Preispitivanje života i literature

Preispitivanje života i literature

Tekst Novi zapisi s koljena žanrovski možemo odrediti kao putopis, preciznije, kao modernistički putopis u kojem je težište na samoistraživanju subjekta. Subjekt tog putopisa nije turist, već putnik. Putnik, za razliku od turista, ne zadovoljava se površnim kretanjem nepoznatim prostorima, nego je usmjeren na to da se dojmovima koje stječe na putovanju koristi kao povodom za promišljanje vlastite egzistencije ili pak smislenosti svijeta sama. U putopisu Marine Šur Puhlovski upravo kretanje Dalmacijom postaje povod za preispitivanje vlastita života i literature. Stoga se u ovim zapisima izmjenjuju putopisni i esejistički dijelovi. Subjekt njezina putopisa žena je srednjih godina koja želi valorizirati smisao vlastite egzistencije, u kojem pisanje zauzima posebno mjesto. Naime, junakinja je književnica, pa se stoga nerijetko referira na vlastita djela, na mnoga djela iz svjetske literature, a pritom je potrebno istaknuti kako je posebno zanimljivo naglašavanje različitih očišta kojima prilazi već kanoniziranim djelima. Naime, junakinja putopisa kreće jedrilicom na putovanje Dalmacijom. Budući da to nije njezino prvo putovanje tim krajem, nerijetko spominje sjećanja na neka prethodna putovanja. Pritom dnevnički bilježi zapažanja koja se sastoje od opisa doživljaja ljudi i običaja, vrlo rijetko unosi podatke iz turističkih brošura te povremeno opisuje spomenike u raznim mjestima kroz koja prolazi. Ipak, u središtu su njezinih zapažanja ljudi i njihov život, ali i razne životinjice koje susreće, a kojima pridaje jednaku, ako ne i veću važnost nego ljudima. Naime, Dalmacija koju prikazuje Marina Šur Puhlovski nipošto nije turistički raj na zemlji, ni bukoličko mjesto, nego zapušten i raseljen kraj u kojem se ogledaju negativnosti hrvatske tranzicije. Autorica sa simpatijama, pomalo satirički, pokazuje kako se ljudi prilagođavaju novim uvjetima života u u kapitalizmu, koji dobit postavlja kao najveći cilj. Na putovanju junakinja zapisuje zapažanja doslovno na koljenima, uživa u izmjenama tzv. divljih i civliziranih dijelova Jadrana, traži trenutke epifanije kada doživljava srastanje s podnebljem, pa ističe kako je i od pisanja važnije postići taj trenutak prepoznavanja pravoga jastva. Naime, u odnosu ja- svijet o kojem često piše, uvijek treba kretati iz pozicije ja, otkrivati vlastiti jezik, a ne pisati kako se očekuje. Stoga početak umjetničkog teksta kreće upravo iz našega doživljaja, a pritom upravo tomu ja daje dignitet, jer postmodernizam zagovara smrt autora.

Naime, smisao života vidi upravo u odbacivanju lažnih jastava, koja se sastoje u traganju za ciljevima koji nisu naši, a za kojima ipak tragamo. Literaturu pritom vidi upravo kao put prema samootkrivanju, ali ne svaku literaturu. Ona, naime, vrlo radikalno odbacuje postmodernističku literaturu, u kojoj se pisac postavlja kao kombinator koji derivira svoje pisanje iz klasičnih predložaka, stvara kombinacije poznatoga, svojevrsnu intelektualnu križaljku… Posebno je zanimljivo njezino dekonstruiranje već kanonskoga postmodernog autora kao što je Julian Barnes i njegovo djelo Flaubertova papiga. Naime, autorica će uvijek prednost dati klasičnim djelima kao što su ona Flaubertova, Tolstojeva… Marina Šur Puhlovski zanimljivo piše o novom tipu pisca-novinara. To je, bilježi, »osoba koja s lakoćom mijenja ruho, malo je on sam pisac, malo svi drugi, malo koristi maštu, malo čisti um, malo je etičan, malo to nije, i u toj gužvi njegovo novinarsko djelo postaje briljantno jer je ipak pisac, a njegovo umjetničko djelo površno, jer je ipak novinar«. Umjesto lijepe rečenice, ona će radije težiti preciznosti, a ne larpurlartistički se razigrati. Smisao pisanja za nju je ipak spoznajni, a ne potrošački površan. I stoga se njezin pogled na literaturu može smatrati zastarjelo modernističkim jer operira pojmovima kojima se danas prilazi isključivo s ironijom – kao što su istina, dobrota, ljepota.

