Prštava lakoća bjeline

Prštava lakoća bjeline

Teatarsku uvjerljivost sakralne arhitekture iskušavali su religije i kultovi od svojih začetaka. Cjelovito očuvani ambijenti Santa Maria Maggiore ili San Apollinare in Classe u unutrašnjoj opni, koje mozaička oplata lišena arhitektonske težine pretvara u prostor rajske vizije, ili kaligrafski raj božanske objave istanbulske Plave džamije među najpoznatijim su primjerima na zapadnoj hemisferi. Niz bi se mogao nastaviti sve do kraja osamnaestoga stoljeća, kada građanstvo traži svoj komad raja i pristup u riznice crkava i plemićkih dvorova. Umjetnost se u potpunosti izvlači ispod crkvenih skuta, etablira u nastajućem društvu slobodnih građana i ulazi u salone i na slobodno tržište: sustav se, odolijevajući i ozbiljnijim potresima, očuvao tijekom dva stoljeća.

Vrijeme zamaha civilne arhitekture i modernističkih eksperimenata dvadesetoga stoljeća od muzejskih je i galerijskih prostora učinilo mjesto arhitektonske slobode nekada dostupne uglavnom sakralnim građevinama, i od rotonde bečke Secession učinivši hram umjetnosti kojim se kanonizirala bijela kocka: rajski prostor percepcije modernističke umjetnosti. U desetljećima modernoga doba koja su prethodila secesionističkim i revolucionarnim težnjama bečkih umjetnika i studenata prostor eksperimenta i slave inženjerijske arhitekture bile su velike svjetske izložbe i nacionalni paviljoni. Upravo je milenijska izložba u Budimpešti bila povodom da Zagreb dobije svoju prvu izložbenu dvoranu – uz veliko zalaganje lokalne umjetničke populacije željezna je konstrukcija iz Budimpešte preseljena u Zagreb i uklopljena u novu, reprezentativnu urbanističku cjelinu, Lenucijevu potkovu. Nacionalni umjetnički hram s daškom globalizma belle époque pročišćeni će pandan dobiti u zahtjevnoj rotondi Meštrovićeva paviljona, no ipak do današnjih dana ostaje najomiljenijim i najprestižnijim izlagačkim prostorom u Zagrebu.

Današnje vrijeme, koje se od larpurlartističke bjeline priklonilo istraživanju zatečenih (ili simuliranih) prostornih narativa izložbe voli doživljavati i kroz prizmu site-specific intervencija, kada izložbena arhitektura nerijetko postaje kulisom ili pozornicom predstave. Upravo je tek u naslovu samozatajna izložba Bijelo Petra Barišića, koja u spektakularnoj maniri otvara izložbenu sezonu Umjetničkog paviljona, sjajan primjer teatarskog uprizorenja povijesti prezentacije i namjene umjetnosti u javnom prostoru, od avangarde do arhaike, s pogledom u budućnost usmjerenim unatrag. Pri samu ulazu u zamračeni oktogon golema konstrukcija sačinjena od bijelih letvica i led-dioda oblikom priziva utopijski, nikad ostvareni i toliko puta citiran Tatljinov Spomenik trećoj internacionali, ali i otvara asocijativni niz – tekst predstave koji je, neizreciv, pohranjen u 1600 zidnih ideograma. Iz dva maestralno postavljena rasplesana kraka rascijepljene oktogonalne konstrukcije viri i Barišićev Spomenik ukrajinskoj avangardi iz 1991. i Spomenik Tatljinu Dana Flavina. Konačno, tu je relacija s kojom Leonida Kovač, kustosica izložbe, maestralno zaključuje predgovor supostavljajući Barišićev opus u distopiji tranzicijske Hrvatske s neostvarenom sovjetskom utopijom i velebnim Tatljinovim spomenikom s jedne i Schwittersovom utvrdom od apsurda koju je u vajmarskoj distopiji gradio u obliku Merzbaua.

