Natruhe intimnih priznanja

Natruhe intimnih priznanja

Petak, 18. srpnja

...Ali puno je tu nedoumica i dilema. Vičan sam doduše znanstvenom i pjesničkom slogu, no nipošto pripovjedačkom ili pripovjednom. Jednostavno, ne znam na prirodan način ispripovjediti zgodu. Odnosno, činim to uz nekakve skokovite domišljaje, nerijetko i brahilogije. Često sam znao boraviti u društvu vrsnih pripovjedača »u svakodnevnome« i divio se spontanosti i sadržaju njihova pripovijedanja, njihovu »diskursu« i »ispripovijedanoj priči«, u koju bi se, kao nekakva posebna instancija (tako nam zna reći tobože znanstvenički solipsizam), znalo »uplesti« i štošta »nerečeno«. Pokojni Jozo Laušić pričom bi me, za razgovora udvoje ili više nas, znao mramorkom prikovati uz svoj arhetipski svijet. Pokojni Ićan Ramljak beskrajno bi dugo pleo svoje glavne priče i ekstemporirane im digresije. Pokojni Antun Šoljan uvijek bi znao ponuditi i drugu, smiješnu, humornu, tj. pravu stranu, pa bi smisao uvijek bio udvojen: i da i ne, a uvijek nekako zlobno racionalno, kadšto i rugalački. Ranko Marinković, što stariji to s većom učestalošću, ponavljao bi zbiljske zgode iz doživljene prošlosti, što bi mu, inače skrivaču-raskrivaču povijesnih istina, u mojim očima pribavljalo i sve veću uvjerljivost. Danas me pak Stjepan Čuić, majstor uočavanja nelogičnosti situacija i konstruktor njihovih mogućih logičnih rješenja, često nagovara da »sjednem i pišem«. I njemu sam naime više puta izrazio svoju autoreferencijalnu nemoć da gradim nešto poput zanimljive i logične priče. (Jer drugo su nervozne izmišljotine i tlapnje, samohvastave i prostačke, nerijetko i moralno štetne misaone perverzije, a baš se njima diči dobar broj danas razglašenih »prozaca« i »spisateljica«.) Pa kako ću onda, i hoću li uopće, jednom napisati ono što svakako moram: razumljiv opis vlastita života?

No urednici »Vijenca« čekaju da im podastrem svoj datumski segmentiran životni kontinuum a posred ovoga ljeta 2008. Obećanje je obećanje, nemam ja tu što razmišljati o svojim (ne)sposobnostima. Pa ne bez neke unutarnje nelagode, počinjem eto i bilježiti:

Petak, 1. kolovoza

»Sitnica« koju smjesta moram priopćiti:

Moj Windows Media Player svira mi pohranu svoga stalnog repertoara: Mozarta, Bacha i Haydna, kojima se kadšto pridruži i glazba Antonina Dvořáka, simfonija naime Iz novoga svijeta. (U tom se »novomu svijetu« slavni moj imenjak zatekao još pred više od stotinu godina. Meni je pak »novi svijet«, viđen u Washingtonu i New Yorku ima tomu dvije godine, bio jednako star i »globaliziran«, nepoticajan emotivnim zanosima baš kao i ovaj ovdašnji-današnji, u kojemu pišem.)

Tri Mozartova koncerta za rog i orkestar, te onaj za obou, spadaju u meni najmilije glazbene suputnike melodijama vlastitih misli. Tijek tim mislima nije likovni, dakle prostorno metonimički, nego glazbeni, dakle vremenski susljedan. Zato se valjda tek sada u nizu mojih »razmatranja« pojavljuje i Molat, vlastita moja kuća u kojoj, sjedeći kraj balkona, u suton, s pogledom na otvoreni Okcident, bilježim ove vesele natruhe intimnih priznanja. Kao da time dušin prozorčić otvaram nepozvanim očima! No balkon u svijet uz koji sjedim ovdje je puno važniji: s njega mi se otvara beskrajno polje uspomena cijeloga života, koje bih možda, Proustovom ili Bergsonovom metodom, mogao skrutnuti u nekoliko slika »pronađenoga«, sadašnjeg vremena.

U Molatu sam s obitelji. Sve četvero provodimo dane tipične za one koji, kao »domăći«, nemaju problema s visokim cijenama, skučenim boravišnim prostorima, jednoličnom hranom u kojoj ćevapi, ražnjići i pljeskavice uz poslovični manjak srdela, skuša i podlanica kao da i opet uzimaju balkanskoga maha; koji nemaju problema s beskrajnim smucanjem po kamenim pločnicima, s verbalnim i gestičkim prostotama raspuštene mladeži i titoističke stareži, te s neukrotivim vrućinama. Ali smo sa svime time ipak u nekom neželjenom »tijesnom dodiru«. Takva nam je »realna« domovina. Druge nemamo. A ni u plohi svijeta upoznatoj tijekom svih prošlih godina i desetljeća nisam se osjećao znatno bolje. Njezini »zakrivljeni prostori« bili su mi fatamorgana. Bit će da mi je »unutarnji svemir« (Rilke) u antropološkom smislu ipak presudniji od »vanjskog svijeta«.

A ipak, pogled na jadransku pučinu put meni dostupna obzorja ispunja me osjećajem metafizički pojmljena sredozemništva; čuvstvom prostorne i vremenske vječnosti. Možda to kojem od rijetkih tumača moga pjesništva ipak sugerira primisao da sam i ja nekakav »mediteranac«. Kao da sredozemna sastavnica hrvatskoga kulturnog bića, jedna od četiriju koje ga određuju, nije najbliža poimanju beskraja i vječnosti, dakle promisli Tvorčeve!

