Prenaglašena hermetičnost

Prenaglašena hermetičnost

Nakon za Gundulićevu poljanu ambijentalizirana Dunda Maroja zagrebačkoga HNK (usput rečeno, ambijentalizacija nije pomogla prilično nesuvisloj rekontekstualizaciji najpoznatije Držićeve komedije premijerno prikazane još 2007. u režiji Ozrena Prohića), 59. dubrovačke ljetne igre nastavile su držićijadu praizvedbom predstave Darsa – farsa Matka Sršena u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića.

Matko Sršen, autor teksta i redatelj, stvaralac je specifične spisateljske i teatarske poetike, pisac je u Držićevu govoru rekonstruirana Pometa – nikad pronađene komedije prethodnice Dunda Maroja, na Igrama je režirao više puta, tako je prvi put postavio na scenu Držićevu pastoralu Venere i Adon (1983. na Držićevoj poljani u sklopu Dubrovačkih dana mladog teatra sa Zagrebačkim kazalištem mladih i Teatrom &TD), a sa svojim američkim studentima 2004. na Lovrjencu Grižulu je reinterpretirao na osnovi Sorkočevićeve glazbe. No, na praizvedbi i premijeri teksta, kojemu je Ministarstvo kulture dodijelilo i 2. nagradu Marin Držić, Sršen iz rekonstrukcije i reinterpretacije ide prema konstrukciji moderne farse pisane dvostruko rimovanim dvanaestercem. Na sceni atrija Kneževa dvora, koja je problematična u akustičkom smislu za same glumce (inače scena atrija Dvora za dramske je izvedbe posljednji put poslužila još 1977. za Herakla Marijana Matkovića u režiji Georgija Para), no jedino moguća za ovako napisani tekst, postavio je suvremenu farsu iz pozicije vlastite interpretacije odnosa dubrovačke vlasti (= vlastele) prema samu Držiću, odnosa koji u sebi reflektira i općenit odnos vlasti prema umjetniku. Dum Marina nema, no ipak je on glavni lik: zbog njega se u središtu same vlasti – u Kneževu dvoru – okupljaju tri lika Držićevih komedija kao senaturi Dubrovačke Republike – Skup, Dundo Maroje koji je i knez i Zlati Kum – razigrani Predrag Vušović (koji je na premijernoj izvedbi bio glasovno indisponiran, što je, uz problematičnu akustiku atrija Kneževa dvora za dramske tekstove, stvorilo probleme u razumijevanju govorenoga), Maro Martinović i Niko Kovač. Višestruko su to karakterizirani likovi, Sršen se koristi brojnim Držićevim karakterizacijama pridodajući im i svoje – nisu oni samo senaturi, sva tri lika zastupaju i različita politička uvjerenja kontekstualizirana u doba sredine 16. stoljeća s dubrovačkom Slobodom koja unutar oligarhije postaje farsa za sebe. Držićevi likovi postaju suci na tajnoj sjednici Senata, na kojoj je ipak najvažnija dobra hrana. Vlast pjesnika osuđuje za urotu, no Držić je samu vlast u svojim djelima već davno osudio. Senaturi tako postaju i »obrazi od mojemuča, papagala«, jednostavno Negromantovi i Držićevi »ljudi nahvao« u stvarnoj scenskoj metamorfozi na drugoj sjednici Senata, sada već u stanjima smrti, umiranja, raspadanja i pokušaja otkupljenja i oslobođenja od starih grijeha. Dok se u pozadini pojavljuje Vica (smirena, ali i iznimno dojmljiva Izmira Brautović) objedinivši brojne Držićeve ženske pučke likove, ovdje i s naglašenim vojnovićevskim reminiscencijama. Sluškinja je to koju je knez davno ostavio bez časti, no sluškinja koja jedina može dati odrješenje. Dramaturški razlozi pojave Gospe (glasom i stasom utjelovila je Dijana Hilje) ostaju prilično nejasni.

Bila je to zanimljiva scenska vizija s Držićevim likovima i suvremenim konotacijama. No, Sršenova farsa prerasla je žanrovske okvire, pa je tu bilo svega i svačega – od dubrovačke renesansne vanjske politike do Vojnovićevih motiva. Previše za jednu predstavu. Unatoč dobro razigranu prostoru, uz pomoć svjetla Saše Mondecara, zanimljivih scenskih detalja Svana Riedla i ironičnih renesansnih kostima Ike Škomrlj i Elvire Ulip, Sršenova farsa prenaglašene hermetičnosti s osjetnim dinamičkim padom u drugom dijelu ostat će zapamćena više kao filozofski scenski traktat nego kao smislena i razložna kazališna predstava. A Igre su nastavile svoju držićijadu.

Tomislav M. Bonić