U bočnim se krakovima dvije zatvorene prostorne konstrukcije od letvica i led-dioda mogu iščitati kao prezasićene, razvedene inačice bijele kocke – dovoljno velike da stvaraju prostor, a dimenzija sličnih montažnim kućicama koje obećavaju prenosivost. Možemo li u tome nazrijeti podsjetnik i na povijest prostora u kojemu su izložene? Iako se čini da s kvadratičnom formom i bjelinom prestaje veza s izlagačkim mitom bijele kocke, u svoj apstraktnoj raskoši sinkopiranog ritma rešetki ovih ukošenih, gotovo tordiranih kaveza, kako ih naziva Leonida Kovač, u izgradnji konstrukcije koju se vizualno želi potkopati i lišiti je ikakve čistoće, naslućuje se težnja za prostorom koji bi karizmom bio blizak – svetištu. No ne mislim pritom na prostor adoracije ili predanosti određenom religijskom učenju ili kultu – već na prostor unutar kojega se iluzija čvrstoće percepcije gubi, u čijim refleksijama nestaje stabilnost bočnih rešetki. Bile one osnova kristalične modernističke utopije ili Duchampova kaveza. Ritam kojim gradi i istovremeno zatvara konstrukcije poput mentalne klopke zadržava posjetiteljice/posjetitelje – rastvorena se konstrukcija dodatno nagriza odbljescima led-dioda, njihovim postavom koji u maniri flamboajantne gotike rastvara ono malo što je od iluzije stabilnosti ostalo. Na drugom se pak kraju, unutar jasno određenih granica bijele kocke, nazire labirintična struktura čije sjene dodatno rastvaraju formu. Bjelina i dragocjenost (!) industrijskog materijala, pleksiglasa, na kojemu se nalazi izdignuta konstrukcija, traži nečujan ulazak ili, preciznije, uklizavanje, u pustenim papučama. Iako vjerojatno ne počiva na proračunu, ulazak u svetište traži pripremu: ritual zaštite primarnim materijalom koji je obilježio umjetnost od šezdesetih naovamo. Zidne su površine u maniri bijeloga horror vacui prekrivene objektima-reljefima, modularnim strukturama koje s opsesivnim ponavljanjem formata objedinjuju opsesivnu raznolikost svakog objekta. Pismo tih ideograma ispražnjenih od verbalne poruke nečitljivo je, a njihova nas apstraktna igra odvodi u stranputicu potrage za značenjem. No je li sama geometrijska konstrukcija, njezina sustavnost ili bezuspješnost odgonetke namjera? Ili ona, iz pukog ludizma, ima i pravo ne postojati?

Povijesna je avangarda kao jednu od kontradikcija nosila upravo težnju za demokraturom umjetnosti, njezinim pretapanjem u svakodnevni život i vice versa, ali i za stvaranjem idealnih prostora u kojima se umjetnost neometano može doživjeti, čija sustavna izmještenost od svijeta krije suptilnu transformaciju u Gesamtkunstwerk. Možda se kao distopijska posveta tim težnjama, javnom spomeniku čija je funkcija izvan dometa buržoaske estetike i hramovima umjetnosti, može protumačiti inscenacija u Umjetničkom paviljonu. Iako u duhu globalne dostupnosti ovu izložbu – ili instalacije/intervencije – možemo zamisliti u galerijskim i muzejskim prostorima širom svijeta, njezin je ritam ovdje jedinstven.

Labirintičnost jedne kocke naslućuje da se u pozadini igre s geometrijskom apstrakcijom i modernističkim utopijama/distopijama nalaze neki arhajski elementi. Jesu li ideogrami ostatak tog arhaičnog pisma, a teški, repetitivni ritam koji gradi konstrukciju evokacija nekog drevnog ritma, upisana u ljudskoj mjeri?

Jasna Jakšić