U središtu je autoričina promišljanja problematizacija umjetnice. Umjetnicama koje su supruge i majke teško je pronaći vrijeme za pisanje, a ženski likovi u literaturi, kako pokazuje na primjeru Ane Karenjine, često su stavljeni u razne odnose, s muževima i ljubavnicima, a rijetko se junakinje pojavljuju kao samosvojne ličnosti koje mogu egzistirati izvan takvih relacija. Smrt Ane Karenjine objašnjava upravo izmicanjem iz tih okvira i njezinim nesnalaženjem izvan zadanosti tih relacija. U umjetnosti, kao i u životu, zagovara podjednaku važnost tjelesnog i duhovnog, determiniranost isključivo socijalnog određenja junaka u književnom djelu, važnost motivacije u pisanju – naime, važno je pisati iz pozicije ja, a ne pozicije svijeta.

Ipak, kao i u autoričinu nedavno objavljenom romanu Nesanica, prevladava pogled na svaki život kao promašen, jer prisiljeni smo živjeti uloge, pod maskama, i time zapravo nikad ne možemo osvariti puninu egzistencije, prepušteni smo deziluziji. Premda u putopisnim dijelovima junakinja Marine Šur Puhlovski nastoji bilježiti datume, kao u dnevniku, kako bi prikazala napredovanje u prostoru, zapravo se može reći kako se prečesto okreće unatrag i kako vrijeme na taj način prestaje biti pravolinijsko. U esejističkim dijelovima vrijeme stoji, misao dobiva prostor za protezanje. Stoga, unatoč tome što je riječ o putopisu, ipak je dominantni modus esejistički. Važno je da autorica tim dijelovima oduzima moguću patetičnost ili visokoparnost upravo tako da unosi dijelove iz svakodnevnoga života, kao što je, primjerice, opis pripremanja hrane.

Putopis završava gotovo programatski. Autorica se eksplicitno zalaže protiv svakoga ja, manifestirana u ulogama, naglašavajući potrebu za traganjem za pravim ja, gdje više ni literatura ne može pomoći, pa se rješenje pronalazi u misticizmu. Naime, u misticizmu ja je izvan jezika – individuum est inefabille, »ja je neizrecivo«. Pomalo paradoksalno ustvrdit će »Život je tamo gdje nas nema, a kad nas ima, onda nema života. To je naš ljudski paradoks koji životinje ne poznaju.«

Putopis Marine Šur Puhlovski pokazuje nam kako je realistički dio, putovanje, samo parabola i da je stvarni smisao traganje za smislom života i pisanja samog. Riječ je o vrsnu djelu u kojem kao nedostatak nalazimo slabije povezivanje putopisnih i esejističkih dijelova

(Kao primjer izdvojila bih slabo motiviran prelazak iz bilježenja početka pisanja na Jelsi na kritičku valorizaciju Zolina romana Zemlja.)

No unatoč tom nedostatku, čitatelji će uživati i naći čak naputke za neka druga djela ove autorice, jer u ovom putopisu Marina Šur Puhlovski referira, kao što je spomenuto, i na vlastite knjige kao što su roman Ništarija ili pak na prvi dio Zapisa s koljena. To nije nimalo nevažno budući da ova autorica koja u čitavom svom opusu zagovara »vjeru u umjetnost« zaslužuje kvalitetnu kritičku recepciju.

Darija Žilić