Musavede i homo vulgarisi

Musavede i homo vulgarisi

Prateći sredstva javnog obavješćivanja, već se poodavno pitam kakva je to komunikacija između medija i – danas kažu da tako treba reći – njihovih konzumenata ako taj »brak« nije konzumiran, normalnije i razumljivije rečeno: ako čitatelji / gledatelji jezik novina, odnosno radija i televizije, ne razumiju. Naravno, oni koji pišu u novinama (ljute se kada im spočitnem da piskaraju, no i ta je oznaka više izraz milosrdne sestre nego pravoga kritičara) imaju spreman odgovor u duhu modernih vremena. Najčešći je: »Njihov problem, tko im je kriv« što su, valjda po mjerilima onih od kojih svijet počinje, neuki, neznalice izvan svih današnjih trendova, kreteni, luzeri, starci ili sve to zajedno. Naivni čitatelji i kupci novina (koje, također u duhu bliskoga nam vremena, neki radije zovu kupiteljima) još tradicionalno (i opet, ne tradicijski) misle da novine žive od svoje publike. Kakve budale! Kao da je ono malo (netom i »povišenih«) kuna koje oni istresu na kiosku dovoljno i za sam hladni pogon, naravno bez toplih (i ikakvih) obroka koje ni nadasve »brižni« sindikati ne mogu osigurati zaposlenima! Oni su još (što drugo nego patetična retro rulja) naštelani na vrijeme Ljudevita Gaja, koji je svoje novine uspijevao tiskati pretplatom! No zato, pravo mu budi, i nisu bile baš duga vijeka. Stvar je u tome što nije imao razrađen sofisticirani marketing, nego samo druge ideje, a i te više sanjarski. Današnje pak novine (o televiziji da se i ne govori), uglavnom bez ikakvih ideja, služe više-manje tek kao oglasni prostor marketinzima svih boja, lica i naličja, no zajedničkoga nazivnika – prijevare kupaca. Jer, ruku na srce, je li vam rublje ikada onako bijelo kao na TV-ekranu? Jeste li ikada štednjak ili pećnicu očistili samo jednim laganim zamahom krpe? Uza svu kvalitetu koju nam marketinški magi tako usrdno obećavaju. Prošlo je vrijeme slogana »za vas i vašu djecu«. Nije li vam se namještaj rasklimao već nekoliko mjeseci nakon kupnje? Sretni ste ako vam strojevi traju koliko i garantni rok.

No na pisanje ovoga teksta nisu me potaknuli ni plaćeni oglasi ni oni koji tu oznaku doduše nemaju, ali se ipak naplaćuju, samo na neke druge načine. Na razmišljanje o tome koliko se razumijemo u medijskom prostoru potaknula me, naravno, riječ u novinskom tekstu koju nisam razumjela. Pa sam se raspitala jesu li je razumjeli i drugi čitatelji. Nisu, kao ni ja. A pitala sam za nju mnoge i razne ljude. Autor teksta, novinar Milan Jajčinović, mogao bi mi spočitnuti da to što riječ ne razumijem ja nije nikakav kriterij da ona nije općenerazumljiva. Može reći da je, npr. u Bosni, na koju se on često referira, poznata svakoj drugoj babi. Naravno, ne tvrdim da sam ja mjerilo svih stvari, no pitala sam i mnoge Bosance, pa i one bogata rječnika i vješta pera (npr. Miljenka Jergovića), a objašnjenje značenja riječi nisam dobila. Jergović mi je, štoviše, rekao da spomenutu riječ u Bosni nije čuo, što i opet ne znači da je ondje nitko ne zna, ali znači da baš i nije tako općepoznata, pa kako se onda očekuje da će je znati čitatelji u Hrvatskoj, još k tomu u zagrebačkom izdanju »Večernjeg lista«?!