Nedjelja 3. kolovoza

Ljudi koji nas Jadrance i žitelje otočkih gradića i sela doživljuju mahom ljeti, kao »turisti«, za koje su otočani zapravo neka vrst samotnih urođenika, kao da ne pomišljaju kako i tu žive posve normalni ljudi, odani svojim svakodnevnim poslovima, svojim navikama, svojim boravišnim i drugim vezama sa Zadrom, Zagrebom, Rijekom, Karlovcem, Vinkovcima, Varaždinom i Osijekom. Danas su posebno otoci izvrsno povezani s kopnenom Hrvatskom, pa i najzabitnije mjesto ima dnevno bar jednu putničku i trajektnu prugu, koja i automobile i kamione upućuje najbližim većim središtima. Jedan od zaslužnika za to svakako je i ministar Božidar Kalmeta. Premda, sjećam se djetinjstva, sva su ta mjesta na razini ondašnje civilizacije imala također svoju stalnu parobrodsku »prugu«, kako se i danas među starijima voli reći, »još od Austrije«.

Započeo sam ulomak i s nakanom da se manje upućeni prisjete značenja što ga za mala dalmatinska mjesta dan-danas imaju nedjeljne i blagdanske mise. One se od pamtivijeka, u slučaju Molata valjda od petnaestog stoljeća (točnije: od 1457!), održavaju u uvijek iste sate. Ovdje je to zimi u 10 i pol a ljeti u 10 sati. I po kolovoškom suncu na misi se sastaje daleko veći, pobožniji i ugledniji dio mjesta. Mladež doduše spava nakon prolumpane noći – jučer je bila fešta u Zapuntelu – ali očevi i majke, domaći ili furešti, dakako i starija populacija, redovito pribiva euharistijskom slavlju, sudjelujući i u pjevanim dijelovima pobožnosti. Misa je tu ulogu imala i u jugokomunističkim vremenima. Samo rijetki nisu htjeli »ići u crkvu«. Dapače, oni koji prisilom državne službe »nisu smjeli ići« kako ne bi izgubili posao, u Zadru ili gdje drugdje, na Molatu bi se, daleko od očiju sebi nadređena »komiteta« ili »udbe«, nerijetko potajice »držali običaja«. (Tako bi nekako glasio i tekst opravdanja pred Partijom!)

A nakon mise, muškarci u gostionicu na Tarzno c , žene kući da priprave nedjeljni objed, a mladež »u đir«. Baš kako je tomu bilo od pamtivijeka, i kako će biti još zadugo. Društvenim strukturama, pisao je Jean Piaget, vlada među inima i zakon autoregulacije. Po njemu se one same od sebe stalno i neprekidno oblikuju u razlikovne skupine, slojeve, razrede, društva, narode. Djelatna je manifestacija tog zakona i nedjeljna misa u otočkim mjestima.

Utorak 5. kolovoza

Dan domovinske zahvalnosti. Prije trinaest godina Hrvatska je vojska u cigla četiri dana, od 4. do 8. kolovoza, obavivši tridesetak munjevitih a savršeno koordiniranih pojedinačnih upada u dubinu pobunjeničke bojišnice, pomela sve velikosrpske osvajačke fantazmagorije. Na današnji su dan hrvatske postrojbe ušle u nekoć kraljevski grad Knin, pa se Dan domovinske zahvalnosti simbolički vezuje baš uz tu epizodu znamenite oslobodilačke akcije.

U znanstveno utemeljenoj semiotici simboli i simboličke sveze neraskidivi su odnosi reprezentamena (imena), objekta (odnosnog segmenta zbilje) i interpretatora (smisla povezanosti prvoga dvoga). Pa se i povijesni dan kojemu je nadjenuto ime današnjega državnog blagdana odnosi na posve određen zbiljski sadržaj. A interpretator? Poveznica imena i predmeta? Smisao? Je li se on iscrpio već prvih poratnih godina? Ili još do danas nosi sva obilježja intelektualnog (recte: političkog) sadržaja? Ili se pak u općoj semiozi svijeta, pa i hrvatske modernosti, uz zdušnu potporu hudobne »opozicije«, nekako preoblikovao u manifestaciju sve bljeđe naznačena objekta, dakako i sve nejasnije smislene protege? Ili opet, sve to rečeno običnim pučkim pitanjem: A što je, i koliko toga, danas ostalo od sadržaja i smisla Dana domovinske zahvalnosti? Mnogima on potiho a i glasno smeta, a pravi njegovi tvorci i za nj »zaduženi« privrženici kao da ga spominju tek usput, i nekako sramežljivo! Kao i uvijek, lijevim okom škicaju prema jugouspomenama, no i prema središtu hedonističke Unije, koja »veseljački paradira« i »iskoračuje« u prijestolnici države nastale 1830., a ona se, ma kralju se i ne dopadala gluma, dogovorno i »transparentno« raspada!

Bilo kako bilo, mi s radošću puštamo da nam na balkonu vijori trobojnica s (izvorno Šutejevim, potom općenarodnim) hrvatskim grbom. Ugodno je slušati šumno joj lepršanje. A koji je ne vole, neka je ne gledaju!

