Pismo Mirka Tomasovića »Večernjem listu«

Lijepo vas molim da u »Vijencu« tiskate ovaj moj članak, odbijen bez obrazložbe u »Večernjem listu«, koji ga je po zakonu i medijskim pravilima trebao objaviti.

Mirko Tomasović

Zagreb, 16. srpnja 2008.

Krivotvorine Danteova navoda o Hrvatima

U Vašim cijenjenim novinama, g. uredniče, u rubrici Kultura i scena (»Večernji list«, 15. srpnja 2008, str. 22) auktor članka Nu, fajita!, g. Ognjen Sviličić citirao je, zapravo napamet parafrazirao, glasovite Danteove stihove o Hrvatskoj (Raj, XXXI. pjevanje, stihovi 103-108) vrlo pogrešno i na temelju toga navoda izveo još pogrešniji tobožnji Danteov sud o Hrvatima. Riječ je o pravoj medijskoj krivotvorbi, koju je lako opovrgnuti i najpovršnijom usporednom raščlambom njegova citata i Danteova izvornika. Člankopisac veli: »Dante Alighieri (…) opisao je kako je prvi put ugledao svoju Beatrice: ‘Gledao sam zadivljen u nju poput hodočasnika iz Hrvatske kad prvi put ugleda Veronu!’ To je citat; interpretacija njegova slijedi: ‘Veliki talijanski pjesnik želi nam, dakle, predočiti kako gleda u ženu kao u neko čudo, upravo kao primitivni neuki Hrvat (kurziv M. T.) kad gleda lijepi grad Veronu’.« Veliki talijanski pjesnik, međutim, pjeva:

Qual č colui che forse di Croazia

viene a veder la Veronica nostra,

che per l’antica fama non sazia,

ma dice nel pensier, fin che si mostra:

»Signor mio Gesů Christo, Dio verace,

or fu sě fatta la sembianza vostra?«

U prijevodu Mate Marasa:

Ko onaj koji iz Hrvatske valjda

dolazi našu Veroniku zreti

što je se s davnog ne nasiti glada,

već, dok se vidi, veli u pameti:

‘Gospodine moj Kriste, Bože pravi,

takav li dakle bješe lik tvoj sveti?’,

takav bjeh kad mi živa skrb se javi

onoga što je znao da se vine

mislima s ovog svijeta k onoj slavi.

