Neretva od boga blagoslovljena

Neretva od boga blagoslovljena

U izdavačkim naporima ogranaka Matice hrvatske ne događa se često suradnja više njih na zajedničkom projektu. Upravo se to dogodilo u Opuzenu. Tamošnji je ogranak prihvatio rukopis knjige Enerike Bijač Odjek Neretve, ponudivši suradnju ograncima u Metkoviću i Koprivnici. Uslijedilo je zajedničko objavljivanje navedenoga rukopisa, a hrvatska je književnost upravo dobila vrijedno i uzorno djelo, kojemu je izvorište u zavičajnoj kulturnoj baštini. Povezivanje hrvatskoga sjevera i juga omogućila je književnica Enerika Bijač, rođena Odak, Neretvanka podrijetlom, ali obiteljski i profesionalno vezana uz Koprivnicu.

Posebnost knjige Odjek Neretve sastoji se u tome što je ujedinila više struka sa zajedničkom književnom nakanom. To su: poezija, umjetničko slikarstvo, etnografija, folkloristika, arheologija, dijalektalnost, turizam, kulinarstvo... Dakle riječ je o multidisciplinarnom projektu svojstvenu post-modernizmu. Prema akademiku Solaru, Odjek Neretve pripada onomu što se naziva otvoreno djelo. O tome nazivu uvaženi profesor piše: »Naziv je uveo talijanski književnik Umberto Eco, upozorivši na izrazitu sklonost modernizma da konačno značenje djela prepusti čitatelju.« I dalje: »Kako pojava osobito dolazi do izražaja u postmodernizmu, naziv je postao pojam koji se često rabi u analizama postmodernističke tehnike.«

Pod postmodernizmom Solar je zapisao:

»... uglavnom se smatra da se postmodernizam može razlikovati od esteticizma, od avangarde, pa i od kasnog modernizma osporavanjem elitizma koji je doveo do podjele na visoku i trivijalnu književnost, novim odnosom prema tradiciji, koja se ne osporava nego prihvaća u svim, pa i ranije zapostavljenim vidovima, te sklonošću prema paradoksu. U književnoj praksi, pak, postmodernizam je sklon tzv. otvorenim djelima i kraćim književnim oblicima, te njihovim različitim kombinacijama (krilatica: ‘malo je lijepo’)....« Pa dalje: ... »a da su poznati i cijenjeni predstavnici osobito I. Calvino, U. Eco, J. Cortasar, G. G. Marques, J. Fowles, Thomas Ruggles Pynchon (1937) i M. Kundera.«

Kada je riječ o projektu Odjek Neretve, doista je riječ o novom odnosu prema tradiciji i baštini. Sama autorica ističe kako joj je svrha »oživljavanje i bilježenje duhovne i kulturne baštine koja odslikava identitet neretvanskog kraja i čovjeka«.

Knjiga se sastoji od pet slojeva, ili tematskih cjelina, pri čemu »svaka za sebe diše kao cjelina«, ali zajedno s ostalima »korespondiraju na asocijativnom principu i tematskom prožimanju«.

Pokretač prvoga ciklusa, kao vezivno tkivo s ostalim ciklusima, zapisi su starih jela iz pera izmišljene naratorice koja se zove Mara Neretvanka, iza čijega se imena vjerojatno krije sama autorica. Naratorica Mara dala se na put u dubinu vremena na ovom području, tako da je u knjizi stotinjak (!!!) opisa jela na kojima se temelji i današnja kuhinja u Neretvi. Svakom opisu pridodan je likovni argument u obliku fotografije jela na tanjuru.

Drugi tematski blok donosi fotodokumentarnu građu kao primarnu povijesnu odrednicu. Fotografirani su povijesni artefakti koji očitavaju kulturnu povijest Neretve. To su predmeti iz prehrambenoga lanca, od lova, ribolova, do poljoprivrede. Fotografije su dragocjen prilog povijesnom razumijevanju života u ovom kraju Hrvatske.

Treću cjelinu čine kratka prozna ostvarenja, s kojima autorica otkriva sjećanja na život u

neretvanskom kraju u dosegu svojih memorabilija.

Četvrtu cjelinu čini izbor iz autoričina poetskog opusa, nadahnut zavičajem i vlastitim hrvatskim narodnosnim ishodištem. Poezija Enerike Bijač književno je visoko ocijenjena u suvremenoj hrvatskoj lirskoj produkciji. Taj dio knjige osobito je književno vrijedan.

Peti tematski blok čini rječnik neretvanskih hrvatskih lokalizama i dijalektalizama.

Komunikacija između raznorodnih područja čini knjigu cjelinom vrijednom pozornosti, kako s književnoga, tako i s ostalih motrišta. Književno prevladava i ocjenjujem da su svi ostali aspekti u toj funkciji.

Knjiga Odjek Neretve vrijedan je napor kako bi se kulturna baština neke sredine predstavila javnosti na nov način, unutar kojega su književna komponenta i književni senzibilitet na prvome mjestu. Ne samo zbog uložena napora da se raznorodna područja literarno oblikuju i sjedine nego i grafičkim, tehničkim i estetskim dosezima, te uravnoteženim odnosom tekstualne i ilustrativne građe, djelo je ostvareno na europskoj razini. Mišljenja sam da će knjiga Odjek Neretve poslužiti kao uzor autorima u drugim hrvatskim sredinama. Nadamo se također da knjiga kao projekt više Matičinih ogranaka neće ostati osamljen primjer, jer je putokaz kako se ujedinjenim naporima mogu ostvariti visoki ciljevi.

Đuro Vidmarović