Četvrtak, 7. kolovoza

Jučer, 6. kolovoza, svi zajedno bili smo u Telašćici na Dugom otoku, u posjetu našim prijateljima Toljevima. Ivan, pjesnik i general, Marina, odvjetnica, te Josip (14), Dora (11) i Porga (6) primili su nas i ugostili onako kako su to činili naši stari od pamtivijeka, dok je prijateljstvo u javnome moralu još nešto vrijedilo i značilo. Dočekali su nas u Salima, prevezli nas svojim jeepom, smjestili za jednu noć, počastili prijateljskim razgovorima pod čarobnom odrinom tik uz more, poveli na tvrđavu Grpašćak (bio sam ondje još kao dijete!), pokazali nam s visine »Salt lake« Mir, poveli nas na kupanje u Malu Proversu (tjesnac što ga Dugi otok čini s Kornatskim otočjem), a potom smo, dvije obitelji a devetero gostiju, pri čemu su djeca činila većinu, bogato objedovali–večerali u polinezijski lijepoj i s pravom razglašenoj restauraciji znamenitog i velesrdačnog inženjera-ugostitelja Gorana Rogulja. Do mene sjedi Viktor: jede svoje (i moje!) omiljene lignje na žaru. Podvečer smo se još Dubravka, Domagoj i ja dali provesti motoriziranom barkom Toljevih: zapovjednik Jozo, konškolarac moga Dode, sigurno nas je i znalački provezao unutarnjim dijelom Telašćice, uz školjiće, vale, tjesnace i usidrene brodice najraznovrsnijih veličina, oblika, tipova, matičnih država i luka. Telašćica je naš najtiši i najskrovitiji park prirode. Kao da se svi u njoj nastoje doslovce i metaforički skloniti. O njoj su se mnogi znali izraziti kao o raju na zemlji. No Hrvati uglavnom ne znaju što imaju, pa najljepše biserje svoje domovine prodaju svakomu i budzašto! Kao da će to biserje znati njegovati nekadanji, danas znatno lukaviji osvajači, jer su opskrbljeni kupovno, ne više oružjem! A koji su ta blaga stvarali, čuvali tijekom povijesti, njegovali i predali ih, uzgojena, nama današnjima, svoje će potomke, kao i toliko puta dosad, opet gledati kao udvorice i sluge zvučnih zvanja i zanimanja u »uslužnim djelatnostima«: kao gastronome, konobare, spremačice, čuvare, tjelohranitelje, skippere, manekenke, stručnjakinje za body-building, fitness i masažu. Arhetipove je tu još pred pol tisućljeća snimio pronicljivi Marin Držić: narod su nam Laura i Maro, Pomet i Popiva. Svi dobro plaćeni? Po »europskim standardima«?

Ivan i ja, Arcades ambo, iskoristili smo prigodu i za razjašnjavanje nekih pitanja njegova lirskog

opusa. Već se odavno spremam napisati kraću studiju o njegovu pjesništvu, sličnu onima o Kneževiću, Bošnjaku, Vladoviću, Fiamengu. Uostalom, povodom njegove prve zbirke, Otočanka (izd. Mladost), govorio sam u Ilici 30 o njemu kao o »mladu pjesniku« još davne 1980. godine! Tada je to bio znakovit nagovještaj. Danas je pak jasno razvidan početak jednog ozbiljnog prinosa suvremenome hrvatskom pjesništvu.

Petak, 8. kolovoza

Zakratko smo prekinuli ladanjski boravak. Doputovali smo na par dana u Zagreb, da »preuzmemo« stan iz ruku poduzetnika koji nam ga je dao obnoviti. Zapravo, naše smo boravište funkcionalno preraspodijelili s obzirom na to da više nemamo djecu, mala dva dječaka, nego dva mladića. Tako je dosadašnja moja radna soba i knjižnica pregrađena u dvije manje učeničke sobe, a ja sam »dobio« njihovu dosadašnju, osnovnoškolsku, »dječju«. Pa mi je radni prostor smanjen za trećinu. U njemu više ne ću moći »primati« rijetke goste. Sad imam »čisti« kabinet, s knjižnicom od oko 8.000 svezaka. Prostor skučen ali ne nemio i nevoljen, kao ona sivo-žućkasta rupa na Filozofskom fakultetu, u kojoj sam tijekom tridesetak godina znao provoditi dobar dio dana, nerijetko i kasnih večeri. Uselio sam u prostor o kakvomu je snatrio svaki ozbiljniji pisac. Pada mi na pamet prostor Faustove gotičke sobe na Goetheovu crtežu, Marulićev u Nečujmu, Rilkeov u Parizu ili u švicarskom Muzotu, Ujevićeva sobica u najužoj hrvatskoj ulici u Splitu, onoj od sv. Ivana a na broju 2/III, ili u Zagrebu na Selskoj cesti 119c. Vlastiti osamljenički prostor prvi je uvjet književničkog posla.

Baš takav, namijenjen samopribiranju, zamislio sam i dao izgraditi u svom boravištu za stare dane, u Molatu, u Lucni.

Subota, 9. kolovoza

U 10 sati sastanak s prijateljem i suurednikom Milanom Mirićem. Donosi mi prijelom 6. broja »Republike«. On je već proveo tehničku korekturu, na meni je kompletna (lektura i) korektura. (Pitaju me neki, a u ime općeg poimanja: »Pa čitaš li ti, kao glavni urednik, ma baš svaki prilog?« Takvo bi diletantsko i uvredljivo pitanje u doba naših starih, primjerice iz »Obzorovih« ili, kasnije, »Razlogovih« i »Liberovih« dana, dotična gospodina, možda provokatora možda zloduha, bilo odstranilo iz struke i ozbiljne javnosti. Ali danas, eto, ono je standardno!) Dakako da čitam svaki prilog: svaku rečenicu, svaku riječ i svako slovo; svaki naslov i svako ime na stranim jezicima. Uz neophodno potrebne intervencije. U pravopisnom pogledu, »Republika« poštuje odluku pisca za koji od triju ophodnih pravopisa, ali to mora biti dosljedno, inače interveniram.

Na žalost, neki kolege nebrižljivi su prema vlastitim tekstovima. A neki ne poznaju ne samo pravopis(e), nego ni osnovne zakone vlastitoga, materinskog jezika. Neki ga se čak i srame. Preziru gramatiku, i diče se da je nikada nisu ni učili. I »ne priznaju ovaj pravopis«! Samonikli geniji! (Sve češće: gljivonikle genijke!) A nije da nisu na glasu. Navlastito oni/e koji/e se diče najvećim prostotama i najžešćim uvredama. Miljenici/e naših »medija«! Pogrješke u »Republici«, rijetko li se i potkradu, svedene su na najmanju moguću mjeru.