Sada kad se psihološka napetost približila vrhuncu, otkrit ću vam i koja mi je to riječ dala misliti. U tekstu rubrike koja se zove Bijeda politike pisalo je: »U nekoliko novinskih musaveda s pretenzijom da budu kulturološki eseji...« i »Po tim musavedama i kvaziintelektualnim masturbacijama...« (»Večernji list«, 16. srpnja 2008., str. 18). Dakle, klimaks tih kvaziintelektualnih masturbacija bila je zagonetna musaveda. Ne hitajte za suvremenim rječnicima – ni za Šonjinim, ni za Anićevima hrvatskoga jezika, ni za Rječnikom stranih riječi Anića i Goldsteina, ni za Hrvatskim enciklopedijskim rječnikom – jer vas neće prosvijetliti znanjem. Doduše, dobri stari Klaić i specijalizirani Škaljić imaju..., no za prosječnu hrvatsku obitelj već je i navedena zbirka rječnika ravna cijeloj (nepostojećoj) biblioteci, pa traganje za smislom pročitanoga nerijetko završava i prije nego što je uopće i počelo. A i tko bi se time zapravo zamarao?! Smislom, mislim. Radije neka ostane kao i sve ostalo – u beskraju (razumije se, i bespuću) nejasnoća, nedorečenosti i nerazumijevanja.

Musaveda, dakle. Škaljićev rječnik turcizama (dobar, drag i pouzdan putni tovaruš) poučio me: musaveda, može i museveda, znači: bijeda, nesreća, napast, potvora, kleveta. Tur. musibet (nesreća) dolazi od ar. muşibä, što također znači nesreća, bijeda, napast, kao što i tur. müsvedde, ar. muswädä, znači »crna stvar, ocrnjena«. Zato je i onaj bijednik koji ocrnjuje i kleveće druge – musevedžija. Ozbiljni autor rječnika, Abdulah Škaljić, uvijek navodi i primjer iz literature u kojem kontekstu riječ možemo naći, pa tako ima podatke i za musavedu. Izvor mu je srpski pisac Petar Kočić (Dela I-II, Biblioteka srpskih pisaca, Beograd), a za musibet to je Narodno blago (Sarajevo, 1888), što ga je skupio i objavio Mehmedbeg Kapetanović Ljubušak. Treba li posebno isticati kako su mnogim čitateljima navedenoga dnevnog lista, ali i mnogim perima u samom listu, oba imena skoro pa svjetske premijere? Vraćam se na početak (svojega) teksta: kako onda pisac teksta u kojem čitatelji očito ne razumiju riječi koje im se podastiru misli da komunicira sa svojom publikom? Ako je on u svojem tekstu i upotrijebio stilogenu riječ, zašto ju je »redakcijska oprema« u izdvojenom dijelu samo prepisala, umjesto da čitateljima objasni što znači? Jer to se, naravno, moglo (da se znalo). Dojam je da im je briga za čitatelje ipak više deklarativna nego stvarna. Meni je takav postupak, doduše, donio ovoga ljeta zadovoljstvo traganja za smislom, no mnogi se u takvu potragu zacijelo neće upuštati. Ima u navedenom tekstu i klasičnih pogrešaka koje se ne mogu podvesti pod »lokalnu boju«, a u uredništvu nisu na njih (ni dva mjeseca nakon objave) ni okom trepnuli. Zbog jedne bi takve, osim nas običnih purgerskih »lajbeka« i neznalica musavede, autor teksta mogao imati na glavi i duši barem i jednoga pravog znalca, a to je u ovom slučaju klasični filolog, prof. Vladimir Vratović, koji će u svojoj sobi i opet po tko zna koji put tek nemoćno skočiti na gramatički neodrživo slaganje imenice (u jednini) s pridjevom (u množini) – homo vulgarisi – kao što je bezuspješno skakao i na tolike carmine burane, jer pravi znalci jedino to i mogu – nemoćno skakati po svojim privatnim prostorima, dok su neznalački homo vulgarisi i homo politicusi okupirali sve javne.

Nives opačić