklusa u ciklus, otvarao sebi uvijek nove, bitno drukčije prostore izraza. Jedna od ključnih postaja na tom putu bile su, prije stotinu godina objavljene, Nove pjesme (prvi dio: 1907, drugi dio: 1908). U njima progovara težnja da se ne govori više glasom sanjarskog, ispovjednoga ja, nego da se za osobne, nutarnje doživljaje nađu objektivni korelativi u izvanjskom svijetu i u drugim subjektima.

Među najglasovitijima u Rilkeovu pjesništvu, ali i među obradbama antičkog mita uopće, pjesma Orfej. Euridika. Hermes, sa srodnim joj lirsko-narativnom tvorevinama Grobovi hetera, Alkestida, Rođenje Venerino, čini mali ciklus s klasičnim temama pri kraju prvoga dijela Novih pjesama. Nadahnuta rimskom kopijom grčkoga reljefa, ona na dotad neslućen način produbljuje pjesnikove opsesivne teme ljubavi, umjetnosti i smrti, i jedno je od bitnih uporišta cjelokupna njegova opusa. Potvrđujući zrelost jedva tridesetogodišnjega tvorca, ona već nagovješćuje ozračje Elegija i tematske preokupacije Soneta.

Znakovita je Rilkeova preinaka antičke matrice, u kojoj dolazi i do pomicanja težišta i do stvaranja viška značenja. Dok u mitskoj priči Orfej postaje gubitnikom u trenutku kada se, svladan čežnjom i neizvjesnošću, okrene, u Rilkeovoj reinterpretaciji gubitak je mnogo raniji i dublji: Euridikina smrt nepovratno je čini nepristupačnim dijelom drugoga i drukčijeg svijeta. No kao što je za nju smrt, paradoksalno, početak novoga djevojaštva, tako je Orfejev gubitak otkupljen snagom umjetnosti: njegova tužaljka oblikuje novi svijet, u kojem »sve ponovno je tu«. Nemoć egzistencije nadoknađena je, u Rilkea kao i u Orfeja, stvaralačkom sposobnošću da se ta nemoć opjeva.

Bratislav Lučin

Rainer Maria Rilke

ORFEJ. EURIDIKA. HERMES

To čudesan je bio rudnik duša.

Ko tihe žice srebra one išle su

kroz tminu poput žila. Među korijenjem

krv je izvirala, što odlazi k ljudima,

i teška kao porfir izgledala u tmini.

Ničega drugog nije bilo crvenog.

Hridine tu su bile

i šume bića lišene. Mostovi nad prazninama

i ono veliko i sivo slijepo jezero

što visjelo je iznad svog dalekog dna

ko kišno nebo ponad krajolika.

A među livadama, blága, sama strpljivost,

blijeda se pruga jedinoga puta ukazivala,

ko duga prostrta bjelina.

I tim jedinim putem stizali su oni.

Naprijed vitak muškarac u plavu ogrtaču,

što ispred sebe gledao je nijemo i nestrpljivo.

Bez žvakanja je njegov pogled put pohlepno

gutao

u krupnim zalogajima; ruke mu visjele,

teške i stisnutih šaka, iz opuštenih nabora,

i nisu više znale za laku liru

što bješe urasla u ljevicu mu

ko vriježe ružine u maslinovu granu.

A ćutila mu kao da su bila podvojena:

dok pogled poput psa trčkarao je pred njim,

osvrtao se, dolazio, pa opet i opet

čekajuć zastajkivao na idućemu zavijutku –

sluh je zaostajao za njim kao miris.

Kadikad mu se činilo da seže

sve do korakâ ono dvoje drugih

što trebalo bi da ga slijede cijelim ovim

usponom.

A onda opet nije bilo ničeg osim odjeka

njegova penjanja i vjetra ogrtača iza njega.

No sebi je govorio da oni ipak dolaze;

reče to glasno i oču kako zvuk iščezava.

Doista, oni dolazili su, tek bilo ih je dvoje

što strahotno su tiho išli. Kad bi smio

jednom okrenuti se (kada ne bi pogled unatrag

značio uništenje čitava tog djela

što istom treba se izvršiti), morao bi ih vidjeti,

oboje nečujnih što šutke idu za njim:

Boga putovanja i dalekih poruka,

s putničkom kapuljačom nad svijetlim očima,

sa štapom vitkim što ga nosi ispred sebe,

s krilcima što mu lepršaju oko gležnjeva,

i, ljevici njegovoj povjerenu: nju.

Nju tako ljubljenu da iz jedne je lire

više tužaljki proizišlo no od svih narikača,

da jedan svijet od tužaljke je nastao, u kojem

sve ponovno je bilo tu: šuma i dol

i put i selo, polje i rijeka i zvijer,

i da se oko toga svijeta tuge okretalo,

baš kao oko druge Zemlje, jedno Sunce

i jedno ozvjezdano tiho nebo,

jedno nebo tuge s izobličenim zvijezdama: –

nju tako ljubljenu.

No ona išla je uz ruku onog boga,

korakâ sputanih dugačkim povojima,

nesigurna, nježna i bez nestrpljenja.

Bila je u sebi, ko neko više ufanje,

i nije mislila na čovjeka što išao je pred njima

niti na put što uzlazio je u život.

Bila je u sebi. I njena umrlost

Ispunjala ju je u potpunosti.

Ko što je plod slatkoće pun i tame,

tako je bila puna svoje velike smrti,

još toliko joj nove da ništa nije poimala.

U novome je bila djevojaštvu

i nedodirljiva; njen spol je bio sklopljen

ko mladi cvijet nadomak večeri,

a ruke joj se bjehu tako odvikle

od supružništva da čak i beskonačno

lak dodir lakog boga koji ju je vodio

vrijeđao ju je kao pretjerana prisnost.

Već nije bila ona plavokosa žena

što katkada je odjekivala u pjesnikovim

napjevima,

ne više miris, otok na prostranu ležaju,

niti svojina onog čovjeka, ne više.

Već je bila opuštena kao duga kosa

i posve predana ko pala kiša

i razdijeljena ko stostruka zaliha.

Već je bila korijen.

I kad iznenada

bog je zaustavi i s bolnim uzvikom

progovori joj riječ: Osvrnuo se, –

ne shvati ona, već istiha rekne: Tko?

Al u daljini, táman ispred sjajna izlaza,

Stajao je netko čije lice

Razaznati se nije moglo. Stajao je i gledao

kako na tráku staze među livadama

bog poruka, pogleda puna žalosti,

šutke se okrenu da slijedi priliku

što već je vraćala se onim istim putem,

korakâ sputanih dugačkim povojima,

nesigurna, nježna i bez nestrpljenja.

(Prepjev: Bratislav Lučin)