Ponedjeljak, 10. kolovoza

Cijelu subotu i nedjelju posvetio sam »Republici«. Reviziju nosim u 10 h u grafički studio našega suizdavača, Školske knjige. Nadležna je stručnjakinja na žalost na godišnjem. Daljnju brigu preuzima Mirić. On među inim vlada svime što se tiče tiskanja našeg časopisa u Grafičkom zavodu. Utanačili smo sastanak uredništva u srijedu 20. kolovoza.

Štovani kolega i stari, upravo davni prijatelj Milan Mirić! Jednom ću autobiografski morati zapisati sve što mislim da je taj vrijedni čovjek, izvanredni analitičar intelektualnih i društvenih tijekova i pisac posve osobnog stila, značio meni osobno i hrvatskoj književnosti u cjelini. Slučajna je koincidencija da sam baš pred par dana dovršio oveći prikaz njegove knjige Rastureni rezervati, o kojoj sam razmišljao još od njezina izlaska u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi 2006. No što teška bolest a što zamršeno gradivo Mirićeve knjige omeli bi me u neposrednu dovršenju toga meni vrlo važna teksta. Pritom sam se zadržao samo na neposrednoj referenciji te na naznaci smjerova Mirićeva mišljenja. Zgotovio sam ga, konačno! Uvečer, za našeg ponovnog sastanka radi »Republike«, pokazao sam ga autoru-»predmetu«. Objavit ću ga u Akademijinu »Forumu«.

Utorak, 12. kolovoza

Stariji sin, srednjoškolac, ostao je u Zagrebu čuvati novouređenu kuću. Mlađega, osmaša, bili smo ostavili s bakom iz Vinkovaca na Molatu, i sada se nas dvoje, Dubravka i ja, kao na najljepšem lagodnom izletu vozimo stalnom putanjom kroz Gorski kotar, Liku, i podvelebitsku, Zoranićevu, Dalmaciju. No o autocesti-ljepotici izrečeno je već toliko hvalospjeva, da bi moje oduševljenje bilo puka banalnost.

Iz zagrebačkog smo stana pošli u 6.05, a u moluajskoj kući, unatoč trosatnoj plovidbi trajektom iz Zadra, radi auta, bili smo već u 12.55! Još pred pet godina nezamislivo!

Srijeda, 13. kolovoza

Dočitavši Autobiografiju Bartula Kašića, odlučih se vratiti podrobnosti opisanoj na početku piščeva životopisa. Daroviti se naime petnaestogodišnji mladić, zajedno sa svojim ujakom, svećenikom Lukom Bogdaničićem, uputio u Anconu, zapravo u obližnji Loreto, na daljnje školovanje u isusovačkom kolegiju. Bilo je to 30. rujna, kako kalendarski preciziram Kašićevu naznaku »na sam blagdan Sv. Jeronima«. »Istog se dana«, nastavlja Kašić pripovijedati o sebi u trećem licu, »iskrcao iz male lađice na Mulatu, malenom otoku Jadranskog mora«.

U latinskom izvorniku Kašić ime Molat piše kao »Melada«, dakle talijanski. Država je bila mletačka, i to je u redu. No nije u redu kad prevoditelj(i) u bilješci 17 ime »Mulat« (sic!) tumači(e) današnjem čitatelju kao »otočić zapadno od Zadra«. Standardno ime Molata prevoditeljima je očito nepoznato. Oblik koji oni rabe podsjeća doduše na njegov izvorni cakavski lik (otprilike Mola c t – no prvi je, nenaglašeni vokal, bliži neutralnu poluglasu negoli alofonu kakva u). Taj su oblik bili uveli i ustalili austrijski vojno-pomorski zemljovidi. (Krivo, kao primjerice »Uljan«!) Toliko o izrazu. Glede sadržaja, prevoditelji su bili morali znati da Molat nije nikakav »otočić« (dakle školjić), nego je u zadarskom okružju prilično velik otok dužine oko 12 km, a, vrlo razveden, različitih širina, od jednog do tri kilometra. Na Molatu se nalaze čak tri razmjerno poznata sela: drevni Molat, sve slavniji nautički raj Brgulje, i sve prometniji Zapuntel. Neka prevoditelji bace oko na zemljovid Zadarskog pomorskog okružja. O župi Molat postoje pak arhivski podatci još iz petnaestog stoljeća.

Dakle, mladi se pripravnik za svećeničko zvanje, veli, iskrcao na Molatu. Pokušat ću sad rekonstruirati taj njegov boravak na Molatu punih petnaest dana.

Od Novalje do Molata, vozeći zadanim kursom uz Škrdu ili Maun, pa niz Olib, možda Silbu i Ist, morali su on i ujak, ili veslači im, u vrlo vjerojatnom kaiću ili gajeti, veslati po utihi, možda i jedriti, najmanje pet do šest sati. Ako su išli najkraćim putem, pristali su u Zapuntelu, u tjesnacu kojim se također može na otvoreno more i u Anconu. No, ne našavši nijednog broda koji bi plovio »preko«, kako se to izričito veli u Autobiografiji, zadržali su se na Molatu punih petnaest dana. To je moglo biti samo u mjestu Molat, u kojemu je od pamtivijeka, sve do danas, sjedište župe. Zbrinuti ih je mogao, i morao, ujakov kolega župnik, posebice zato jer je don Luka, arhiprezbiter, učenjak teolog koji upravo putuje po doktorsku diplomu, morao uživati primjeren ugled.