Pjesnik, naime, kada se interpretira kontekst, svoju ekstazu viđenja velikog sveca Bernarda prispodobljuje s ushićenjem pobožnoga dolaznika iz Hrvatske, koji je napokon ugledao otisnuće Isusova lica na Veronikinu rupcu, koji se rubac kao relikvija čuvao u Rimu, kamo su hrlili bezbrojni hodočasnici (romari) iz cijeloga svijeta. Tu, kako je bjelodano, nema nikakva zbora o Beatrici (o sv. Bernardu je riječ), člankopisac je pomiješao grad Veronu (inače zavičaj Romea i Julije) sa sućutnom ženom Veronikom iz biblijske legende, štoviše pripisao Danteu prizivanje našega hodočasnika kao pripadnika »primitivnoga i neukog« naroda. Sasma suprotno: Hrvata Dante prizivlje u liku ganutoga hodočasnika kad motri svetu relikviju, predmet zavjetnog putovanja iz daleke zemlje. Istina, političkim predrasudama potaknuti, stariji su talijanski tumači uz stih 103. XXXI. pjevanja Raja (»di Croazia«) bilježili za Hrvate, primjerice: »gente salivatica e sconsumata nella riviera del mare Adriatico« (Eugenio Camerini, Sonzogno, 1875, str. 421), tj. »divlji i neuljuđen narod na obali Jadranskog mora.« Zašto je g. Sviličić tu tendencioznu camerinievsku postavku obnovio, kada su i talijanski komentatori već od početka 20. stoljeća, da navedem samo neke, koji su mi nadohvat ruke, uz Croazia stavljali potpuno neutralnu napomenu, da je to za Dantea pojam daleke zemlje (»paese lontano«, Scartazzini, Hoepli, 1907, str. 1022; »regione lontana«, Robuschi, Bietti, 1965, str. 635; »terra lontana«, Villaroel, Mondadori, 1999, str. 836), bez ikakovih niječnih i pogrdnih suznačenja? U interpretaciji tog mjesta i talijanski dantisti ističu da je Dante našao uvjerljivu usporednu za svoj rajski zanos u komparaciji sa zanosom romara iz Hrvatske. Ništa drugo i ništa pejorativno. Dakako da to g. Sviličić nije učinio tendenciozno, nego iz površnosti i, bez uvrede, »neukosti«, koju on umjesto Dantea pridjeva Hrvatima. U gradaciji svoje retoričke pokudnosti on, dapače, nastavlja: »Da Hrvatska ima bar malo utjecaja u svijetu, trebala bi zahtijevati da ovaj stih maknu iz Božanstvene komedije.« Obratno: Hrvatska bi se morala dičiti spomenutim stihom, kao što su to uostalom i činili naši dantisti i talijanisti općenito, što je imalo i zbiljskog učinka. Zaslugom nagovora pok. prof. Frana Čale u Dubrovniku su stube koje vode do bivše Preparandije početkom devedesetih godina prošloga stoljeća dobile ime Dantea Alighierija s natpisnom pločom, primjerenom pjesnikovu spomenu Hrvatske; na zagrebačkom Gornjem gradu postavljena je također spomen-ploča na ljekarnicu koju je utemeljio Danteov unuk. Hrvati su se ipak odužili Danteu na najbolji mogući način: četirma prijevodima integralnoga njegova spjeva i još dvjema verzijama Pakla, a o tome europskom fenomenu u matičnoj zemlji pjesnika objavljena je knjiga Ljiljane Avirović (La divina traduzione, Milano–Trieste, 2006). K tome su naš prinos dantologiji, uvažen i izvan hrvatske filologije, dali znanstvenici (Antonio Lubin, Mirko Deanović, Frano Čale, Ivo Frangeš, Mate Zorić…), a o rečenom mjestu iz Raja postoji u nas obilna literatura. U Italiji se, inače, s velikim uvažavanjem govori i piše o recepciji Dantea u »primitivnih i neukih Hrvata« (prema člankopiscu). Zato još više čudi to poigravanje temeljnim činjenicama, koje kao da je uskrsnulo iz 19. stoljeća, o Danteovim hrvatskim tercinama, što si je ležerno dopustio pisac članka Nu, fajita! u »Večernjem listu« od 17. srpnja 2008, koje me nagnalo na ovo objašnjenje kao nuždan javan ispravak.

Mirko Tomasović

Zagreb, 16. srpnja 2008.

Pripomena

Ovaj je članak odposlan uredništvu »Večernjeg lista« prije mjesec dana. Kako nije tiskan tjedan poslije u rubrici, gdje se pojavila kolumna, obratio sam se i jednom kolegi iz uredništva, inače ex-književnoslovcu. Uredništvo »Večernjeg lista« sastoji se, ako sam dobro brojio, od 27 članova (nadurednika, podurednika, dourednika, zamjenika, pomoćnika…), a nitko od njih nije zapazio očigledan previd gostujućeg kolumnista, koji, netočno citirajući nikoga drugog doli Dantea Alighieria, izobličuje njegovu sliku o Hrvatima kao pobožnom hodočasničkom narodu u tobožnji barbarski narod. U mjesec dana od mojeg pisma, te su »nezavisne novine« tiskale oko 1.500 stranica (s mnogo žutila, ali i s dosta rumenila), no za moje dvije kartice, koje su bile dužne objaviti kao ispravak pogrešna i uvredljiva navoda, nije se našlo mjesta. Bez ikakva obrazloženja! Cio postupak slobodan sam ocijeniti kao pokazbu naše današnje medijske samoobijesti, koja se vlada prema načelu: javna glasila mogu objaviti, ma što im se svidi, a potpuno ignorirati upozorenje da je ono što su objavili ne samo netočno nego i tendenciozno, uvredljivo za neki narod kao kolektivitet.

Mirko Tomasović

Zagreb, 16. kolovoza 2008.