Nakon petnaest dana vjerojatnih šetnji po najljepšem ranojesenskom vremenu, naišla je jedna ćozotska lađa. (Nadimak »Ćozot« izvodi se inače od imena prekomorskog ribarskog grada Chioggia.) Brod je morao ploviti iz Zadra, kako je to oduvijek, i kako se i danas potvrđuje stalnom međunarodnom prugom Zadar – Ancona. Ta pruga prolazi kroz Sedmovraće odnosno Maknare, dakle uzburkanim akvatorijem između Sestrunja, Dugog otoka i Molata. Na Molatu je ujaku i nećaku jamačno bilo stalno odmorište, odnosno petnaestodnevno prenoćište. (Župni ured i stan bio je u blizini središnje crkve sv. Marije od Pohođenja, otprilike gdje su okupatori u Drugom svjetskom ratu ostavili spomenik svoje kulture: sivu vojarnu namijenjenu čuvanju zloglasnog logora. Tom se grdom betonjarom dugo služila i JNA. Danas je sablasno strašilo.) Polazište na plovidbu međutim nije bilo iz današnje luke, tada puste Lucne – koja je, moja rodna uvala, postala vrlo prometnom marinom – nego iz prve uvale južno od nje, iz savršeno zaštićene Jakĩnske, koja je, kako joj i ime govori (hrv. Jakin = tal. Ancona), u nekom smislu povezana s Anconom. Taj je smisao oduvijek bio plovidbeni.

Iz Jakinske je dakle petnaestogodišnji Kašić u praskozorje, oko četvrte ure 15. listopada 1590., pošao na svoje uzbudljivo putovanje, na kojemu je, još nježan, doživio i preživio tešku havariju i morsku bolest.

Eto, pokušao sam biti i »prozaik«. Uostalom, cijela je epizoda kao stvorena za gradivo kakva romana, primjerice prijatelja i kolege Ivana Aralice.

Subota, 16. kolovoza

Jučer je bila Vela Gospa. Otočka su mjesta toga dana susretišta marijanske pobožnosti, arhajske samoniklosti življenja, turističke pomame i sladosne raspuštenosti. Evo nekoliko »intencionalnih čina« za taj niz »fenomenoloških redukcija«: 1. Štovanje Djevice Marije i njezina uznesenja na nebo svoje kulturne i kultne znakove danas ostavlja u nizu lijepih marijanskih pjesama. Jednu od njih, onu o »rajskoj djevi« a »kraljici Hrvata« – koju je svojedobno na Žnjanu bio pjevušio i Sveti Otac Ivan Pavao II. – njezin je pjesnik i skladatelj, otac Petar Perica, svojedobno 1944. na Daksi platio glavom. Na Molatu, u crkvi posvećenoj baš Gospi, od najranijih dana moga sjećanja crkveni se kor dičio vlastitim pjevačkim zborom. Današnje školovane i glazbeno obrazovane Moluajke nimalo ne zaostaju za onim davnim »staroslavenskim« tetama zboristicama, koje sam poznavao i štovao dječakom a odavno su se pridružile pretcima. Pjevana misa, staroslavenska ili današnja pučka, ovdje je uvijek bila uzorna. Danas se mješoviti crkveni zbor na Molatu pod ravnanjem zadarske nastavnice glazbe gđe Arijane Mračić diči vrlo skladnim pjevanjem, kojim bi se mogao predstaviti na svakoj našoj smotri. Pred velike blagdane zbor tijekom više večeri održava ozbiljne pokuse, od kojih potom živi puste nedjelje. Osobno sam uvijek znao biti oduševljen Haydnovom popijevkom O Bože, nisam vrijedan. 2. Pobožnosti oko Vele Gospe stare su valjda koliko i mjesna crkva, dakle još od petnaestoga stoljeća, sve ako je dogma o uznesenju bila proglašena tek 1950. Još su u to doba dakle drevni naši prethodnici bili ustanovili običaje kojih se sve do danas, bar u naznakama, držimo i mi, nasljedni nevoljnici. A mnogih će se od njih vjerojatno držati i naši potomci. 3. U »bogatoj turističkoj ponudi« i Vela Gospa je razmjenska roba: privlačnim su joj imenom i blagdanom obilježeni raznorazni dobro naplaćeni izleti, krstarenja, usponi na lokalne gorske vrhove i brežuljke, uključno i hedonističke skrovitosti, uopće sve što se vezuje ne samo uz proštenja i hodočasnički turizam (Marija Bistrica, Aljmaš, Međugorje, Trsat, Sinj), nego i uz svakogodišnju proračunsku »stavku« naših lokalnih samouprava. 4. Turističkoj pak rijeci i užitničkom stampedu Vela Gospa ne predstavlja nekakvu duhovnu prepreku. Bitno da je to neradni dan, a za državni blagdan svojedobno ga je bio izglasovao čak i ljevoidni Sabor: glavno da se planduje. U tom smislu svugdje se održavaju velike fešte lokalnog gurmanluka (rado ga kite »znanstvenim« i »europskim« imenom gastronomija), a izletnički brodovi domišljatih privatnih agencija dovode u gostoljubive lučice i marine, pa i ovu našu, moluajsku, radoznale Nijemce, povučene Austrijance, pijane Slovence i ine glasnije i tiše bukače. Vela Gospa kao Vela Fešta! Slavlje uznesenja svih nas u privid zemaljskoga neba!

Subota, 16. kolovoza uvečer

Velike su nevere baš na Velu Gospu uvečer pohodile cijelu Europu, a Sjeverni Jadran, kao i obično, jaka škontradura sa sjeverozapada. Svake godine tada i na Molatu pucaju gromovi,

lampa c ju munje, a udolinom se Lucne prolama silna orljava. Davno, kad bih kao dijete s ocem i braćom iz Križevaca ili Daruvara ili Zadra dolazio na ljetovanje, hvatala bi me strava. No u ovim visokim godinama uživam u autentičnim zbivanjima prirode, bez čovjekova hudog posredništva. A što će tu uopće čovjek, kad mu nije ni do čega lijepa, istinita i pravedna?

A danas kasno ujutro, pred podne, dok oblaci još uvijek prijete da će se na opću radost izliti pa obilno napojiti biljno carstvo našega malog vrta, odlučili smo nas troje, tata, mama i mlađi sin, osvojiti najviše brdo, Lokardenik. On se na 148 metara visi ponad Brgulja. Premda obilježen, planinarski je put vrlo zahtjevan, penjući se kroz neprohodan gustiš i preko nazubljenih i podlokanih škrapa. Nas dvoje, iznemogli, odustali smo dvadesetak metara pod ciljem; Domagoj ga je međutim dosegao. Mlađi nam, hvala Bogu, sve više osvajaju svijet. Smjenjuju nas. Tko bi znao za smisao njihovih već prilično jasno prepoznatljivih navika. Veseli, vraćamo se preko škrapa, spuštamo u Brgulje, ali nigdje mogućnosti popiti kolu ili sok. Podne rogato, govori se i danas u Dubrovniku.

Nedjelja, 17. kolovoza

Ali eto klasične nevolje a snalazi svakoga tko se drzne športski naprezati uvježban loše ili nikako. Ja sam se eto drznuo biti i alpinist. Neistreniran športaš, zna se, ne će postići nikakvih rezultata, ma ni onih prosječnih. Neistreniran pak amater postarije dobi zadobit će dodatno još i tešku upalu mišića – posve prirodni muskelnfiber – pa će drugi dan jedva hodati. Kažu da tu pomaže mirovanje i plivanje. Prvo mi nije prirođeno, drugo mi predstavlja napor iz drugih razloga.

Kao i obično, pišem naporedo više stvari. Oveću studiju o nazivu »znak« u Bibliji, esej o pjesništvu Ivana Tolja, sjećanje na deklaracijske dane 1967., a najviše se bavim pročitavanjem proze i poezije Ive Kozarčanina, čija će izabrana djela u mom izboru i prezentaciji izići koncem godine u Matičinu nizu Stoljeća hrvatske književnosti. Dotjerujem i nekoliko pjesama, posluži li me sreća da to budu. A lekturom se i korekturom bavim iz platežno prisilna hobbyja!

Ivo Kozarčanin, koji je s navršenih tek 29 godina ostavio za sobom opsežan pjesnički, prozni i kritički opus – recimo: dvaput opsežniji od kakva danas slavljena »klasika« srednjih godina – , pisac je rodonačelnik moderne hrvatske lirske proze i prozne lirike (sve ako je i bilo darovitih prethodnika), otprilike pripovjedačka osobnost kakvu austrijska književnost posjeduje u djelu Hermanna Brocha ili Ingeborg Bachmann. Da je pisao njemački, jamačno bi Kozarčanina i izrazom i sadržajem svrstavali baš njima uz bok. Ovim bi se filološkim i stilističkim naputkom eto mogao poslužiti kakav mladi komparatist, ako ta struka na našem fakultetu još postoji; ako se nije dokraja prometnula u nekakve globalne »kulturalne studije«.

Nedjeljom, na putu tamo-amo između Zadra i Ista, brodovi – trajekti odnosno brzoplovci – na Molatu pristanu čak pet puta. Sa svoga ih balkona, udaljene samo pedesetak metara, gledam kako spretno manevriraju dok pristaju ili isplovljuju. A noću mi se pod prozorom, na istobitnoj udaljenosti i u tišini nad tišinama, tamo-amo njiše pedesetak jarbola: snena povorka lelujavih im vrhova.

Ponedjeljak, 18. kolovoza

Biblije se ljudi moje struke, ako im je doista do nje, moraju latiti nebrojeno mnogo puta. U djetinjstvu i mladosti, strukovno još neopredijeljeni mladi vjernici, s novozavjetnim smo se biblijskim tekstovima znali sresti na vjeronaučnim kružocima, prigodom misa i vjerskih obreda. No bilo je to nešto poput srednjovjekovnih aprakos-evanđelja. A služilo je vjerskoj poduci. Prispodobe u Isusovim riječima osobno su mi bile čudne i teško razumljive. Kasnije, tijekom studija književnosti, znali smo posezati za pojedinim zgodama iz Staroga i Novoga zavjeta, jer je i u nacionalnoj i u tzv. svjetskoj književnosti dosta djela koja je valjalo pročitati a temeljila su se na kojoj od biblijskih knjiga odnosno njihovih ulomaka. Još kasnije, kad je u mene izbor i odluka za književničko i profesorsko zvanje postala dokraja izvjesnom, bilo je stvar kulture pročitati cijeli Stari i Novi zavjet. Pročitati kao literaturu. Pa još kasnije, kad mi se plavca života dala na plovidbu diljem svjetske književnosti, koju sam kao predmet i dvogodišnji kolegij, pored teorije književnosti, predavao studentima kroatistike, Bibliju sam »proradio« u tu, predavačku svrhu. Bilo mi je stalo da studenti književnosti bar donekle budu upoznati s judeo-kršćanskim temeljima, na kojima je sazdana europska pa i hrvatska kultura. Mislim da su nešto imali prilike naučiti i od profesora Hercigonje, Damjanovića i Žagara na predavanjima iz staroslavenskoga. Što se mene tiče, nisam si umišljao da kao predavač postižem spektakularne uspjehe. No na ispitima sam ipak znao zapaziti da su neki moji slušači, bar rijetki među njima, prihvatili štogod od nauka.

Bibliju nikada nije moguće »znati«. Prvo, preopsežna je za mogućnosti pojedinčeve memorije, pa bila ona i blistavo svježa. Drugo, njezinih se 46 + 27 knjiga isprepleće s povijesnim i filozofskim istinama, koje povjesničaru i filozofu amateru, a to smo više-manje svi, nisu uvijek prisutne u svijesti. Treće, njezine su pojedine knjige – starozavjetne više, novozavjetne manje – uvelike razrožne glede svojih pojedinačnih smislova, pa im kao neporecivo »vezivno tkivo« ostaje samo beskrajno pouzdanje u jednoga i jedinoga Boga, Jahvu (u Starome zavjetu), odnosno vjera u Otkupitelja i Presveto Trojstvo (u Novome). Pa se izlaganje znanja lako promeće u tumačenje judaističke odnosno kršćanske dogme.

Bibliju dakle nikada nije moguće »znati«. To više se valja sve većom predanošću dati na čitanje njezinih »mjesta«, pa bila nam ona, umišljamo si, i znana.

Meni je međutim ovo (valjda treće) »čitanje od početka do kraja« – u najnovijem prijevodu i obradbi Bonaventure Dude, dakle u »Jeruzalemskoj Bibliji« – potrebno radi pretrage možebitnih temeljnih semiotičkih pojmova, od kojih je riječ »znak« na prvome mjestu. »Struka« eto i ovdje preteže nad »vjerom«! Kao u svetoga Tome! »Znak, znak! Rado bismo vidjeli znak!«, veli skeptički a samosvjesni puk u Eliotovu stihu.

Utorak, 19. kolovoza

Spremamo se za povratak. To je vrlo lako. Trajekt nam polazi točno u 15 sati skoro ispred kuće, prtljage imamo vrlo malo, naš VW jetta je u punoj snazi, Dubravka je sjajna vozačica, u Zadru smo u 17,45, u svom ćemo zagrebačkom domu biti oko 21.

Srijeda, 20. kolovoza

Rano ujutro, u obitelji poraspodjeljujemo zaduženja, i dalje sređujemo razbucani obnovljeni stan. U 11 sastanak uredništva »Republike«. Mirić, Pavešković i ja po kolovoškom suncu vodimo redakcijske razgovore kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Dogovaramo sjednicu za sutra. U Matici malo pa nikoga, u Akademiji baš nikoga. Ili bar ja nisam mogao naći nikoga od škvadre. Hvala Bogu, ne moram odmah, kao obično, k liječnicima. Dobrohotno su me otpustili do kraja rujna. Svi su znaci da me zdravlje dobro služi. Životne izreke moguće je dokraja shvatiti samo ako ih proživljujemo sami. Iuvenalovu Mens sana in corpore sano upravo živim, doživljujem i poimam kao istinitu. Deo gratias!

Četvrtak, 21. kolovoza

Nadnevak me sjeća događaja od pred četrdeset godina, koji je u povijesti Europe bio od ključne važnosti, a u Hrvatskoj je, u tada još neuzdrmanoj Jugoslaviji, imao velikog odjeka. Bio je to upad 5 do 6 tisuća tenkova Varšavskog pakta, na čelu sa Sovjetskim Savezom, u tadašnju Čehoslovačku. Kako je završilo, zna se: unutar i opet porobljene zemlje, klasičnim »pokajanjem« »kontrarevolucionara« Dubčeka i Svobode, te usponom primitivca neoboljševika Husaka. Sukladno je u budalastom zapadnom svijetu snažila naivna vjera da bi Dubčekov »socijalizam s ljudskim licem« ipak mogao biti idejom vodiljom nekom boljem svijetu. Tek su se bili smirili studentski štrajkovi diljem Europe, lipanjska gibanja, pa i diljem Juge. Mi koji smo kao kulturni djelatnici radili u Studentskom centru imali smo prilike susretati se s oko 7.000 Slovaka i Čeha koji su se, inače ljudi provjereno vjerni svojoj komunističkoj državi (inače ne bi bili mogli dobiti ljetovanje u »Jugoški«!), užasnuti vraćali s ljetovanja na Jadranu, a u prihvatilištu SC-a mučno su se i bolno odlučivali ili za povratak u domovinu ili za bijeg put Zapada. Komunizam sa svojim »utopijskim praksama«, i nažalost kao »planetarni pokret«, institucionalno je potrajao još preko dvadeset godina, a u mnogim ludim piksama nekažnjeno traje i dvadeset godina nakon propasti, ma sve do dana današnjega. No tu ću prekinuti svoje žive uspomene, koje bi od kakve koristi možda mogle biti povjesničaru. Zapis o njima ostavljam za drugu prigodu. Ili za vlastitu autobiografiju.

Petak, 22. kolovoza

Čitam pristiglu periodiku. »Stopama pobijenih«, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, izvješćuje o mučeništvima hercegovačkih franjevaca koncem Drugoga svjetskog rata. Akademik Igor Fisković objavio je u splitskim »Mogućnostima« studiju »Umjetničko premošćivanje Srednjeg Jadrana 13. – 16. stoljeća«. Štivo uzorno za kulturologijsko poimanje umjetničkih pojava u povijesti dviju jezično različitih kultura. Prelistavam Matičine časopise: u ponedjeljak se sastajemo na Predsjedništvu, pa moram biti obaviješten što je tiskano tijekom ljeta. Uvečer, prije ovoga zapisa, pregledavam davno prikupljenu i razvrstanu literaturu o teoriji alegorije. Hoću li se ikada vratiti tom svom zapuštenom »projektu«?

Subota, 23. kolovoza

A ima li ikoga tko bi svih ovih proteklih dvadesetak dana bio imun na uzbuđenja s Olimpijade? Pred televizorom sam proveo dosta sati, doduše, kako se veli, u trenutcima opuštenosti. (Gledao sam naravno i sve utakmice HNL-a.)

Naše je pučanstvo, posebice ono tračlerski razasuto čak i diljem sportskih rubrika, a zavaljeno u fotelje i oboružano snobovskim whiskyjem i pivom, upravo nevjerojatno! Blanka Vlašić netom je osvojila srebrnu medalju, baš kao prije nekoliko dana i Filip Ude, svoje pak brončanike Snježana Pejčić, Martina Zubčić i Sandra Šarić. Sjajne hrvatske sportašice i Međimurec blažena lica u svojim su mladim godinama, a u sferi svoga bavljenja, postigli ono najviše. Tek nešto manje postigli su rukometaši, vaterpolisti, košarkaši. Pa, ako ćemo pravo, i Zoran Primorac, Josip Glasnović i Stjepan Janić: svi su se plasirali među prvu osmoricu na svijetu! (A neki i nisu, ali su u tom trenutku postigli ono najviše moguće.) I sad dolaze klasični mesari i drske lajavice, koji (koje) što iz neznanja što iz urođene zloće što pak iz služinskih obveza, osporavaju upravo sjajna postignuća hrvatskih športaša.

Kad se tko natječe sam sa sobom, to spada u oblike moralnog, kadšto i stručnog usavršavanja. Kad se međutim natječe s drugim, kako je to u športu, on se natječe s bližnjim jednakih nagnuća. »Ima i drugih nego ti«, veli Tin Ujević, »koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.« Pa pobijedi li poštujući pravila igre taj bližnji, tada natjecatelj sklon pameti nije ništa izgubio, nego ga je jednostavno nadmašio brži, viši, jači (citius, altius, fortius – olimpijsko geslo!). Tako su i Hrvate, navlastito u loptačkim športovima, u ovoj prigodi nadmašili brži, viši i jači iz zemalja koje su pučanstvom (dakle: natjecateljskom bazom) nerijetko veće i do pedeset puta. A fenomenalnu Blanku, prvakinju svijeta, nadmašila je u ovoj prigodi nova zvijezda atletike iliti staložena Belgijanka Tia Hellebaut, uz čiju uzlaznu putanju Blankina zvijezda Danica samo još blistavije sja!

Uopće, ne sviđa mi se to kompleksoidno i kompleksaško ruženje i obaranje naših najvećih veličina – kako je to bilo i za mnogih prethodnih natjecanja na kojima bi nam športaši znali postizati visoke svjetske domete: nogometaši, rukometaši... – i to od strane ljudi koji im ni po čemu ma ni približno nisu ravni, te nisu sposobni, a umišljaju si da jesu, izdržati ni najbezazlenije utakmice s onim čega su se na žalost bespravno latili: utakmice s pisanjem kao djelatnošću od znanja, pameti i morala.

Nedjelja, 24. kolovoza

Koji smo cijeli život posvetili pisanju pa smo, radi same mogućnosti da mu se uopće možemo i smijemo posvetiti, i sredstva za život uspijevali namaknuti pisanjem »isplativijih« tekstnih oblika, odnosno posredujući ih za novac mlađim naraštajima – tiče se to onih među nama koji su radili na školama i sveučilištima – navikli smo sve druge, tzv. »normalne« djelatnosti, podrediti toj prvoj svrsi naših života. Vidi se to, vjerujem, i iz ovoga moga »dnevnika«. Ali »normalne« nas djelatnosti, ako smo društvena bića i ako štujemo bližnjega kao sama sebe, privlače jednakim intenzitetom kao i rečena prva svrha. I sve je u tome, da svakog trenutka znamo odlučiti, je li u njemu važnije ono primum vivere ili pak philosophari. Klasična je mudrost prvome davala vremensku, potom i aksiološku prednost. Mi posvećenici pisanja rado bismo obrnuli redoslijed. Ne znam kako drugi, ali ja osobno spadam u one sretnije, kojima baš najbliža okolina, vlastita obitelj, omogućuje taj obrat. Mogu dakle slobodno reći: Primum philosophari, deinde vivere. No za to je trebao proći skoro čitav ljudski vijek. U njemu sam se, sveučilišni djelatnik potom književni profesionalac, morao boriti s nevoljama, zaprekama, neimaštinom. Nisam bio iznimka, bio sam pravilo. No zato me, nagrađenika blizinom vječnosti, danas prožima veseo osjećaj da sam se oslobodio stega svakodnevice, da se mogu slobodno posvetiti filologiji i književnosti, a svakodnevica je, jednostavno rečeno, svom svojom tvarnošću i stvarnošću nepresušno vrelo meni prvih obavijesti. Biva okolinom, ili stvarnim kontekstom jezičnom oblikovanju. Tko je pak bogati dragošću i toplinom, moglo se odčitati na više mjesta ovoga dnevničkog pletera.

Ponedjeljak, 25. kolovoza

Ulice su oživjele. Mnogi se radnici, djelatnici i dužnosnici vraćaju s godišnjih odmora. Vraćaju se s juga, iz obližnjih gradova i sela, iz bližeg i daljeg inozemstva. Vraća se i mladež. Uvečer pospane dnevne suptropske vrućine nestaju u svježini zagrebačkih ponadiličkih šetališta.

Bio sam danas u Akademiji (predao rukopis za »Forum«), u Društvu hrvatskih književnika (dočekao »Republiku« br. 6, sastao se s Mađerom, Mirićem i Kneževićem), u Matici hrvatskoj. Od glavnog tajnika Zorislava Lukića i potpredsjednika Stjepana Sučića doznao sam novosti o kojima mi je kao književnom tajniku dužnost povesti ozbiljna računa. A i sa zamjenikom glavnog urednika »Vijenca« Andrijom Tunjićem dogovorio sam za sutra, u utorak, predaju ovoga opsežnog rukopisa. Zato eto ovdje i prestajem. Pa neka se tiska.